U posljednje vrijeme često sretnem ljude iz susjedne nam Srbije (tako je to kad živite na krajnjem istoku Hrvatske). Zašto ovo pišem?! Posljednjih 10, 15 godina proletjelo mi je i mislim da bi svaki čovjek sa ovih prostora mogao napisati knjigu. Ono što mi se dojučer činilo nevjerojatnim sada je dio svakodnevice. Susreti s ljudima, s proizvodima iz susjedne države i priča... Osjeća se obostrano respektiranje i pažljivost kako ne bi nekom rečenicom zategnuli odnose. I uspostavi boljih odnosa treba se radovati. Moja je kuća dobila 13 direktnih granata, dijete je po rođenju s infuzijom moralo ići u podrum, a supruga je od straha izgubila mlijeko, stric mi je završio u logoru, a otac i ja bili smo u HV, prošavši sve i svašta, izgubih najbolje godine. Imao bi "pravo" mrziti, ali baš treba kontra. Ne mislim da se trebamo raspekmeziti u stilu "idemo bre svi na more i dođi burazere", ali jedan građanski uljuđeni odnos prema susjedima je poželjan. Ne samo da se to ne bi ponovilo jer cowboy (Bush) to ne bi dopustio (da ne elaboriram- jer rat je tamo gdje on hoće), nego da i jedni i drugi sutra možemo živjeti u ujedinjenoj Europi.
|
