četvrtak, 28.08.2008.

...:::U fazi vaših života, ja sam uvijek bila suvišna:::...

Dok suza suzu sustiže ja pišem ovaj post.
Tužna sam, zaista tužna.
Imam osjećaj da sam suvišna, i ti svi ljudi….
Svi imaju mišljenje o meni ko da sam ne znam šta…
Ne znam dali uopće postoji osoba koja me zaista poznaje. . .
Svi misle da sam možda umišljena, arogantna, uvijek happy ali…
Ne, ne poznajete me!
Iskreno sada sam dobila volje da kažem svima vama kakva sam zapravo.
Iako ne čita nitko tko me zna uživo. . .dobro možda par osoba. . . J
Ovaj post o meni je trebao biti objavljen 27.9 ali ništa od toga.
Pa da počnem:
Od samog rođenja roditelji su me učili da budem dobra osoba, iako većina to ne vidi.
Uvijek sam tu ako me itko zatreba, spremna sam pomoči iako meni nikad nitko ne
Pomogne, ali živim ja bez toga.
U životu su mi važne samo neke stvari: zdravlje, ljubav, obitelj, prijatelji – koji su
Uvijek pored mene kada nešto trebaju a u teškim situacija uvijek ostajem sama.
Većina misli da sam navikla i da mi je važno ono materijalno, ali ne.
Imam sve što poželim možda i više, ali to mi zaista nije važno. Za mene je najveće
Bogatstvo kada znam da imam nekog pored sebe tko će me zagrliti i reći da će biti
Sve u redu iako moro lagati. Eh to je bogatstvo.
Mnogi misle da sam uvijek sretna jer sam nasmijana, ali zapravo da vam otkrijem tajnu:
Sve glumim. Postoje samo neki trenutci kada se iskreno smijem jer sam sretna. Postoje samo
Neki sati kada u meni zrači neka energija puna života. Ti sati prekratko traju.
Ja sam osoba koja ne brine o sebi. Ja brinem o drugima. Nikad nisam stavila sebe na prvo mjesto, već druge.
Uvijek mi je važno da su ljudi oko mene sretni, jer tada znam da je sve ok.
Ono što me povrijedi držim duboko u sebi da nitko ne vidi. Uspješno to radim jel tako?
Svima govorim da sam dobro, najbolje je to starcima reć a zapravo…
Usrećuju me male stvari. Neki možda smiješne ali meni važne!
Usrećuje me : osmijeh osobe koju jako volim, njegov pogled.
Topla riječ prijatelja. Osmijeh mojih roditelja. Odlazak u školu. . .
Ne znam što bi više rekla…
Slobodno neka govore protiv mene, neka rade što hoće. Nikad neće znat kakva sam osoba zaista. Možda je tako i najbolje.

Žao mi je što ovo moram reći ali neću neko vrijeme pisati blog. Eto… volim vas sve. Posjećivat ću vas i dalje…

ponedjeljak, 25.08.2008.

...:::I ne znam kuda to vodi. Gdje se aj tu uklapam?:::...

Nakon dugo vremena ponovno smo progovorili. Toliko vremena smo bili daleko jedan od drugog, i sad sam stvarno sretna. Znam puno puta sam rekla da je pogreška, i bio je to mnogi znaju.
Drago mi je što je rekao da smo prijatelji, jer zaista glupo mi je bilo da ne mogu popričati s osobom koja mi je dugo godina bila najbolji prijatelj. Znam da ne može biti ko prije ja to ni neću, ali . . . barem ćmo se pozdravljati na ulici.
Možda to nije pametno ali... jbg.




