....malo slikica...

srijeda, 24.09.2008.

...volim da ljudi cijene unutarnju ljepotu. ona je važna. ta ljepota ne dobiva bore, ona je vječna. nije kao ova vanjska, nije prolazna niti je odmah vidljiva oku. ja uvijek nastojim prodrjeti u nutrinu,upoznati ono što je ispod površine, i nerjetko se iznenadim kada shvatim koliko prvi dojam može biti varljiv. ljepota zna biti samo okvir unutarnje ružnoće, ili obrnuto. pokušavam se naviknuti da me ništa ne iznenadi, ali me poneko maleno iznenađenje sustigne. vrlo često znam otići do bolnice u kojoj su bolesna djeca, ili u starački dom. to su mjesta koja nitko ne voli posjećivati, ali su nam ona očiti dokaz što je ljudski život, i koliko on vrijedi. ljepota ondje ništa ne znači. ne znači ni u vanjskom svijetu. oduvijek sam se ježila bolnica, ali na tim mjestima pronalazim smisao, ali i besmisao života i ljudske patnje. ljepota života je izmamiti osmijeh na licu patnje, uzeti nekog za ručicu, i osjetiti njegovu zahvalnost. to je ljepota, a ne ono što ja imam na licu. majka je uvijek pokušavala u nas usaditi razumijevanje za tuđu patnju.

kad neznaš kud bi sa sobom, uzmi kiticu cvijeća, i otiđi u bolnicu. podari je nekom i odmah će ti dan biti ispunjeniji.bit ćeš sretan/na, i imat ćeš osjećaj ko da si u stanju mijenjati svijet. to je taj osjećaj koji bi te trebao voditi kroz život. nauči sebe djeliti sa drugima, to je najvažnije. jedan osmijeh ništa ne košta, ali toliko je rijedak da vrijedi bogatstvo, a ponekad je i to istina. osmijeh može probuditi nekome nadu, osmijeh je moćno oružje, isto kao i toplina srca.....