I nije da nemam gdje i da nemam kamo trčati
Nije da plašim se svoje sjene već se plašim onog što ona radi
Nije da je sunce već požutilo a trebalo je davno ranije
Nije sve na početku i nije da bojim se ustati

Preteška sam i to je doslovna misao i teza
Prelako shvaćam i to je pametna rečenica u vezi
Brzo učim da bar manje znam
Da sam nova na vijestima i zvijezda pozornice poput bljeskalica

Kako je lijepo bilo ono vrijeme pisanja s čitaonicom
Upućena preporučena pisma pjesme snovi elegije tercine katrene bez rime
Imao ih je neko slušati slušao ih nije
I nije da sam preobraćena čarobnica nego zidove u svojoj sobi opet gledam

Mašem svim udovima bijeli su ko netaknuta put
Nije da sam nedodirnuta ah peklo je i mene peklo je
Gola sam gazila među najraspirenijim strahovima cvijeća crvenog zelene ljubavi
Hodala kasnije shvatila da tamo nije bilo ničega

Prazan stan i prazna kočija
A ja sam bila konj
I još sam
Propupalo sve lanene zavojite bujne žarke ruže osmijeh krvav
Od šminke zamazan a sretan ko nikad sretan nasmijan i još jednom sretan
A oko njeg ništa nije bilo sami mrtvi junaci i sami umrli ljudi

U mojoj je glavi sve raslo uživah u finom mirisu slatke neslobode
Sve je raslo
mekano
kiša je bila topla kao užegla sol i hranila je kožu
kad odjednom kiša pada u ponor gdje su padale streljane ružnoće

ma sve su to puške i ratovi
kako unutar tako na nebu kako prije tako i još prije toga
kako nije tako jest koliko se već priča o tome
same borbe u oklopima bez kaciga

kovrčave kose

sve se može

ti si sposobnost

sposobnost biti
najljepše
najbolje
najiskrenije
najslobodnije
najtočnije
najdraže
najdosljednije
najupornije

ti si sposobnost biti osamnajsti rođendan
i sposobnost biti prijestolje i posljednji neostvareni san
možeš krasti trenutke budućnosti iz ruke
i uzeti zvuk klavirske tipke u dlan

a da sjene ni ne primjete da im se smiješ,
jer tvoj

osmijeh je snažan i opasan,

imaš sposobnost smijati se.


možeš biti luka univerzuma gdje će lutalice tražiti svoje pse koje su izgubili među oblacima na cesti
neće te pitati da ih nahraniš da njihovim ustima daš jesti niti će htjeti sjesti i provesti koji minut s tobom
već će umrijeti izgladnjeli za najboljim prijateljem

ako im ne spasiš život
prijateljice


ti možeš biti tron na kojeg ćeš dovesti pobjednika
da te štiti od trenja kada se vlak smrti prebrzo kreće na željezu u krvi
nekog drugog vlasnika
i da ti izmrvi travu kad poželiš puhnuti u svjećice na torti
nekog drugog slavljenika

i da spriječi pucanje lanca gdje si ti najjača karika


možeš biti šećer na kraju i slatki početak
ali sposobnost je, draga
biti ono između.

krize identiteta vuku se po stanu.
svako drži svoju stranu
ponosa i ljubavi..

moglo bi bit..

kondicionalu propali
reci mi gdje da tražim da nađem izgubljeni tezaurus
boje sunčane planine istančanog pijeska karaktera koji mi se prosuo
i osuo alergijama riječne zagrebačke doline...

a reci mi i što kad nestane ono bolno modroljubičasto,
što kad nestane kičasto,
jel ostanem sama, odvojena ali zavisna,
ili još netko ostane u meni?

jesam li ja, ona vitičasta zagrada,
koja skriva suštinu problema i koja vapi za pomoći
koja skriva izvor iz kojeg samo ja ne mogu piti
jer previše jaučem i kad vičem o onom što sam mogla biti
i koje sam kiše mogla uzeti da me hlade
kad postanem usijano zlato...

prozvijezdi me i povedi me gdje si zbilja,
moja moći,
jer moja nedohvaćena krila
bila su tu,
ali nisu otkrila
mjesto koje negdje čeka samo mene

e moje oči neraspoložene...
prošlo je vaše vrijeme...

sklopi kapke zvijeri
ne budi čovjek,
jer čovjek je čudan,

glumi da je budan
a ustvari se spavajući navikne na sve...

glumi da se sjeća,
a prošlost mu je davno odklizala iz ruke..

glumi da preživi
da odglumi jednom i ono što je mogao biti
ako ne umre prije toga.

eto, to ti je to, kondicinalu....