dijalozi

Nedavno smo bili u Poljskoj u posjetu muzeju Auschwitz kod grada Oświęcima gdje se za 2. svjetskog rata nalazio najveći sabirni logor nacističke Njemačke, odnosno najveći logor za masovno istrebljivanje Židova i drugih neprijatelja Trećeg Reicha... Kompleks se sastojao od tri logora, Auschwitz I – administrativno sjedište i kamp za poljske i ruske ratne zarobljenike izgrađen na mjestu bivše poljske vojarne, Auschwitz II Birkenau – logor za masovno istrebljivanje, Auschwitz III Monowitz – radni logor... Procjenjuje se da je u Auschwitzu ubijeno više od milijun ljudi, od toga 90% Židova... Oni koji nisu umrli od gladi, bolesti, iscrpljenosti i mučenja, streljani su, vješani ili ubijani u plinskim komorama...


Natpis „Arbeit macht frei“ (rad oslobađa), iznad ulaza u logor Auschwitz I


Ograda od bodljikave žice bila je pod naponom


Ova zgrada zbog dimnjaka podsjeća na krematorij, ali tu je bila logorska kuhinja


Krematorij


Peć u krematoriju


Plinska komora koja se nalazi u sastavu krematorija


Stražarski položaj kod krematorija


Mjesto za vješanje


Zid smrti pred kojim su streljani logoraši


Zastava logoraša


Zgrade u Auschwitzu I


Zgrada uprave logora


U ovoj zgradi bila je logorska bolnica gdje su nad logorašima vršeni eksperimenti. Danas se tu nalazi izložba o progonu i deportaciji nizozemskih Židova.


Ograđen prostor između zgrade uprave (lijevo) i zgrada gdje su bili smješteni logoraši (desno)


SS bolnica


Stražarski toranj


Ulaz u logor Auschwitz II - Birkenau


Barake logoraša u Birkenau koje su ostale čitave


Ruševine baraka, nacisti su pokušali dizanjem u zrak baraka u Birkenau sakriti tragove svojih zločina, ali bezuspješno


Unutrašnjost jedne od baraka, po četvero logoraša bi spavalo na jednom ležaju


Ove dvije male peći grijale bi cijelu baraku, odnosno ne bi je dostatno grijale. Ljudi su umirali i od smrzavanja.


U barakama na zidovima nalazio se natpis "SEI RUHIG" (budite tiho)


U ovakvim vagonima ljudi su transportirani u logore smrti


Goga: Bojiš li se ponavljanja strahota Auschwitza u današnje doba?

Mario: Imali smo ponavljanje sličnih scenarija na našim prostorima 90'-ih. Ponavljanje Auschwitza je itekako moguće dok god ljudi različitosti pretvaraju u neprijateljstva, u mržnju. Zapravo, mi se iz razloga što smo ovakvi ili onakvi ubijamo na različite načine kroz čitavu povijest, a Auschwitz je jedan od primjera najekstremnijeg načina sustavnog ubijanja ljudi zbog toga što su drugačije narodnosti, vjere, seksualne orijentacije, ili zato što nisu rođeni „normalni“... Osobe s invaliditetom bile su prve žrtve nacističkih eksperimenata i isprobavanja učinkovitosti ciklona B s kojim su nacisti u plinskim komorama vršili masovna ubojstva...

Goga: Ono što ja očito ne mogu shvatiti je to u što se sve ljudsko biće može pretvoriti i činiti razna zvjerstva drugom ljudskom biću... Ne mogu shvatiti um koji je u doba Auschwitza razmišljao na način kako poniziti drugo ljudsko biće samo zato jer je po nečemu drugačije, um koji u današnje vrijeme radi to isto samo na moderniji način i uz pomoć suvremene tehnologije... U ono vrijeme zbog jednog bijega na desetke je logoraša kažnjavano vješanjem koje su morali gledati drugi logoraši ne bi li shvatili poruku i utjerao im se strah u kosti (za koje mi se jedino čini da su ih držale kao jednu cjelinu zvanu ljudsko biće), a danas se te iste poruke na moderniji način distribuiraju putem interneta, na najsvirepiji način oduzimajući ljudski život – dekapitacijom. Kao jedno civilizirano demokratsko društvo ne smijemo dopuštati da se ponavljaju takve i slične strahote, ne smijemo se dijeliti na ovakve i onakve, manje i više vrijedne, jer svi smo ljudi...

Mario: Ne bi smjeli, ali dok god se dijelimo postojat će i mogućnost ponavljanja Auschwitza, iako nam za međusobno ubijanje zbog toga što se mrzimo, jer smo ovakvi ili onakvi, ne treba ponavljati Auschwitz, mi se zbog različitosti ubijamo na vrlo učinkovite načine, i da, dok god mislimo da je netko manje ili više vrijedan zbog ovoga ili onoga, nalazimo opravdanje za njegovo eliminiranje.

