Sjetih se danas meni vrlo draga čovjeka, kojemu je 70 godina a pun je života i mene, dvostruko mlađega, često postidi pogledom na svijet. Jednom smo zgodom išli iz Osijeka prema Zagrebu i on odjednom stane kraj ceste i uđe u polje mladoga suncokreta. Pomislio sam, možda ne može izdržati do nekoga stajališta kako bi se dograbio prvog toaleta. Međutim, on raširi ruke, duboko udahne i poviče - "kako je lijep ovaj svijet! dođi i uživaj." Vratio se u auto i veselo pjevušio neku pjesmicu sav ozaren. Rekao mi je da u životu ne treba žuriti nikamo i da u svojoj žurbi ne primjećujemo ljepotu života. I doista, ako malo usporimo vidjet ćemo sve ono što je vidio i Mali Princ i što vide "oni koji ne žure". Ne samo da iako žureći ne stignemo nikamo nego jedva ubacimo prostora za naše slobodne vrijeme, pa onda pokušamo unutra ugurati što više sadržaja, često intenzivirajući i sam "odmor". Kad ste se s voljenom osobom držali za ruke i dugo šutjeli, gledali se i u toj "sporosti" mogli osjetiti. Oni koji imaju djecu imaju osjećaj kao da vrijeme leti i žale što se nisu stigli malo više baviti njima. No, o tome treba ranije voditi računa. Usporiti valja i uživati baš u svemu, od svega napraviti ritual. Možda ćemo primijetiti sve ono što nam u žurbi promiče...
|
