dijalozi

Dakle, neopisivo je lijep osjećaj plesati prstima po novoj tipkovnici, novog mi laptopa. Istina, teško sam se odlučila i dugo donosila odluku o kupovini novog. Bila je to velika dilema, kroz koju sam nebrojeno puta uhvatila samu sebe kako imam jako puno majčinih osobina, koje sam joj ponekad, samo ponekad, znala spočitavati. Ja bi i novce, i ovce, i laptop, i ono najgore, spoznala sam da sam škrta, a ono najbolje, za druge nisam. No, ipak sam donijela odluku i zadovoljna sam. Danas je taj dan. Ne, nije mi ni rođendan ni ikakve obljetnice. Danas je jednostavno onaj dan kad vam je dosta svega. Napunilo se, vrišti u meni, boli me. Toliko sam tuga i nevolja prošla u životu, nažalost još prolazim i shvatila sam da osjećaji bole više od bilo koje boleštine. U fazi sam pomirenja, same sa sobom, otpuštanja, prepuštanja, nazovimo to kako god. Predajem se, neka bude kako bude. Ajd da vam samo ne kukam, ipak sam ja oličenje pozitive, i fakat mi nije jasno odakle mi toliko snage za ta brojna dizanja i ko me to toliko spotiče da stalno padam. Sunce je na zalasku, lišće je počelo poprimati jesenje boje i stvarati svoju šuškavu melodiju koja me nosi, nosi, tamo negdje na neko bolje mjesto u neki drugi svijet. Svijet u kojem su moji snovi stvarnost, stvarnost u kojoj vlada smijeh. Željna sam smijeha, onog istinskog smijeha do suza, no razloga niotkuda na vidiku, čak ni na pomolu. Ali bit će, znam da će biti, osjetim u srži svog bića jer vodi me ljubav, jedino što imam, jedino što živim i jedino što mi nadu daje. Dobro sam, samo sam malo sjetna, proći će jer uvijek prolazi zahvaljujući vremenu. A o vremenu će vam filozofirat Mario, moje i njegovo vrijeme nije isto. Ja ga nikada nemam, on na pretek. Eto kažu da „papir“ trpi sve, al jebat ga ni on više nije kaj je nekad bio kad smo se „poekranili“, bitno da sam ja malo istresla ova slovca iz sebe.


DODATAK:

Filozofiranje o vremenu by Mario

Vrijeme je uvijek tu i imamo ga na pretek ... Ali vrijeme ne ide nikuda, ne "kreće" se, mi se "krećemo" i tako stvaramo iluziju protoka vremena... Protok vremena je refleksija gibanja, bez gibanja nema tog protoka vremena... Kad bi se sva energija ili materija, kako vam drago, prestala gibati ne bi bilo ni vremena, odnosno protoka vremena... Danas znamo da možemo putovati u "budućnost" (i to stalno činimo), odnosno da protok vremena ovisi o brzini kretanja, što se brže krećemo vrijeme nam teče sporije pa tako i sporije starimo u odnosu na nekoga koga smo ostavili na točki s koje smo krenuli... Kada bi se mogli kretati brzinom svjetlosti možda bi uspjeli zaustaviti i tu iluziju protoka vremena kakvu imamo, odnosno mogli bi zaustaviti vrijeme ... Ali je pitanje da li bi naš organizam mogao podnijeti takvu brzinu kretanja... I zato nam je ta iluzija protoka vremena potrebna da bi mogli funkcionirati u ovoj prostorvremenskoj, tjelesnoduhovnoj dimenziji... A o nama ovisi kako ćemo to vrijeme kojeg imamo na pretek, iskoristiti

Mario: Kaj za tebe znači sreća?

Goga: Osjećaj ugode zbog nečega.

Mario: A kaj to tebe usrećuje?

Goga: Ljubav, radost mojih bližnjih, financijska sigurnost, osjećaj korisnosti u društvu.

Mario: Bez tih stvari ne bi mogla biti sretna?

Goga: Bih, odnosno možda i ne.

Mario: Pa kaj je onda sreća? Zar su to stvarno uvjeti za sreću? Kaj da nemaš nikoga 'ko te voli i da nemaš financijsku sigurnost i posao koji radiš, da li bi mogla biti sretna samo zato jer jesi, jer postojiš?

Goga: Sad kad znam kako je imati to vjerojatno ne bih bila sretna, jer bih stalno patila za tim. Ne znam. 'Ko će ga znat'.

Mario: Ne znam ni ja. Al' po tome svemu ispada da je sreća odsustvo patnje, odnosno da sreća ne leži u užicima i zadovoljštinama, već u izbjegavanju boli i patnje. Sretan si jer jesi, a žalostan zbog onoga što te žalosti. Mudar čovjek ne traga za užicima da bi umanjio bol već izbjegava bol da bi ostvario užitak bezbolnosti, tak' vele mudraci.

Goga: Misliš?

Mario: Nemam pojma kaj da mislim, znam da smo uvijek sretni zbog nečega, pa i ako smo sretni samo zato kaj postojimo, sretni smo zbog tog nekakvog postojanja, da ne postojimo ne bismo mogli biti sretni, ali ni nesretni.