Jučer sam provela posljepodne sa frendicom. . . Dala mi je puno savijeta ali ja ipak . . .ne znam što ću.
Nikad mi nije bilo tako. Neke stvari idu na bolje a neke. . .sve gorije.
Svakim danom pokušavam ostati smirena ali neka sumnja se budi u meni.
Samo ćekam noći da budem na netu, ili što mi je draže da nekog vidim.
Ma više ni sama ne znam dal sam sretna ili. . .
Neke stvari mi nisu suđene, to sam sad shvatila. . .
Idući tjedan počinje škola i znam da će tada sve biti super, barem dok sam sa društvom. . .
Opet ćmo ić u Campari, mučit profesore . . .
Odlučila sam i da ću učit od početka... a ne ko prošlih god...
(heh netko dobro utječe na mene. . .)
Uglavnom. . . ovih dana pišem jedan post koji ću objaviti u 9 mj. . .na kraju negdje...
možda neće biti zanimljiv ali. . . to je nečiji život. . .
Možda me bolje upoznate. . . nije moj život zanimljiv vidi se iz priloženog ali...

petak, 22.08.2008.

...:::Apologize:::...

Šetala je ulicama osvijetljenim lampama. Tišina je bila jedina pratnja, možda pokoji povjetarac. . . Tražila je nešto, ali nije znala što. Bila je izgubljena, sama bez ikoga. Nije bilo nikoga da je zagrli, primi u naručje i snažno stisne. Osjećaje je pokušavala sakriti ali nije mogla. Bila je tužna, zaista tužna. Kada bi pogledala oko sebe vidjela bi samo ljude koji upiru prstom u nju, a to je boljelo. Nije to htjela otkriti, već je sve skrivala duboko u sebi.
Znala je da nikada neće biti dovoljno dobra u smislu da se drugima svidi.
Učili su je da je u životu najvažnije biti dobar, jer tada će te ljudi cijeniti, ali nju nisu cijenili. U životu je cijenila sve ljude, mislila je da je najvažnije biti zdrav i sretan. Drugi nisu mislili.
Promatrala je ljude uokolo i nije joj se svidjelo što vidi. Žalila je što su je roditelji tako odgojili. Htjeli su da bude zaista dobra a takva je i bila.
Nije poštovala svoj život, već ga stavljala sa strane. Bila je sretna ako je mogla nekome pomoći, pružiti mu ruku i staviti osmijeh na lice, ali za to nije dobivala ni hvala. Puno bi značilo da je na ulici barem netko pogledao nasmijano bez podcjenjivanja. Htjela je pokupiti stvari i otići daleko od svih, ali nije htjela ostaviti . . .njega.
Čekala je trenutak kada će sve nestati. . .
Hodajući polako ulicom došla je do kolodvora. Sjela je na klupu i promatrala udaljenost bez kraja. Ustala je i krenula na prugu. . . stala je na traku zažmirila, podigla ruke u ravnini kao ravnotežu. Otvorila je oči i krenula hodati. Noga ispred noge. . .
Bila je umorna od svega, od svojih snova. Željela je otići jer nije mogla izdržati. . . . u glavi je prolazilo bezbroj slika koje je htjela maknuti. Željela je da vrijeme stane ili da se vrate oni dani kada su bili svi zajedno. Znala je da neće biti sretna, ne u takvom okruženju. Zapuhao je vjetar, izgubila je ravnotežu.
Pala je između tračnica. Lice je bilo prislonjeno na kamenje, a iz ruku je tekla krv od posjekotina. Čula je tutnjanje ali i sirenu koja je bila sve bliže.
Podigla je glavu i ugledala vlak koji je išao prema njoj. Sledila joj se krv. Dali da ustane?
Htjela je ali nije mogla. . . nešto ju je vuklo da ostane ležati. Možda nitko neće shvatiti. Možda nitko neće žaliti.
Ipak ustala je. . .
Zakoračila izvan i osjetila kako vlak juri pored nje. život je proletio također.
Nisu vrijedni da umre zbog njih. Nikad se neće mijenjati, ali za njih će i dalje biti najgora osoba, ali možda doćeka ispriku.

ipak nastavljam pisanje priča, treba mi to.

subota, 16.08.2008.

...:::Everybody's fool:::...

