god was never on your side
29.04.2016., petak
Caress the one, the never-fading rain in your heart - the tears of snow-white sorrow caress the one, the hiding amaranth in a land of the daybreak
|
Već sam sada počela letjeti. Zamijenila sam stvarnost svojim snovima. Svojom maštom. Sada sam tamo. Osjećala sam da moram svaki put otići. Srediti svoje misli. Zaustaviti zvukove u glavi. Ali oni su se vraćali. Stalno. Nešto je toliko vrištalo u meni. Još uvijek se vraćaju noću. Proganjaju me. Ponekad nađem svoj mir. Ponekad se smirim. Mirno spavam. Ali češće je taj kaos u meni. Sav taj nemir. Pokušavam i dalje naći onaj put. Makar i pogrešni. Napravim korak. Padnem. Žalosno kako mi malo fali da budem na vrhu. Još žalosnije koliko puta padnem svaki put kada se pojavi mali trn. Mali kamenčić. Stalno me neke slike, stvari proganjaju. Što li je toliko vrijedno da me ostavi živjeti? Što je toliko prokleto u krvi? Stalno suprostavljanje. Stalno prolaženje kroz crveno. Razbijanje glave. Nikada neću stati. Ali stalno nešto koči. One male kapi. Kapi koje će proliti čaše. Svaki put slomiti. Ali i dalje me drži. Kao na lancu. Kao na tankom ledu. Stalno podrhtavanje. Uznemirenost. Što li je toliko prokleto u toj lozi? U inat svaki put. Razbijam glavu. Pružili mi ruku. Uvijek bila povrijeđena. Često sam zatvarala oči. Zamišljala da je sve ovo samo ružan san. Samo sam htjela pobjeći. Naravno. Završila sam nigdje. U mračnom kutu. Barem sam se tamo osjećala sigurno. Zaštićeno. Od svega. Od svih. Prepustila se svojim snovima. Svojom unutrašnjom borbom. Uvijek se budio nemir u meni. Uvijek me je taj nemir povukao. Gdje li sam sada? Što imam iza sebe? Prolivene suze. Slomljeno srce. Nerazumijevanje. Those who wish to follow me (my ghetto gospel) I welcome with my hands And the red sun sinks at last into the hills of gold And peace to this young warrior without the sound of guns  |
