Goldeneye
18.05.2005., srijeda
Opraštanje
|
Nespremnost da se drugima oprosti stvarna ili umišljena nepravda u nama je otrov koji prijeti našem zdravlju – tjelesnom, emocionalnom i duhovnom – katkad vrlo duboko. Vrlo često čujete izraze kao što su: Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti, ili Htio bih oprostiti, ali ne mogu. Stvarno je značenje tih izreka da oni koji ih izgovaraju ne žele oprostiti. Žele uživati u zadovoljstvu koje imaju od toga što njeguju ogorčenje. Oni ga se, jednostavno, ne žele lišiti. Zahtijevaju da druga osoba prizna svoju krivnju, da se ispriča, da se popravi, da bude kažnjena... kao uvjet da se oslobode ogorčenja i da iz sebe izbace otrov koji nagriza njih same. Ili se možda iskreno žele osloboditi ogorčenja ali ga stalno u sebi podgrijavaju, jer nisu imali prilike izraziti ga ili izbaciti ga iz sebe. Često iskrena želja nije nikakav nadomjestak da čovjek bar u mašti izbaci iz sebe ljutnju ili gorčinu. (A.de Mello) |