sensualissimo

Zašto smo tako neodlučni kada odlučujemo o
sopstvenoj sudbini?

Kako to da nam trebaju mjeseci,nekom i godine,
da priznamo ono što znaju svi,pa i mi sami
(a da ne govorimo o partneru!),da se kanimo da
odemo iako nema razloga da ostanemo,zašto
odugovlačimo,lažemo sebe,pribojavamo se rastanka?
Moguće da nas je strah da nikad novu ljubav
nećemo sresti,tj. da ona neće biti tako privlačna
kao ova na izdisaju što je bila na početku,ali sada
je svemu kraj a ne želimo prekinuti,tješimo se
slatkim strastima i onim (naj)ljepšim zajedničkim
trenucima koji nam dušu zavode,ali u stvari
kasno je za novi početak,za neka nova uživanja i
jedino što bi morali činiti-a to ćemo ne prije nego
vazda docnije učiniti,pitajte tritockice, Loliticu,
slučaj s jabukom,možda slučajno ona zna (više), Plamenu kosu koja je svjesna svoje nemoći,
ali i moći privida zaborava (priželjkivanoga?),
ewiltwina koji se ne mre izmirit sa prošlom ljubavlju tj.krenut dalje
(ko da je to lako!reći ćete A ZAR JE TEŠKO neko će drugi,
možda ne ja)-jedino što možemo,MORAMO uraditi jeste
konačno okončanje agonije i prepreprepreprepreprepre-
rastegnutog rastanka,rasplinutog i raskravljenog...
koji kanda (možda) nismo ni u stanju izvesti kako
pristojnom stvoru dolikuje.

Kada je kraj konačan?
Kada znamo da ne vrijedi više pokušavati?
Kada smo spoznali da nismo slični koliko bi trebali biti
ili kadli saznamo da smo suviše različiti?
Svaki kraj poseban je na svoj način,ali,
manje-više,sve se to svodi na isto-ne postoji
više onaj fluid,iskrica ipotom vatrica pa potom
plamen,ona povezanost,komunikacija,
ludilo ljubavi,ekstaza seksualna,bliskost duhovna,
nismo više ni slijepi kakvi trebali bi
biti da bi naša zaljubljenost vječno trajala:
upoznali smo mane partnera,i umjesto
da ih zavolimo,gade nam se,
čir nam se uskomeša i crijeva zbog
pojedinih situacija,grimasa,rečenica,
i umjesto da nas raduje i draga da nam je
osoba s kojom smo,ona nas umara,smara,
propituje,ispituje,bezrazložno je ljubomorna ili
sasve opravdana hladna,
kao haringa.

U suštini,kada nestane topline,
kraj je tu,iako treba nam vremena
i snage i vremena i hrabrosti da to priznamo.

I da ukopčamo da je samoća čovjekovo
prirodno stanje.Sranje,zar jeste?