Prije nekoliko dana, na putu prema školi, vozim se javnim prijevozom i prisluškujem 'spiku' zagrebačke klinčadije, starosti cirka 10-11 godina. Silnom jačinom odzvanjao je autobusom taj kreštavi dječački glas, izričito naglašavajući riječ 'klađenje'.

Naime, grupica od nekoliko dječaka okupila se u stražnjem dijelu autobusa i burno raspravljala o najnovijim utakmicama i pristojećim koeficijentima. Manchester, Bayern, Lille...stručno su baratali nogometnim žargonom. Odjednom čujem : ' Kladio sam se na Manchester danas! ' - mrak mi je pao na oči. Nisam zapravo mogao vjerovati svojim ušima, ne znajući da li da zaplačem ili grohotom se nasmijem.

Kultura klađenja u nas, kao što vidite, dosegla je razmjere mlade pubertetske ili predpubertetske dobi. Sjećam se sebe u njihovoj dobi od kojih 11 godina i razmišljam kako tada zapravo nisam shvaćao pojam ' koeficijent' u kockarskom smislu, niti i u kom slučaju to povezivao sa kladionicama i klađenjem. Čini se da je ovaj narod zahvatila groznica igre na sreću. Što nam je drugo i preostalo u ovoj sveopćoj kataklizmi u kojoj rad više ne pali, gdje su ljudi očajni i traže nadu za boljim sutra. No začudio me prizor gdje jedan jedanaestogodišnjak s ponosom ističe svoje kladioničarske manire, ne shvaćajući da sebe uvaljuje u sve veću gabulu, što psihičku što novčanu. Pitam se, uostalome, kakve su to kladionice u kojima se djeci dozvoljava klađenje? Tipičan primjer za prosperitetno društvo željno što veće zarade.

Štošta toga je u današnjem svijetu čudno, ne sama pojava djece u kladionicama, ima tu još ovisnosti takvog tipa, na koje treba pripaziti, no klađenje je domena za sebe. Taj spomenuti dječak ili će zaraditi silne novce na klađenju ili će završiti u mraku ovisnosti, ništa gorem od onog u kojem vlada droga. Posljedice za psihu su nezaobilazne i vrlo vjerojatne.

Pripazimo da u takav svijet kladioničarskih ovisnosti ne uđu oni najmlađi, jer je to daleko od prave sreće, sreće koja je dostižna i na drugačiji način.