Anchi, i to je život !

Ljudi se uvijek iznova čude nekim mojim reakcijama, a ja uvijek iznova ponavljam da se iza lica koje nosim krije djete, sasvim obično, iskreno, spontano čisto, neiskvareno i naivno. Takva želim i ostati.

Ako nekog cijenim, poštujem, divim se njegovim sposobnostima, humoru, hrabrosti, ponekad i kukavičluku, ako opraštam pogreške iz neznanja- što je to? Dali je to ljubav ?

Takve emocije mogu se upakirati u bilo što: neobična bliskost, iskreno prijateljstvo, veliko razumijevanje ili duboko poštovanje, ali uvijek se ispod te ambalaže krije samo obična ljubav. Bez nje se sve ovo ostalo ne bi moglo prepoznati, jer samo emocija prepoznaje emociju...

Kad kažem da nekog volim, onda ga volim kao cjelokupnu osobu, kao toplu dušu. Takvom biću mogu beskrajno puno davati. Nema tu nikakvih zahtjeva, očekivanja ni traženja, ja sam tada puna ljubavi i jednostavno: JA VOLIM, toliko jednostavno kao što dišem.

Čim više dajem, još sam više ispunjena i zato sam zahvalna onoma koji to razumiju i koji su spremni primati, a da se ne osječaju obaveznim, na način manje vrijednim ili poniženim zbog tog primanja...

Ne želim da se oni kojima dajem, koje volim, osječaju dužnicima. Ništa ja ne tražim, ništa ne očekujem. Stari Grci takvu ljubav nazivaju AGAPA, što je bezuvijetna ljubav.
Iskreno uživam dajući sve što imam: svoje znanje, svoja iskustva, svoje vrijeme, poštovanje, mudrost sreću, molitvu za sve i naravno dajem ljubav -sebe samu.