god was never on your side
11.12.2011., nedjelja
studeni je i hladni vjetrovi bez ljubavi do kosti ulaze al nema k'o da ih zaustavi studeni je i kiši mi do neba jer ona koju volim samo nje mi nema
|
Dragi (ne)prijatelju, i svi ostali koji ovo čitaju. znam sve. opet pričam gluposti. opet sam na početku. opet isti problemi. nikak da ih se riješim. strah me je kao uvijek. i to jako. mislim da nema izlaza iz ovog začaranog svijeta. ovog svijeta ludila. isključim se. pokušavam sve zaboravit na trenutak. ali ne ide. uvijek se nešto nadometne. nešto me i dalje drži. nešto me vuče unatrag. vuče me na dno. u ponor. mislim da imam još malo. malo je onih sretnih trenutaka. mislim da mi je netko pružio ruku. mislim da me netko želi spasit. ali oni me žele uništit. nemam ništa. ostala sam bez svega. izgubila sam partiju. gubim snagu. gubim život. živim od prošlosti. nadam se boljemu. ali čemu sve to? dovoljno sam bila na dnu. vrijeme je. zatvorila su se vrata. nova su otvorena. ali ja to ne primjećujem. kako dalje? da ovo je surova stvarnost. surava današnjost. samo neki propaliteti. svi se žale. samo jedan osmijeh može promijeniti sve. osmijeh? neki ne shvaćaju to. znali netko što je osmijeh? da meni možda i znači nešto. može mi promijenit dan. on čini čuda. ali samo na tren. ne može trajati zauvijek. on je samo prolazna faza. hvala na njemu. i što si me izvukao na tren. opet počinje pako, strava i užas. zar je ovo čudno? meni nije ništa ovo čudno. samo ne želim tamo ić. više nikad. želim da to sve završi zauvijek. ne želim ih više vidjet. nikada više. moram to izdržat. proći će tih 2 i pol godine. još samo pola. znam prolupala sam. mislim da svi mrze školu. naravno vole je svi zbog društva. a šta je samnom? šta ako netko nema društvo s kojim se druži i kojeg voli u školi? u toj sam verziji našla sebe. živa mi je muka zbog svega. znala sam da tu jedino može biti gore. u svome sam svijetu. priznajem nikad nisam voljela te ustanove(školu). gledam i promatram samo. gledam kako se ljudi s vremenom mijenjaju. kao misle da su centar svijeta. odrastamo. ali često ljudi misle da su pametniji. svatko je pametan i poseban na neki svoj način. podcjenjujemo druge. kada ćemo mi ljudi više shvatit neke stvari. da trebamo druge cijenit onakve kavi jesu. da cijenimo ono iz nutra. ono unutarnje. žalosno je kako danas svi moraju biti isti. svi se danas dijelimo. ili si glup i ružan ili si pametan i lijep. ne želim da se ljudi tako dijele. nema dijeljenja. svi smo isti. svi imamo ista prava. želim samo da prihvatimo druge onakve kakvi jesu. I baš kad sam mislio da su žene Odavno zaboravljena priča za mene Pojavila se ona i pogledala me Očima zbog kojih zaboravih sve |
