dijalozi
07.01.2017., subota
ZNAŠ, MOGLI BI... – ZNAM! Sunčeve zrake nježno su prodirale kroz prozor igrajući se po našim tijelima zavodljivim plesom pozivajući na buđenje. Lijeno sam podigla kapak desnog oka tek toliko da kroz trepavice ugledam njegov spokojni lik pored sebe. Privukla sam se još bliže uz njegovo toplo tijelo sa željom da ovaj trenutak traje zauvijek. No ubrzo mi je misao prekinuo alarm mobitela. Naglo se trgnuo i činilo se kao da će ga „zašiškat“ nekud u zid da prestane, ali ipak je samo ugasio alarm. Pogledao je mobitel i oči su mu poprimile oblik čuđenja, a gledajući u njega u mojima se probudila znatiželja i upitno sam ga pogledala. Napokon je izustio: - hm...vani je fakat prava šljiva, -17 C. Brrrr odmah sam se naježila sjetivši se snijega i hladnoće koja se nije šalila. - Znaš, već dugo nismo ništa objavili na blogu. Mogli bi. - Znam. Samo me je još snažnije privio uz sebe i promrljo nešto nerazgovjetno. Već potpuno razbuđena igrala sam se prstom crtajući po njegovom licu i zadirkivala ga. - Znaš, toliko se toga dogodilo od našeg zadnjeg posta pa bi stvarno bilo lijepo da neke događaje podijelimo sa blogerima. - Znam. - Sveznalico moja, diži dupe i idemo u nove pobjede. Opet se čulo samo neko pospano mrmljanje i negodovanje. A onda je spustio svoje tople usne na moje. Mmmm...to me je umirilo. Nježno je ljubio moju donju usnu, pa gornju, pa se odmaknuo. Širom sam otvorila oči dajući mu do znanja da ne prestaje, a onda sam strastveno krenula u napad na njegove usne. Um je otkazivao poslušnost, srce se topilo, a tijelo predalo. Ne, nije riječ o meditaciji, ovo je nešto puno bolje i samo znam da hoću još. - Znam i ja. |
