dijalozi

Još jedan Majčin dan, ali bez tebe majko. Prošle su već duge dvije godine otkako si nas napustila, a kao da je bilo jučer. Još se sjećam kako su ti ruke bile hladne, taj zadnji dan, život se topio u njima i nestajao. Žao mi je što si se povukla u sebe i kopnila, bez riječi, samo pogled koji je toliko bolio. Svjesni, znali smo da će doći taj dan, ali nisi mi uputila ni riječi. Uvijek si mi govorila ne plači, ne žalosti se, proći će. I prolazi, ali ja više nisam ista, promijenilo me jako. Osim tebe, fali mi i ona stara ja. Nema više osmjeha na mom licu, radosti i spontanosti. Ubijam se poslom, samo da ne mislim, da ne dođe na um, ali umara me, umara me. Ne znam odakle mi snage za svako novo jutro, no ipak se budim i guram dalje jer novi je dan. Ne dolazim ti često na groblje, hladno mi je tamo, onaj kamen samo me podsjeća koliko si patnje i boli proživjela. Ti si u srcu, mislima, dašku vjetra, mirisu trave, pa i suzi koja mi sada miluje lice. Fališ, ali tu si, u svakom danu.