O mnogim sam stvarima razmišljala u zadnje vrijeme...između ostaloga i ljubavi...i nekako sam se pomirila sa činjenicom da mi je na neki jako čudan način stalo do mog bivšeg (ako se to tako uopće može nazvati)...nije to ljubav...neki čudan osjećaj....
Stalo mi je do njega...ali nisam luda za njim...nebi micala i nebo i zemlju samo zbog njega...nije toga vrijedan niti sam ja toliko naivna...
Nakon svega što se između nas dogodilo ili da se možda bolje izrazim nije dogodilo nisam ljuta na njega...niti mi je žao zbog svega...
Valjda s vremenom ljudi počinju shvaćati neke stvari o svome životu...
Tako da recimo njega gledam kao osobu koja mi je omogućila (nenamjerno) da shvatim da sve nije tako bajno i krasno kao što sam to zamišljala...
Zbog toga mi je jedino drago, za jedno sam iskustvo pametnija...i to je dobar znak, zar ne?
A sad...
Drugi dio priče je...
Iako dugo vremena to sebi nisam htjela priznati (iz nekog neznanog razloga) mislim da sam na neki nači zavoljela jednu osobu...
Zapravo to je još uvijek nešto između zaljubljenosti i ljubavi...nemogu definirati još uvijek...ali.........
Dosta često razmišljam o toj osobi...i jednostavno volim bilo što vezano za tu osobu...
Još skupljam hrabrosti da to njemu kažem...ne znam hoću li ikada uspjeti...ali tko ne riskira taj ne profitira...još ću razmisliti...što vi mislite?
Što je s vama? Mislite li i vi ponekad na svoje bivše ljubavi ili ste usredotočeni samo na sadašnjost? ...evo pričajte mi malo o tome ako vas nije sram...
...odlazim i od lahora tiše...
