Goldeneye
16.06.2005., četvrtak
Dvije žlice juhe
|
Oni koji imaju djecu znaju kako je nekad teško nagovoriti te male slatke da pojedu svoj ručak ili večeru. Kad se samo sjetim koji su to rituali i psihološka nadmudrivanja ne bi li prošle još dvije žlice obroka. Ukoliko bi išao "silom" - ako to ne pojedeš nećeš gledati crtić, ili nećeš dobiti onu igračku, onda stvaram još veću odbojnost i prema jelu i dobivam malenoga "člana oporbe" koji će od mojih "prijetnji" samo izroditi nove i nove nagacije. Valja ići obrnutim putem, ili je to pravi. Treba djetetu reći - znaš kako ćeš ti biti velik ako ovo pojedeš?! Pa ti si meni nekako narastao sad od ove juhe, čekaj da donesem metar da te izmjerim - vidi stvarno, pa to je čudesna juha... Takve fore uvijek prolaze. Djetetu treba dati podršku, motivirati ga, a ne kritizirati. I onda, razmišljam, ne ponašamo li se svi kao djeca. Zašto istu psihologiju ne bi primijenili na odrasle?! Pohvale, motivacije, nova rješenja... Valja se truditi oko drugih. Pokazati im da nam je stalo. Dakako, to mora biti iskreno. Da vidiš kako je nakon takve "terapije" dan nekako ljepši. Ljudi, hvala vam što ovo uopće čitate! |