"Mimic" je američki horor o ljepoj znanstvenici koja mora pobijediti genetički modificiranog monstera koje se krije duboko u utrobi gradske kanalizacije. Za razliku od njega, "The Relic" je američki horor o ljepoj znanstvenici koja mora pobijediti genetički modificiranog monstera koje se krije duboko u utrobi gradskog prirodoslovnog muzeja.
Originalnost, Holivud ti je ime.
Iako oba filma zapravo kopiraju druge, bolje horore poput "Elijena" ili "Ralja", "Mimic" i "Relic" su svejedno dobar primjer kolko je tanka linija između dosadnog i zabavnog filma.
Subjektivnost definitivno pomaže. "Mimic" je prvi holivudski film Guillerma del Torra koji će kasnije režirati "Hellboya" i "Panov labirint" koji su mi bili super. Zapravo, kod "Mimica" sam primjetil niz malih detalja koji su mi film pretvorili u skoro pa prequel "Hellboya". Kao i u tom filmu, Del Torro, prikazuje New York kao grad prastarih ciglenih zgrada, požutjelog lišća i viktorijanskih knjižnica i muzeja. Dobar dio radnje zbiva se u apsurdno golemim tunelima podzemne željeznice punim zahrđale i skoro pa steampunkoidne mašinerije. Na koncu, sam monster je divno zamišljeno kukcoliko stvorenje kakvih se Del Torro, čini se, nemre nasitit.
Neovisno o tome, "Mimic" također ima i par jako ljepih (i jezivih) scena koje ga izdižu iz prosjeka. Jedna od njih je na samom početku kada gledamo potpuno bijelu dvoranu katoličke bolnice prepunu bolesne djece kojom, poput duhova, klize časne sestre u crnom. Kasnije, Del Torro u film ubacuje fantastičnu scenu u kojoj glavna junakinja, niti tri metra od prometne ulice usred bijela dana, mora nastaviti bijeg od čudovišta. Ventilacijska rešetka po kojoj hodaju pješaci je previsoko a buka prometa prevelka da bi znanstvenica na ikoji način uspostavila kontakt s njima. I tak njoj ne preostaje nikaj nego da nastavi očajnički bježat. Bespomoćnost noćne more sažeta u jednoj sceni i moćnija od mnogih dosadnih horor "A-BU!" scena.
Upravo "A-BU!" scene me podsjećaju na "The Relic". Iako film ima zanimljivo mjesto radnje – Nedovoljno horora se zbiva u muzejima! – ima puno previše jeftinih horor trenutaka. Znate ono kada u hororu pred ionak napetog lika izleti monster…. A kad ono to bude samo mačka? E pa to ima ovdje. A znate ono u hororu kada lik sluša dal će mu se prikrast monster i neko ga čopi iza leđa al to je zapravo njegov frend koji se samo malo šali? E pa to isto ima ovdje. A znate ono u hororu kad vas ganja siktavo čudovište i vi se sakrite u zahod i onda ispadne da je to sam bila debela raščupana čistačica koja pati od astme? Ok, tu foru nikad nisam vidio al je svejedno bila glupa.
A onda je tu i ona iritantna osobina horor čudovišta da putuje kroz prostor i vrijeme sukladno potrebama radnje. Policija pošalje SWAT tim kroz stakleni krov muzeja. Monster poklopa jednog od njih odma a drugi ostane visit na špagi. Rez na drugu scenu u podrumu… gdje se nalazi taj isti monster. Kud prije? Al ne, jer već smo u laboratoriju a monster je također i tamo!
Za to vrijeme, SWAT-ovci vuku svog frenda koji visi na možda tri metra štrika taman dovoljno polako da misliš da će preživjet i dovoljno sporo da se monster stigne teleportirat iz labosa, prošetat se po zidu dvorane i poklopat tipov donji dio tijela. A onda, u možda najglupljoj sceni u filmu, drugi SWAT.ovac, umjesto da zapuca mitraljezom ravno u facu monsteru i razbije mu pičku, padne na koljena i vikne "NOOOOOoooOOOOOoooo!!!!" Tak da ono, glup film.
(GNN)
|
Kad sam ovu stvar prvi put čul prije nekoliko tjedana, nisam ju mogao prestat slušat. Možda je stvar u duhovnoj dubini njezine filozofije, možda u opojnim plesnim ritmovima 80ih, no, nekako vjerujem da je za to najviše odgovoran životinjski magnetizam Shatnerove osobnosti.