Cijeli me dan držala slika s kojom sam započeo jučerašnju nedjelju. Naime, svake pete nedjelje (to je ritam kad moj Goldić ministrira u određeno vrijeme) odlazimo u jedan od najstarijih sakralnih objekata na ovim prostorima. Riječ je o vrlo starom zdanju koje je podvrgnuto dugogodišnjoj restauraciji, a boravak unutar crkve vodi vas u neka davna vremena. I sve bi bilo kao i uvijek da nije jednog tužnog događaja. Naime, jedan od starijih ministranata nasred mise srušio se na pod kao pokošen. Pao je na leđa, na glavu, a čuo se tako tupi udarac da su svi mislili da je gotov. Bacao je obje noge, bez svijesti na zaprepaštenje svih prisutnih. Ja inače ostanem stajati uz sam izlaz crkve, a ne znam ni sam zašto sam (po prvi puta) sjeo naprijed, u drugu klupu. Kad sam vidio što se dogodilo s mladićem, preskočio sam prvi red klupa (ni sam ne znam kako), prihvatio ga ispod ruku, pa dlanom pod vrat i glavu i pridigao ga na svoje rame. Uopće nisam osjetio njegovu težinu iako je gotovo mojeg rasta. Izvukao sam ga do sakristije (predprostor u crkvi), otvorili smo širom vrata, dao mu vode, još mi se malo gubio, ali je brzo došao sebi. Naravno, tko će u sedam ujutro u nedjelju nositi mobitel, pa je jedna žena prihvatila svoj i rekla daj da zovemo hitnu ili tvoje roditelje. Međutim, dječak (14,15 godina) rekao je - "ja nemam mamu i tatu, živim s bakom". Za to vrijeme pružena mu je odgovarajuća pomoć i dječak je došao doma. Poslije sam vrtio film kako je sreća što nije glavom udario u kamene ploče nego na stari, truli i stoga mekani prag, koji je kako-tako ublažio pad. Kako je sreća što sam sjeo i to tako blizu (ili to nije sreća, morao sam valjda tamo sjediti). Sad mi je pred očima samo njegovo blijedo lice i rečenica - ja nemam mamu i tatu...
|