Malo je prerano za pisanje ali eto moram nešto izbaciti iz sebe.
Jučer sam išla sa svojima u VTC na glupi koncert, onak radi reda. . .
U jednom trenu stara me pitala dal je mama od onog malog što se bacio pod vlak. . .
Nisam znala što bi jer su mi suze počele padati niz obraze. Skrivala sam se od njih da ne vide, i bilo je uspješno. Sjetila sam se Ivana nakon malo dužeg vremena. Zapravo nije se bacio pod vlak, znam da nije. . . nije bio takva osoba i. . . sve me to ponekad jako zaboli.
Ali život je nepošten.
Sjetila sam se jedne noću u društvu prijatelja kada smo ja i jedan dečko ne bi ga sad imenovala. . . raspravljali o tome. Nijedan od nas nije vjerovao u ono što smo čuli. Ne znam zašto. Navikli smo na tračeve uokolo ali ovaj put bilo je sasvim drugačije.
Barem su mi ostale neke uspomene ( naravno samo lijepe) zbog kojih ga se rado sjetim.
Bilo bi lakše da mogu nekog okriviti za sve ali. . . ovako ostaje samo tišina. . .

ponedjeljak, 11.08.2008.

...:::samo da se javim:::...

i tako vrijeme prolazi a ja ne znam što bi...
hm dugo nisam pisala što se događa baš kod mene... mislim u mom društvu...pa evo možda po prvi put:

Pa ovako od jučer je kod mene moj bratić. . .mali ide 8 raz. eee lud je totalka. . .(Možda na mene)
i tak jučer smo bili na utakmici u Turnašici, odnosno na turniru... ah ma bilo ock..
ali onda...
išle se kumica i ja vozikat na motorima s dečkima. . .hehe
bili smo na radaru malo onak radi fore... cijelo posljedpodne mi se vozikali ko neki luđaci . . .
ah... otišli na kavu malo, pa kod mene...
ne znam šta je to bilo ovu nedj. ali rulje u Vukosavlj.ko nikad... bilo ih ...ajme...sva mladež se okupila... dobro više manje. . .
Naveče je bilo ludo... nasmijala sam se ko nikad. . . hehe to je ekipa...
imala bi ja puno toga za pisati, mislim i opširnije malo al mi se neda. . . onak...umorna sam... a sutra opet raditi uh...
(nije sve tako sivo)
eh sad sam izgubila smisao za pisanje..
pozdrav svima. uživajte

srijeda, 06.08.2008.

...:::I'm so tired of being here:::...

<em>Jeste li imali kad osjećaj da je sve protiv vas?
E pa tako se ja upravo osjećam. Ne znam što mi je ali. . .ni sama ne znam kako se osjećam.
Kao da sam sama i nitko ne čuje moj plač. Počela sam opet plakati. . . onako noćima. .
Trenutno slušam : My Immortal već 20. put iako ne znam zašto.
Imam osjećaj da nešto nije u redu samnom. Postavljam si glupa pitanja na koja ne želim dobiti odgovor jer znam da nije dobro. Zašto uopće mislim o tome? ?
Ovih danas imam čudne snove, a u svakom slična situacija.
Ostajem sama. . . . jednostavno: People always leave!
Evo opet mene i dramatiziranja, ali. . .
Htjela bi to izbaciti iz sebe ali ne ide. Možda ipak. . .




I'm so tired of being here,
Supressed by all my childish fears,
and if you have to leave,
I wish that you would just leave,
Cause your presence still lingers here,
and it won't leave me alone,

These wounds won't seem to heal,
This pain is just too real,
There's just too much that time cannot erase,

When you cried I'd wipe away all of your tears,
When you'd scream i'd fight away all of your fears,
and I held your hand through all of these years,
But you still...have...all of me,

You used to captivate me,
by your resignating mind,
now i'm bound by the life you left behind,
Your face it haunts,
my once pleasant dreams,
your voice it chased away,
all the sanity in me,

These wounds won't seem to heal,
this pain is just to real,
there's just too much that time cannot erase,

When you cried I'd wipe away all of your tears,
when you'd scream i'd fight away all of your fears,
and I held your hand through all of these years,
but you still...have...all of me

I've tried so hard to tell myself that your gone,
but though you're still with me,
I've been alone all along,

When you cried i'd wipe away all of your tears,
when you'd scream i'd fight away all of your fears,
and I held your hand through all of these years,
but you still...have...all of me

nedjelja, 03.08.2008.

...:::važno ili ne:::...

