Anchi, i to je život !

Sad ću napisati istinitu priču iz svog života, da vam približim razlog zašto moj blog ima ime "i to je život"

Probudi mene jedno jutro divljačko zvono na vratima. Užas, pa taj netko pred vratima nije normalan-mislim ja i otvorim. A kad tamo, dva ogromna medvjeda sa službenim značkama.
-Gospođo G... dignuta je "tjeralica" za vama i vašim kćerima zbog nepreuzimanja sudskih poziva.
Ja, još onako raščupana i pospana, ništa ne razumijem i pustim ta dva medvijeda u svoj stan i ćak ih i ponudim kavom (koja sam ja naivka), pitam o čemu se zapravo radi?
-Pa znate, protiv vas i kćeri je podignuta "tjeralica" niste se odazvale sudu i sad vas moramo uhititi i privesti na informativni razgovor.
-Tjeralica kao za teškim kriminalcima ili Hrvatskim braniteljima, pitam ja naivka?
-Da takva ali nemojte biti tako oštri, nego ljepo se spremite i pođite s nama.
-E, jebi ga !
Odem se obući a i dalje znam da neznam o čemu se radi. Pozovem kćeri i krenemo u avanturu.
Dolazimo u MUP i napokon saznajem da su sudski pozivi slani na krivu adresu. Ni ja ni moje cure nismo krive za tej propust ali netko mora biti kriv. Propust je od nekog u prijepisu koji je nepismen i koji je na pozive napisao adresu od prije 13 godina. Jedan od ona dva medvijeda objašnjava nam da je procedura takva, da moramo na sud dati izjave kao svjedoci i da se tada skida tjeralica i ponovo smo slobodne građanke rodnog Zagreba. Što je tu je i put nas vodi u Remetinac.

Po dolasku u zatvor saznajemo da je i bivši muž priveden sa istom pograškom u prijepisu. Bravo, bravo za pravosuđe, privedena cijela obitelj (kao u filmu) a nitko od nas nije kriv (zar si se zato borio-bivši?).

Oduzimanje stvari, ponižavajući neugodni pregledi (naročito kad si nevin), smještaj u sobu od 18 kvadratnih metara sa još 5 žena. WC u istoj sobi, ograđen samo niskim zidom i klimavi lavabo. Prozori, naravno sa rešetkama, ali još gora stvar je ta da je na pola metra od rešetaka jedan zid od lima, tako da se nevidi ništa. Pogledom prema gore, nadzire se 20 cm dnevnog ili noćnog neba. Svijetlo u sobi je neko slabo (špara se na žaruljama) koje gori cijeli dan jer dnevne svijetlosti doslovce "nema". Kreveti na kat, na njima deke (zadnji puta prane još kad je ISUS hodao po zemlji), sve smrdi po nikotinu (i ja sam pušač) ali ovo je užasan ustaljen smrad. Zamislite samo kako je ugodan miris u sobi, kad 6 žena ujutro obavi svoju nuždu a na stolu je donešen doručak, koji se mora pojesti za 10 minuta. Dobro ste pročitali "donešen doručak" jer nema izlaska iz sobe. Svaki drugi dan je tuširanje i to je nešto što moram pohvaliti, radi se o novoj kupaonici sa tri zasebne tuš kabine i bez nadzora stražarki. Može se tuširati neograničeno dugo (kako paše mlaz vruče vode na smrznuto tijelo). Da, zaboravila sam reći da se radi o zimskim mjesecima a da je radijator mlak. Vratimo se natrag na sobu: znači doručak, ručak i večera u istoj sobi gdje se spava, hrče, prdi, sere ... Horor !

Jutro, mrak, naglo se otvaraju ta ogromna željezna vrata i ulaze 5 frustriranih stražarki i viču "Pretres"
I zbace sve stvari iz ormarića, prosipaju šećer i nescafe, diraju svaki uložak, bacaju sve sa kreveta na sredinu sobe, izmješaju sve stvari pa se ne zna čije su čije gače ili čarape... Na moje veselje, ja nisam trebala slagati ništa osim kreveta jer puna 3 dana nitko mi nije smio donjeti stvari za presvući. Tek četvrti dan smo dobile čistu garderobu od kuće. Možete si misliti kako je ugodno spavati i sjediti 3 dana u istoj garderobi. (hvala Ljube )

Svijetlo se gasi u 22 sata, a ujutro u 7 se mora stajati pored kreveta kao kip, dok ne prođe smjena stražarki. Nikad se ne zna kad će se otvoriti vrata, a svaki puta se mora ustati (kao u školi, pozdrav drugaricama).Osim u sate odmora a to je od 16-18 i od 22-07 se nesmije biti ni na, a kamoli u krevetu. Sjedi se na drvenim klupama (one u parkovima su bolje) sa kojih skačemo ko zečevi kad se čuje otvaranje vrata.

Punih 8 dana nisam vidjela svoje cure jer smo sve tri bile odvojene, a bivši je bio kat ispod nas sa ubojicama u sobi. Sreća u toj avanturi je ta što su nam stražarke bile naklonjene (znale su da smo tamo tuđom greškom) pa su nam dozvolile razmjenu usmenih poruka. Bile smo malo privilegirane u odnosu na druge pritvorenice i zato im jedno "hvala"

Hvala i Sanji, Arifi i Žani koje su mi pomogle i objasnile moja prava iz zatvora,rekle su mi da pritvor može trajati do 30 dana, a da ćemo na sud biti pozvane kad sudac nađe vremena da nas sasluša. Krasno, on treba naći vremena, a mi nevine, to do tada nemamo kome reći.

Dovedene smo u zatvor jer su ona dva medvjeda rekla da se to riješava u isti dan. LAŽETE DRUGOVI !

Deveti dan smo napokon dočekale sudski poziv i vrijeme saslušanja ( tu ja bila upotrijebljena veza, jar da nije možda bi zaista tamo bile 30 dana, što me nebi ni začudilo s obzirom na brzinu našrg sudstva). Skinuta nam je tjeralica u roku od 10 minuta. Sad smo ponovo slobodne (do opet neke greške u pravosuđu), gle vani je sunce, čisti zrak. ljudi...i naravno trauma mojim curama za cijeli život.

-"Tužite državu i tražite odštetu za trajnu traumu i duševnu bol"-kaže advokat, a ja ga pitam: Tko je ikada dobio takvo ročište ako mu prezime nije medijski exponirano? Samo se nasmijao, znala sam, nitko.

Svi mi mali obični ljudi moramo plačati kad tad svoje greške ako ih učinimo, samo "ljepa naša" je nedodirljiva. Možda i nije...

Eto i TO JE ŽIVOT !