Goldeneye
31.05.2005., utorak
Vrijeme leti, kapetane!
Na trenutak sam sinoć prelistavajući programe zastao na Latinici i vidio majku našeg pokojnog košarkaša Dražena Petrovića. Sjetih se jedne zgode uoči Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine kada sam se bavio isključivo sportskim novinarstvom. Dražen, već zvijezda NBA košarkaške lige stigao je na pripreme reprezentacije, a moj je zadatak bio dobiti interview. Stigao sam iz Osijeka u kojem je tada još u ušima odzvanjao zvuk granata. Prišao sam Draženu u Hotelu Palace gdje je bilo proglašenje košarkaša godine i bez problema je pristao na razgovor. Sjeli smo u jedan miran kutak i prije moga prvog pitanja prilazu mu brat Aco i govori kako ga hitno treba Mirko Novosel koji je bio u drugoj prostoriji. Dražen mi je rekao - "ništa ne brinite, ja ću se već vama javiti nakon proglašenja košarkaša godine". Mislio sam, da, javit ćeš mi se, meni, balavcu iz provincije, tu među desetine domaćin i stranih novinara, kamera i različitih "selebritija". Pomirih se s tim, pa da u Osijek ne dođem praznih ruku, obavih par kratkih razgovora s izbornikom Skansijem, košarkašem godine Komazecom i Perasovićem. Nakon službenog dijela programa, mislim otići ću. Imam tri razgovora. Moj će boss biti zadovoljan. Tada mi prilazi poznati sudac, a sada predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza Danko Radić i lupka me po ramenu - "vi ste novinar iz Osijeka? Dražen vas očekuje. Sada ću vas odvesti njemu." Bio sam zapanjen. Sleđen. U nevjerici. Prilazim Draženu pitam i ne znajući što pitam, jer diktafon sve bilježi. Imam Dražena!Za razliku od te priče u stotine navrata razne veličine su me ponižavale i izbjegavale samo da ne bi ispali u novinama ili kako bi pokazale svoju "veličinu". Dražen je pokazao kako je bio velik u svojoj jednostavnosti. Uskoro će i 12 godina kako ga nema. Takvi nam ljudi nedostaju! |