dijalozi

Živi smo. Još prošlu nedjelju činilo se sve kao ništa, a ništa je bilo i previše u usporedbi sa ogromnom neizvjesnošću koja mi je punila biće. Uvijek sam se pitala da li je veći strah za vlastiti život ili život najdražih?! Ne mogu reći da sam saznala, iskreno ni ne želim, jer sve su to mučne situacije. Ponovno sam se osjećala kao u djetinjstvu, rastanci koji bi uvijek bili praćeni tišinom i suzom koja krasi oko. Ovih dana opet sam gledala svog snažnog oca kako se hrabro lomi i majku koja se panično brine o svemu samo da je ne porazi tuga. Za čudo, odjednom sam imala dovoljno vremena (nikad nisam imala vremena) da se makar i u boli družim sama sa sobom (ne, ne, ovo nije onaj sob ). Život je jebeno lijep i jebeno krhak, nažalost toga postajemo svjesni tek kad dotaknemo dno. No, to dno i nije uvijek tako loše, čini mi se da uvijek iznova instalira u mene novu snagu, otvara um, ali i jača duhovnost. Imala sam raznih faza posljednja dva tjedna, od nekakve staloženosti i smirenosti shvaćajući što me sve snašlo, do tuge i očaja kakav će ishod svega toga biti. Hvala ti što si svaku minutu bio sa mnom, to me je držalo da se ne slomim. Mislim da za ženu ne postoji gore nego kad je izložena pogledima drugih onako ranjiva, ogoljena i potpuno drugačija od uobičajene sebe. Čak i takva gorjela sam od želje da te vidim, tvoj pogled, poljubac, i moje rane dobile su lijek.
Nedjelja je, obasjana suncem i kao da je sva nevolja iza mene. I jest, jer sam umorna od lošeg i željna novih snova, naših snova koje ćemo zajedno pretočiti u stvarnost, jednom, nekad.


Naši snovi uvijek se pretoče u stvarnost... I koliko god kilometara bili udaljeni jedno od drugoga uvijek smo zajedno... Kad sam ti došao prošli petak i vidio tvoj osmijeh znao sam da je sve dobro i da će biti dobro... I bio sam neizmjerno sretan, i sad sam i biti ću...