Goga: U današnje vrijeme raznih mogućnosti, razvoja znanosti i visokog stupnja obrazovanja trebali bi sve to upotrijebiti za edukaciju i pomoć najugroženijim skupinama, upravo da se smanje te različitosti, raditi na podizanju svijesti kako svi imaju pravo na ljudsko dostojanstvo, da svi imaju pravo pod jednakim uvjetima doprinositi u stvaranju dobara i svi jednako uživati u njima... Posjet Auschwitzu jako me se dojmio, onaj kratki boravak u jednom od ženskih blokova toliko me je približio onom vremenu da sam se probala poistovjetiti sa svim onim ženama koje su tamo provele dane i dane, gladne, iscrpljene, gdje im je oduzeto dostojanstvo žene, intima koju nisu imale... Mnogima od njih oduzeto je ono najsvetije, iz njihovih njedara istrgnuta su djeca, koja pojma nisu imala zašto se sve to događa... Iz svakog onog hladnog i tvrdog ležaja mogla sam zamisliti bol i patnju žena koje su vapile za oslobođenjem, a tada se jedinim oslobođenjem smatrala smrt...

Mario: I u tom paklu, u toj strahovitoj ljudskoj patnji, unatoč strašnom zlu koje je vladalo u Auschwitzu, rodila se ljubav vojnika i logorašice...

Goga: Da, sve to me nakon povratka iz Poljske nagnalo na malo istraživanje svjedočanstava preživjelih logoraša i zanimljiv je podatak o ljubavi u Auschwitzu između logorašice Helene Citronove i Franza Wunscha, esesovca.

Mario: I kako je ta ljubav završila?

Goga: U njihovu ljubav se sumnjalo, iako je on zbog nje ugrozio i vlastiti život, a osim njenog spasio je i život njene sestre. Helena je radi preživljavanja mogla pred njim "glumiti" zaljubljenost i istovremeno znati da on okrutno postupa s drugima, ali je nakon tridesetak godina poslije pred sudom svjedočila u njegovu korist. A svakako ne bi više od pola stoljeća po svršetku rata o njemu govorila pozitivno i priznala kako ga je "zaista voljela" kako kaže svjedočanstvo.

Mario: Da, u svom tom zlu nadu su uvijek pružala malena ali neprocijenjiva djela ljubavi i dobra... Mnogi su ljudi pomagali, spašavali živote koliko su u tom ludilu mogli... Ti su ljudi danas junaci i dokaz da je spas za ljudsku vrstu možda i moguć, koliko god ta vjerojatnost bila mala...

Goga: Zakaj muškarci brzo postanu monotoni u vezi?

Mario: Kaj to znači? Objasni.

Goga: Pa kad dobiju od žena kaj žele jednostavno se opuste i sve postane neka rutina.

Mario: Da, postane navika, ali 'ko je kriv vama ženama kaj imate 'ko zna kakva očekivanja. Kad vam je muškarac nov onda vam je zanimljiv, duhovit i zabavan, a kad vam ta njegova zabavnost i duhovitost postane dosadna (on se nije promijenio, već vam je kao takav postao dosadan) žalite se da postaje monoton. Je, pa onda si tražite stalno nove i zanimljive i zabavne muškarce dok vam i oni ne postanu dosadni ... ili se naviknite na naviku .

Goga: Al' zakaj vi ne bi taj odnos stalno podgrijavali i održavali onu strast koja vas nosi da ponekad delate bedastoće k'o tinejdžeri, spontani ste, pažljivi, pomalo i luckasti, ali dajete partnerici do znanja da vam nije dosadila i da je volite i nakon što ste upoznali, osim njenih vrlina, i sve mane koje se trudila vješto skrivat .

Mario: A 'ko kaže da to ne radimo, samo vama sestro nikad dosta. I ne može se nikako vratiti ona čar početka, jedino ako se nekako izbrišu sjećanja, i ako tražimo ponavljanje te početne čari razočarat ćemo se uvijek, treba ići naprijed prema novim izazovima, a ne živjeti u prošlosti .

Goga: Pa dobro, al' dajte nove izazove, a ne ono ljubavi daj se ti malo zabavi u šopingu dok ja cuclam pivicu

Mario: To se nas ne dotikavle, ja sam s tobom stalno u šopingu, a ti sa mnom na pivici, prema tome, o čemu mi pričamo

Goga: Hahaha, dobro, onda mi obećaj da nećeš nikad postat monoton i radit sve iz navike, a bogme da buš bacil i još koju iskricu da vužgeš onu strast nek bukti.

Mario: Ma bukti sestro, evo sav se švicam od vrućine

Goga: Brate mili, tebe još drži onaj incest

Mario: Ma koji incest, srami se sestro.