Goldeneye
15.12.2005., četvrtak
Ovo je radostan post
|
Već sam u ovih godinu i nešto dana, koliko sam na blogu, pisao o ovoj temi, ali kako se čitateljska publika mijenja, a mijenjaju se i neke moje vizure, red je da se bacim na tastaturu. U posljednje vrijeme žalostan trend u Slavoniji je da mladi ljudi umiru od moždanih udara, a osječka bolnica ne može nasmagati kreveta za sve koji su unesrećeni. Ako tome dodamo "klasične" bolesti, brojne automobilske nesreće, ispada da nas onaj s crnim plaštom i kosom čeka iza svakog ugla. Novine su pune osmrtnica, nažalost vrlo često je više umrlih, nego rođenih, iako je netko provalio da je, eto baš u Osijeku baby boom. Dok gledam te slike u novinama, prepoznajem neke ljude, koje sam prije samo par dana viđao u gradu. Hodajući, gledajući izloge u razmišljanju što će kupiti za Božić nisu ni slutili da će ga "dočekati" dva metra ispod zemlje. Što bi oni učinili da su znali da im je netko ponudio da žive još samo jedan dan? Zamislite koliku bi taj dan dobio vrijednost, koliko svaki sat, minuta... Da znate da vam je sutra zadnji dan, a da ste pri zdravoj pameti, što bi učinili? Na koji način bi zagrlili svog dragog ili dragu, svoje dijete, brata i sestru? Biste li im rekli da ih volite? Jel bi zadržavali suze? Koliko bi topline bilo u vašem dodiru i koliko ljubavi iskrilo iz vaših očiju? Ako ste odgovorili iskreno na ova pitanja, onda vas molim, onako za sebe, odgovorite i na ovo - a tko vam kaže da vam danas doista nije posljednji dan?! Živite kao da je posljednji, ljubite i grlite sve oko sebe, jer ne znate čas... Ovo je radostan post. Ako mislite da nije, pročitajte još jednom. Voli vas Goldy |