dijalozi

Nikad mi nije bilo jasno, a očito nikad ni neće, koliko to patnje ljudsko biće može podnjet?! Već od najranijeg djetinstva bilo je očito, drukčija sam i to je moj pečat koji ću nosit kroz cjeli svoj život. OK, nije bilo lako, najgore je bilo djetinjstvo, odrastanje, igre koje nisu bile igre, noge koje nisu hodale, a bome nikad ni neće. No nije bilo stajanja, piči dalje u život pun iznenađenja i izazova, uzmi ili ostavi. Lomile me tuge, grlile me sreće, ispunjavale ljubavi i danas kad bolje sagledam, pa i nije bilo tako loše sve kroz trnje i kamenje. A onda odjednom ko iz vedra neba „imam nešto“...hehe cjeli život mi pričaju kaj nemam i kolko sam ograničena ovim il onim, a ja pičim, sad odjednom nešto i ja imam. Sve bi bilo dobro da to nešto kaj imam nije nešto kaj me može ubit. Svi strahovi ovog svjeta nisu ništa naspram mog jednog i jedinog, straha od smrti. Nekad me toliko strah smrti da imam osjećaj kako će me ubit, al ono fakat. Sjetih se nedjeljnih ručkova kad se obitelj okupi, pa se raspreda, onaj ima ljubavnicu, ona ostala trudna, a onaj naš bliski „neko“ ima „raka“. Strašno i za čut, pokušam se u jednom kratkom trenu poistovjetit, al nekak ne ide, boli i sama pomisao, sorry to se mene ne tiče. Vidi mene ljepe (moš mislit ), mlade, sva zvrkasta i puna života, a ne, neće mene. Kad li ono kako neko reče kolo sreće se okreće, nikad neznaš ko će doli, a ko gori. Sad ja gledam sudbini u oči, al bumo još vidli koja će pobjedit.

Pozlilo joj je. Povraćanje, bolovi u abdomenu, opća slabost, sva je problijedila. Posljedica trudnoće? Ovo je sumnjivo, zabrinjavajuće. Otišli smo na hitnu. Pretrage, slali su nas na sve strane, od ambulante do ambulante. Na kraju je zadržana u bolnici, još ne znaju što joj je. Sjedim do njenog kreveta naslonjene glave na njene grudi, grlim je čvrsto. Šapćem joj na uho kako je volim i da će sve biti u redu, i s njom i s našom bebom. Kada bih barem bio siguran da će biti sve u redu, umirem od brige. Zaspala je.

Prilazi mi liječnik: -„Otiđite kući gospodine, naspavajte se i dođite sutra ujutro, neki od nalaza tada će biti gotovi, ne možete više ništa ovdje učiniti, i vašoj supruzi je potreban odmor.“

Otišao sam, ali spavati nisam mogao. Vrtio sam se u krevetu i preznojavao. Ustao sam i skuhao kavu. Na kraju me ipak svladao umor. Odspavao sam par sati. Ujutro sam došao u bolnicu. Bila je budna i veselo se nasmijala kad me ugledala. Zagrlio sam je u poljubio: - „Kako si ljubavi?“

- „Dobro sam, nije mi više muka, samo još malo osjećam slabost, čak sam i doručkovala.“

- „Super, to mi je drago, rekao sam ti da će biti sve u redu.“

U sobu ulazi liječnik i obraća mi se: - „Stigli ste.“ Zatim upućuje pogled njoj i nastavlja: -„Nalazi markera na tumorske stanice su gotovi. Nažalost, nemam dobre vijesti, rezultati pokazuju povećan broj stanica. Kako bi bili sigurni i dobili potpuniju i jasniju dijagnozu neophodan je nalaz CT-a. „

Ostadoh zatečen, radi li se o raku?! Pa bilo je sve u redu. Zašto, kako?! Pogledao sam je, oči su joj se zasuzile, čvrsto me primila za ruku i upitala liječnika: - „Doktore, jeste sigurni, što će biti s našom bebom?“.

-„Nažalost, kako bi bili sigurni da se ne radi o malignim stanicama i metastazama moramo napraviti nalaz CT-a abdomena. Dijagnostika putem CT-a mogla bi ostaviti trajna oštećenja na plodu i zato je potrebno prekinuti trudnoću. Ukoliko zanemarite CT osim života vaše bebe mogao bi biti ugrožen i vaš život.“

- „Zar ne postoji nekakva mogućnost da iznesem ovu trudnoću do kraja, bilo kakva mogućnost, pa makar i ja umrla, ali da dijete preživi?!“ – izgovorila je to na rubu plača.

- „Nećeš umrijeti, ne možeš umrijeti, poslušaj liječnika, prekini trudnoću, izlječit ćeš se, i imat ćemo drugo dijete!“ – reagirao sam panično.

Liječnik je ponovo progovorio: - „Gospođo, potrebno je što prije utvrditi stupanj vaše bolesti, ako nastavite s trudnoćom nećemo biti u mogućnosti liječiti vas.“

- „Koliko mi je vremena ostalo ako ne prekinem trudnoću i ne liječim se?“ – upitala je.

- „Odgovor na to pitanje ne možemo dati sa sigurnošću bez dodatnih pretraga koje su štetne za plod i zato je potrebno prekinuti trudnoću.“ – odgovorio je liječnik.

- „Za 5 mjeseci bih trebala roditi, ne prekidam trudnoću, liječite me nakon što rodim svoje dijete“ - rekla je odlučno.

-„Ljubavi, zar ne čuješ da je rizik prevelik, izgubit ću te, nemoj to činiti, molim te!“ – zavapio sam.

- „Ne mogu ubiti naše dijete, ne mogu i gotovo, pogotovo jer se još uvijek nezna koliko je ozbiljna moja bolest! Doktore, kolika je šansa da uspijem roditi, da dijete preživi, i da se rodi zdravo?“

- „Ako i uspijete roditi, bojim se da bi za Vaše liječenje tada biti prekasno. Savjetujem da takvu odluku ne donosite. Danas postoji terapija koja Vas može izlječiti ukoliko se pokaže potrebnom i krene se pravovremeno provoditi. Tada ćete opet moći razmotriti mogućnost osnivanja obitelji.“

- „Nemoj ljubavi, molim te nemoj, ubit ćeš i sebe i dijete!“ – ponovo sam zavapio.

Uputila mi je molečljivi pogled i izustila: - „Ljubavi moja, ne mogu ubiti našu bebu!“

Što da radim, kako se to moglo dogoditi? Jeli već odlučila? Kakav je moj izbor? Prihvatiti njen, zar mogu drugačije? Zagrlio sam je. Plakali smo.