Anchi, i to je život !
21.11.2007., srijeda
102. Put u neizvjesno 1.dio
Zagreb - Vranje
Ovo je moja mala putopisna reportaža, toliko "MALA" da će biti u dva dijela da vas ne umorim čitajući Napisat ću post o svojoj naj hrabrijoj odluci u životu. Možda i naj glupljoj, ne znam. Odluci koja me mogla života stajati i to nekoliko puta, ali sada kada mislim o tome, mislim da sam zaista bila hrabrija "tada" nego što sam "sada" Ponoć, sjedam na vlak, put u neizvjesno. Zašto neizvjesno? Pa zato kaj nisam normalna, kaj sam nagla i brzopletai što puno odluka donašam sebi u inat. Vlak kreće, mahnem svojim kćerima, ne razmišljajući ni malo da ih možda vidim posljednji put. Kupe prazan, nigdje žive duše, samo ja i moja dva kofera. Prolazim kroz Zagreb, predivan grad čak i noću...izlazak iz Zagreba i nastupa mrak. Samo mala noćna lampica gori u kupeu, pušim, stakla se magle,ja ih uporno brišem... Prođe vlak kroz jedan grad, pa drugi grad...eto mene u gradu koji je sve prije samo ne beo, "Beograd". Godina 200 i neka, odmah nakon napada na Kosovo. Gledam ja taj grad, Glavni kolodvor u Beogradu. Nije da sam preoštra ali zaista je sav pun smeća, koševi prevrnuti, sve žene pofarbane u plavo...pa i Romkinje su plave...to je za smijat...Ne, ja ne ostajem u Beogradu, putujem dalje... U kupe ulaze dva vojnika, jedna stara baka sa košarama punim jabuka, jedna mlada mama sa vragom a ne s djetetom. Mali arlauče, laje, vrišti, trči...(da barem padne i pregrize si jezik) Pogleda me vojnik i pita: - Odakle si ti seko? Mislim "ja tebi seka, ma daj dečko ohladi" - Iz Zagreba - ponosno progovaram. - A di češ? Mislim " što te briga, pusti me u mislima". - Do Vranja. - Pa *ebo te Bog šta češ tamo? Šta nedeš na svoje more nego vamo? Sležem ramenima bez odgovora. Zapravo, kako da kažem vojniku (a dva su) da ja zapravo idem na Kosovo? Isto ono Kosovo gdje je možda i on bio i možda izgubio prijatelja ili druga? Prolazi tako Niš, i pun kufer malih gradića kojima sam i ime zaboravila. Sve izgleda tako nekako jadno. Negdje kod nekog mjesta koje se zove Jagodina, baka se diže, okrene se k meni, uzme neku maramu, natovari u nju nekoliko jabuka, pruži mi ih i kaže: - Uzmi, možda ti zatreba ako ogladniš. Sretno ti bilo tamo gde ideš. Baka stara skužila da sam zamišljena, da sam uplašena jer zapravo sam se uputila sama na Kosovo, vlakom kroz cijelu Srbiju, centralnu Srbiju s namjerom doći do Vranja, od tamo do granice s Kosovom neznam s čime, a onda nemam pojma kako do grada Peji ili poznatije ime Peć. Možete probati zamisliti sebe ali kao ŽENSKO, jadno nezaštićeno žensko biće u državi koja Vas smatra neprijateljem, državi koja je u ratu sa Kosovom, a morate stići na Kosovo kroz tu i takvu neprijateljsku državu držeći svoj ponosni hrvatski jezik za zubima??? Meni je naj teže palo to kaj trebam šutjeti. Ja moram šutjeti??? Strava i užas, kazna nevjerojatna...horor...  Krajolik se mjenja. Priroda krasna a u meni nemir. Krenula sam u ponoć a sada je već prošlo podne a ja još nisam u Vranju. Kažu stiže vlak u Vranje oko 14 ili 15 sati. Njima vrijeme nije bitno, bitno je da vlak ipak stigne.Problem je što meni nije svejedno. Prvo: radi se o zimskim mjesecima kada je mrak već u !6 sati, drugo: gdje naći prijevoz po mraku i gradu koji ni malo ne poznajem, treće: kako kamuflirati moje zagrebačko KAJ ??? VRANJE. Napokon. Sada je 14 i 30. Kolodvor takav da radnici nose neke daske da možemo preći preko kolosjeka, zgrada sva polupljesnjiva, smrdi po vlagi, - bježi Ančice van odavde. Izađem i prvi šok: majka kujica prelazi neku prometnicu po kojoj jure kamioni i automobili, a za njom trčkaraju dva mala psića. Jedan je pretrčao za mamom i u milimetar izbjegao smrt pod kotačima a siroti drugi se uplašio velikih kamiona i ostao na drugoj strani. Kujica laje, zove mališu, a mališa cvili, ne usudi se preći prometnicu. Tu sada nastupam JA, luda Ančica, ostavljam kofere doslovno na ulici, u koferima sve stvari i dokumenti, novac...pretrčavam prometnicu, gume škripe, vozač mi se na*ebo majke. Što bi tek bilo da zna da sam Hrvatica - mislim! Uzimam malog drhtavog, svog blatnog psića na ruke i sad opet natrag a svi voze očito bez vozačke (možda ni ne znaju da to postoji). Opet mi svi *ebu mater po srpski, krajičkom oka gledam na svoje kofere da ne dobiju noge...prilazim kujici (a bila je neki ogroman mješanac ovčara i tko zna čega), prvo mi pokazuje da ima sve zube za razliku od mene i da zubi mogu biti bijeli čak iako nisu od porculana, zatim joj u pogledu vidim sjaj kada je vidjela svoje neposlušno "djete" u mojim rukama. Čučnem se i tada skužim da sam u čučečem položaju manja od te kujice, priznajem ne bojim se psa ali ovaj puta mi je ipak srce nešto jače kucalo. Strani grad, pas je možda bolestan, bolnice ni u Hrvatskoj ne podnosim...ma neće me ugristi valjda? Kujica prilazi svom nestašnom mališanu, gurne svojom njuškom moju ruku, polizne ju, zalaje u znak zahvalnosti za spašenog nestaška i ode. Kao u nekom filmu, nekih 30 metara dalje okrene se još jednom, onako malo poskoči i zalaje još jednom. Za njom veselo trčkaraju dva mala brata, sestre, nije bitno...živi su oboje. Kako sam tada bila sretna. Misija "Spašavanje" uspješno izvršena !!! Nisu mi koferi dobili noge, naime svi koji su sišli iz istog vlaka gledali su nesvakidašnji šou "  Ratnica Ančica u borbi za život i smrt, kako sebe tako i malog nestašnog srpskog psića" Komentar tih ljudi je bio ovakav: - Ženo luda, ovde se kerovi množe ko da se mreste, šta ti je? Pa to je obična đukela ! Ludačo jedna ! Mislim: ma nabijem te ja na katolićki k....! Pogledam svoju bijelu jaknu a kad tamo na jakni uzorak malih blatnih šapica...uspomena na spašen život. Tražim prijevoz do granice. Užas. Ali o tome u sljedećem postu.  Sljedeći post unutar dva dana. |
Savijeti i pomoć oboljelima od karcinoma