U potrazi za izgubljenom Istinom

Hologramski svemir-drugi.dio

Jedan od Einsteinovih temeljnih principa — gregorijanska bajalica fizike — kaže da ništa ne može premašiti brzinu svjetlosti. Kad biste je poslali brzinom svjetlosti vašoj bi poruci trebalo pet milijuna godina da prijeđe udaljenost koju svjetlo prijeđe za pet milijuna godina. Albert Einstein je 1935. godine zajedno s još dvojicom kolega objavio znanstveni rad u kojem je bilo istaknuto da je unatoč tome što dokazi pokazuju da se nešto očigledno kreće brzinama većim od brzine svjetlosti, takvo kretanje prema matematičkim postavkama nemoguće. Paradoks. I tako su to nazvali (i još nazivaju) Einstein-Podolsky-Rosenovim paradoksom (EPR).

Danski fizičar Niels Bohr istaknuo je da Einstein, Podolsky i Rosen u svojim pretpostavkama o česticama koje se proučavaju čine osnovnu pogrešku. Pretpostavljali su, rekao je Bohr, da su čestice stvari, da su razdvojene jedne od drugih, da svaka postoji nezavisno. Sto ako su, upitao je Bohr, dvije čestice — premda razdvojene milijune kilometara — zapravo dio iste stvari, još uvijek samo dvije komponente izvorne rascijepljene čestice, i po njihovu shvaćanju uopće nisu razdvojene? A što ako to znači da stoga, budući da su obje dijelom jedne cjeline, kad utječemo na jednu istovremeno utječemo i na drugu?

Kako su ponovljeni eksperimenti pokazali da je Bohr vjerojatno imao pravo, njegovo tumačenje Einsteinove matematike i njegove napomene postale su poznate kao Kopenhagensko tumačenje, a fenomen koji je opisao kao fenomen non-lokaliteta. Sad ga mnogi smatraju temeljnim principom u kvantnoj fizici... premda implicira da su vrijeme i prostor mnogo drukčiji no što smo dosad o njima razmišljali. Više su zamisao u nekom univerzalnom umu nego fizička stvarnost u nekoj univerzalnoj stvarnosti.

Nedavno je Rupert Sheldrake istaknuo da se čini da se životinje često ponašaju u maniri non-lokaliteta. Kad je 30-tih godina dvadesetog stoljeća određeni broj ptica u Engleskoj naučio kako otvarati čepove na bocama s mlijekom koje su mljekari ostavljali ispred kuća, odjednom su to znale ptice širom Europe. Brzina kojom se to znanje proširilo poništava mogućnost da je jedna ptica učila drugu... a Engleski kanal predstavljao je dodatnu barijeru, budući da se nije radilo o pticama selicama, nego ptičicama manjima od vrapca.
Nova fizika implicira da svijest priziva svemir u postojanje te da svijest nije ograničena na jedno mjesto.
Jedno od tumačenja je da je svemir napravljen od svijesti... i ničega drugog.

Taj fenomen trenutačnog dijeljenja udaljenog znanja, koji Sheldrake naziva morfnom rezonancijom, implicira da se i ljudi mogu ponašati analogno Einsteinovim i Bohrovim subatomskim česticama. Kad dovoljan broj ljudi nauči nešto novo, odjednom dolazi do pomaka, rezonancije u ljudskom morfnom polju i svi znaju taj novi podatak. Postoje nebrojeni primjeri za to, od brzine kojom šale putuju zemljom do toga kako se kulture mijenjaju bez očite organizacije.

Thom Hartmann