četvrtak, 25.02.2010.
Najdražem...
Najdraže moje
365. dan bez tebe. Tisučiti put isto pitanje: "Što sam to učinila!?". Kajem se, jako se kajem. Nisam htjela da ovako bude. Htjela sam da zauvijek budem samo tvoja. Onog dana kada si otišao, dio mene otišao je sa tobom. Odnjeo si osmijehe, sreču, nade, snove, sva moja maštanja. Za sobom si ostavio tugu, prazninu, bol i prazninu. Ostala su tek pusta maštanja. Danima ti se već želim javiti, danima zurim u tvoj broj, ali nemam prava na to. Strah me ovoga što sam postala, samo uz tebe ja sam bila ja. Ti si me jedini znao smiriti. Sretnu rasplakati i tužnu nasmijati. Moje srce je prazno, moja duša je prazna. Često se pitam misliš li na mene. Podsjete li te ljubavne pjesme na nas i ono što smo bili? Vjerujem da ti i ne slutiš da te još volim. Mnogo sam ti stvari rekla i pogazila. U mnogo sam se toga klela, samo je jedna kletva ostala. Zauvijek ću te voljeti. Sanjaš li me? Mrzim ovu godinu bez tebe. Mrzim sve bez tebe. I probala sam s drugim zaboraviti, ali ni jedan ne može nadomjestiti tvoj osmijeh, osmijeh koji je grijao više od sunca, blještao više od najsjajnije zvijezde. Nedostaje mi taj osmijeh, toliko da boli. Mene srce boli. Mjesecima te nisam vidjela, a toliko želim. Iako bih u zemlju propala, sve bih dala da si barem samo jedan trenutak tu. Nočima sam čula tvoje korake u koracima slučajnih prolaznika. Nočima sam micala zavjese da vidim jesi li to ti ispred mojih vrata. Iza njih je bila samo tišina, praznina i muk. Koliko sam samo puta molila Boga da mi te vrati, da se samo stvoriš ispred mojih vrata, al tebe nema. KAJEM SE! Ja sam pogriješila! Izgubila sam ljubav svog života. Ne znam gdje si, s kim si, jesi li dobro, jesi li sretan...a nemam koga ni pitati... Ni dan danas ne mogu se pomiriti sa time da je gotovo, iako je prošlo godinu dana otkada smo prekinuli, iako već mjesecima ne pričamo. Nemam snage da te prebolim. I, kako vrijeme prolazi, sve sam više svjesna da godine neće donjeti zaborav. Otkad tebe nema, nema više ni mene. Ostala su mi samo pusta maštanja, golema praznina. Svaku večer zaspem sa tobom,sa tobom se i budim. Pišem ti pijesme i pisma svaku noć i molim se za tebe. Možda je tako moralo biti. 365 dana bez tebe ništa ne mjenja, a neće promjeniti ni 10 godina. Ti ćeš uvijek biti najdraže moje! Ljubavi, želim ti sve najlijepše u životu. Zaboravi, sve zaboravi, ali molim te sjeti se nekada naše ljubavi! Pamti me barem kao prijatelja. Malo toga je ostalo od nas. Borim se, borim se, ali ne mogu živjeti bez tebe. Ovo što ja živim, nije život! Ja sam čovjek koji se naglas pred svima smije, a u duši plače. I sve suze ovog svijeta ne bi mi bile dovoljne da isplačem svoju bol i gorčinu. Svoju samoču. Živim bez tebe, ko bez srca i bez duše. Samo sam s tobom bila sretna. Sada ti ne mogu ni opisati što je to tuga. Iako, vidjeh tu tugu onaj dan kada si odlazio. Tuga je sječanje na tvoje oči, tvoj smijeh iz srca, tuga je sječanje na tvoje meke ruke i mene u tvom zagrljaju. Tuga je praznina i bol, tuga je koliko mi nedostaješ. Tuga je požuda i želja za tobom. I stalno mislim da će sve to nestati, ali tuga ostaje. Ljubav je tuga.
I kada su mi oči pune suza, nitko ne zna zašto plačem, ali plakat ću cijeli život za tobom, uvijek smo govorili da je jedan život za nas malo, a sada će meni jedan život biti malo da te zaboravim. Oprosti mi...
- 14:06 -
nedjelja, 14.02.2010.
Mojoj ljubavi za Valentinovo...
Nedostaješ
nedostaješ
danima, noćima,
hladnim tihim jutrima
nedostaješ sekundama
minutama, danima
predugim usamljenim mjesecima
nedostaješ proljećima,
ljetima, jesenima
i predugim pustim zimama
nedostaješ u kuhinji
dnevnoj, hodniku
nedostaješ na praznim vratima
nedostaješ koži,
prstima, obrazima
usamljenim usnama
a najviše nedostaješ meni
mojim sjećanjima i uspomenama
nedostaješ duši i srcu
nedostaješ danima, jutrima
i usamljenim noćima...
- 00:55 -
