dijalozi

Mario: Svatko umire sam. Jel to ok naslov?

Goga: Ne.

Mario: Zakaj ne?

Goga: Da li je humano umirati sam?

Mario: Nije stvar u tome da li je humano ili ne, kaj god to značilo, nego da li je činjenica da na kraju krajeva svatko umire sam, imao nekoga uz sebe ili ne. Svatko se sam nosi sa svojom smrću, ovaj drugi ne umire s njim.

Goga: Pa znaš da ima supružnika koji su toliko vezani da ako jedno umre i ovo drugo u kratkom roku umire. A naravno da svatko umire sam iliti ga za sebe, nestaje pojedinačno, kao individua. Ma ok, može taj naslov.

Mario: A da li bi ljudi trebali umirati sami u smislu da nema nikog pored njih drugo je pitanje. Veliš, to nije humano, kaj to znači? Ja ne želim nikog pored sebe kad ću umirati, naravno da ne znam kakva će moja smrt biti, i kad će se zbiti, ali sad se tak osjećam, ne želim nikog da me gleda dok umirem.

Goga: S obzirom da sam imala, nekoliko puta čak , zdravstvenih trzavica i neizvjesnosti, bila je mogućnost i za najgore.... U tim trenucima ruši ti se svijet, jako puno razmišljaš, osjetiš život kao nikad prije... Osjetiš ga u svom tijelu, biću, svuda oko sebe, stvari koje inače ne primjećuješ i shvatiš kako je važan samo život i ništa osim njega, barem ne u smislu materijalnog za čim stalno trčimo... Naravno, kako je postojala mogućnost za najgore razmišljala sam i o smrti. Prvo sam imala stav poput tebe, ne želim da itko gleda kako patim i nestajem... Međutim, kad vidiš svoje najbliže, one kojima je stalo do tebe... Zar u posljednjim trenucima svog života mogu oduzeti nekome pravo na sebe i svoju blizinu?

Mario: To je moj izbor koji će moji bližnji ako me vole poštivati. Jedino ako ih ja želim uz sebe onda će biti uz mene, a ako ih ne želim doviđenja, kaj je tu sporno, izbor svakog tko umire da izabere da li će umrijeti sam ili ne, ako je naravno to u mogućnosti izabrati. I ja sam bio na rubu smrti, i preživio sam, sam, i kad ću ponovo umirati opet ću htjeti umirati sam, nije važno da li ću ovaj puta umrijeti ili ne .

Goga: Možda će zvučat grubo, ali jedino tako naš sklop nekako drugačije razmišlja i pokušava doći do one same biti. Samo primjer: da se radi o tvom djetetu koje iskaže želju da te ne želi u blizini dok proživljava zadnje trenutke života, kako bi se osjećao?

Mario: Osjećao bih se tužno, ali ne zato što me ne želi pored sebe, već zato što umire. A zato što volim svoju kćer poštivao bih njen izbor i ako želi umrijeti sama tako će i biti, jer što mogu u tom trenutku više učiniti za nju nego poštivati njen izbor?

Goga: Sjećaš se prošlog ljeta kad sam trebala ići u bolnicu u zg? Ajme ,smak svijeta sam doživjela, ja na samu pomisao bolnice umirem u svojoj glavi... No, ti si to okrenuo na pozitivu, kao super, pa moći ćemo se viđat . Prvo mi je proletjelo glavom, jel on normalan?! Pa nema šanse da me vidi onako jadnu i nikakvu... A što sam više razmišljala o tome sve sam više prihvaćala to da bi se ipak bolje osjećala da si uz mene, ma kako ja izgledala... Ljudi imaju čudan mentalni sklop, i kad znamo da je netko na samrti, automatski dobivamo sliku nečeg strašnog, jadnog, nešto što više ne predstavlja onu osobu koju smo poznavali, makar ona bila naša bliska i draga osoba, mnogi štite sebe i svoje osjećaje, da se ne osjećaju loše nakon posjeta osobi na samrti... Da, slažem se s tobom, kako god i koji god izbor imali on proizlazi samo iz naše sebičnosti.

Mario: Da, što god izabrali radi se o našoj sebičnosti, ali to ne kažem u nekom negativnom kontekstu odnosno kao nešto loše... Da ti želiš mene pored sebe na samrti naravno da ću biti uz tebe, a to ću učiniti zbog sebe a radi tebe, jer bih se ja loše osjećao kad ti ne bih ispunio želju da budem s tobom, ali kada bih ja umirao ne bih želio tebe pored sebe, dakle stvar je samo u tome da poštujemo izbor samrtnika, jer svatko na to ima pravo (pod pretpostavkom da može izabrati kako će umrijeti)... Kad kažem da te ne bih htio pored sebe na samrti to jest odraz moje sebičnosti, ali isto tako odraz je sebičnosti i da kažem da te želim pored sebe... Bilo koji od tih izbora ne umanjuju moju ljubav prema tebi, a nadam se ni tvoju ljubav prema meni. Uostalom, ljubav je sebičnost.

Goga: Baš kao i smrt koja je najsebičnija. Ali i u tim trenucima, zašto je tvoj izbor jači od mog, a oboje imamo na njega pravo?

Mario: Nema jačeg ili slabijeg izbora, već se radi o poštivanju izbora onoga tko je na samrti. E, tu možemo upotrijebiti riječ humanost, humano bi bilo poštivati izbor onoga koji umire, ali naravno da ti ne moraš poštivati moj izbor na samrti, nitko te na to ne tjera, radi se dakle o ispunjavanju posljednje volje umirućeg. Da li bi prema nekom moralnom osjećaju volja umirućeg trebala imati prednost?

Goga: Sve ovisi od onoga tko se nađe u situaciji prihvatiti je ili ne. Ja se nadam da nikad neću doživjet da moram razmišljat o tvom izboru, tj. tvoju smrtnu postelju. Iako bih tvoju želju prihvatila kakva god bila, ali ne zbog sebe nego zbog tebe. A budem li ja na samrtnoj postelji prije, ostavit ću ti na izbor hoćeš li bit uz mene ili ne.

Mario: Prihvatit ćeš moju volju zato što me voliš, ali ne samo zbog mene, već zbog sebe a radi mene , jer bi se loše osjećala kad ne bi poštivala moju volju, zaboravljaš da je sve sebičnost, pa tako i ljubav.

Goga: Slažem se da je i ljubav sebičnost, aliiiiii ljubav se kod svakoga od nas pojavljuje u različitim količinama, isto tako svako od nas različito ispoljava tu sebičnost. Poštujem tvoje odluke i želje, pa tako i one na samrtnoj postelji, no svejedno vjerujem... da bi me ipak želio vidjeti da ti dođem. Volim te kao ljudsko biće dok si u punoj snazi i fizički i psihički i dok nam je lijepo, ali spremna sam i u najtežim trenucima bit s tobom kad ljudsko tijelo i um postaju ništa...

Mario: A dobro, dođi onda