Teško je nastaviti nešto što je već odavno zakopano. Skupiti motive i predano se posvetiti nečemu nikada nije lako, a kamoli kada ponovno započinjete s nečime što vam je donedavno bila rutina. Poriv za povratkom u blogerske vode nakon gotovo pet godina došao je naglo, a možda jednako naglo i prođe. Ništa ne garantiram. Garantiram jedino da se štošta toga u mome životu promijenilo od 2007. godine. Počnimo!

Moglo bi se reći kako sam te godine doživljavao svoju blogersku afirmaciju. Nagrada za drugi najbolji junior-blog Hrvatske, brojni pratitelji i objavljivani postovi na naslovnici Blog.hr-a. Sve to kao da je dovelo do svojevrsnog zasićenja. Bilo mi je svega dosta, a motiva je definitivno nestalo.

Danas kada čitam što su mi tada bili prioriteti, kakva su mi bila razmišljanja i planovi, zapitam se tko je ta osoba. Sve se promijenilo. Niti sam više gimnazijalac, niti studiram kroatistiku kojom sam bio opčinjen, iako prijatelji još uvijek gube živce na moju preosjetljivost po pitanju pravopisa. Uspješan sam bio, uspješan sam i ostao. Po tom pitanju ništa se nije promijenilo. No u mojoj glavi podosta je drugačije.

Ako sam prije očigledno nalikovao na tipičnog karijerista, vjerujem da to danas više nisam. Napominjem, vjerujem. To ne znači da je tome zaista tako. Iskreno, ni sada s nepune 22 godine još uvijek se ne poznajem dovoljno dobro. Autosugestija poprilično funkcionira u mom slučaju pa se nerijetko uvjeravam u stvari poželjnog karaktera, unatoč tome što se one kose s realnošću, a i zdravom pameću. Kad se sjetim kako sam nekoć očajnički žudio za uspjehom i izjavljivao kako bih bio spreman žrtvovati zdravlje za karijeru, padne mi mrak na oči. Obilo mi se to pošteno o glavu. Razbolio sam se i shvatio da su tri stvari u životu od neprocjenjivog značaja, miljama daleko od svega ostalog, a posebno karijere. Ljubav, prijatelji i zdravlje. Malo sam prekasno to shvatio pa mi se vratilo. Danas pijem tablete protiv povišenog krvnog tlaka, u svojoj 22. godini života. Meh...

Skratit ću. Ipak je ovo povratnički post pa treba ponešto ostaviti i za kasnije. Pet godina kasnije, zahvalan sam za svaki trenutak života koji mi je podaren. Za svaki poziv dragog prijatelja. Svaki sms najbolje prijateljice. Svaku kavu ili sladoled s najdražima. Sjajnu knjigu. Ma za sve.

Najlakši je način učenja učenje na tuđim greškama. Stoga naučite nešto iz moje priče. Ne gubite živce zbog kakva neuspjeha. Ne zamjerajte drugima zbog nebitnih stvari. Čuvajte, ljubite, pazite i mazite svoje najbliskije. Njihovo postojanje je neprocjenjivo.

Oni će ostati zauvijek.

S ljubavlju,

M.