Ponovno su bili na kraju jedne priče. Na pragu novog rastanka. Pisala je posljednje stihove namjenjene njemu. Nije vjerovao da ga voli više od svih. U očima joj se budio sjaj. Gorjela je beskrajna čežnja za svime što se dogodilo i što se nikada neće ponoviti. Nije ga smjela zavoljeti. Samo je htjela osjetiti njegovu ljubav barem na trenutak, a ne sve laži i lažne osjećaje ostaviti za rastanak. Možda će naći neku novu ljubav ali srce će ga vući prema njoj. A nju duša boli i tuga se spušta u svakoj suzi koja koja klizi niz obraze. Samo jedan njegov dodir bio bi dovoljan da osjeti ponovno toplinu. Prolazili su dani, a ona je patila. . .
Stajala je nepomično promatrajući zvijezde. Birajući najsjajniju zvijezdu u nadi da će pronaći njegovu. Htjela je sakriti sve tajne u toj noći. Ostaviti ih zvijezdama. Sjetila se svih događaja. Smješak joj se pojavio na licu. Legla je na travu. Sjaj bijele haljine dolazio je do izražaja. Tratinčice su odavale osjećaj mirnoće, nevinosti. Povjetarac je njihao travu i čuo se zvuk šuštanja lišća. Latice su letjele po zraku. Osjećao se miris prvog proljetnog cvijeća. Ptice su pjevale svoje pjesmice koje su uspavljivale.
Željela je oprost! Osjećala se slobodno. Bila je slobodna od svih problema, od svih laži. Zaklopila je oči i razmišljala. Cvrčci su upotpunjavali noć iz snova. Otvorila je oči i pogledala ponovno u nebo. Iznad sebe vidjela je mjesec kako se smiješi, a u mjesecu njegove oči kako svjetlucaju. Ustala je i krenula ne znajući kamo. Sve latice su krenule prema njoj. Kretao je i on! Ugledala ga je i trčeći krenula prema njemu. Oboje su trčali ali nikako da stignu jedan do drugog. Napokon zagrlili su se. Podigao ju je i zavrtio. Osjećala se voljeno. Ponovno je živjela svoj život, iz snova. Osjećala se kao leptir koji leti u najljepšoj proljetnoj većeri. Zažmirila je i nije htjela zaboraviti njega i puštati ga kao prije. Osjetila je hladnoću.
Nije htjela otvoriti oči , ali nešto ju je vuklo. Ipak otvorila ih je. Stajala je sama nasred livade. Njega nije bilo. Vjetar je i dalje puhao a ona je bila sama. Jeli to samo bio san ili?
Znala je da je bio stvaran, ali kako je odjednom nestao? Pogledala je u nebo i tek sada vidjela najsjajniju zvijezdu koju je toliko tražila. Mjesec je bio prekriven oblacima, a ona je bila sama. Kao nekad.. Pustila je suzu niz obraz. Suzu koja je sjala u noći.
Probudila se u hladnoj sobi. U svom krevetu. Oko nje su bili samo prazni zidovi koji su odavali tamu. Smijeh je napustio njene oči. Bio je to samo san. Ustala je iz kreveta i pogledala kroz prozor. Vjetar je puhao, latice padale. . .
Otvorila je prozor o osjetila miris proljeća kao u snu. Pogledala je u nebo i vidjela ponovno najsjajniju zvijezdu. U mjesecu je vidjela njegov odraz. Odraz tuge i bola. Izgledalo je kao da mjesec plače. Znala je da ga više neć vidjeti. Bio je to zadnji san u kojem je bio on. Barem je malo bila sretna. Okrenula se od prozora. Krenual je u krevet ali nešto joj je privuklo pozornost. Vuklo ju je da pogleda prema oramaru. Pogledala je i . .. ugledala bijelu haljinu kako visi na ormaru. Bijela haljina kao i ona u snu. Sjela je na krevet i gledala u nju. Zapuhao je povjetarac. Topli povjetarac. Mjesec je obasjao sobu a latice su uletjele. Srce je poćelo ubrzano kucati. Suza je ponovno pala. Možda ipak sve ovo nije bio samo san. Kako se sve ovo dogodilo? . . . Znala je samo da on misli na nju. Barem malo

(Nešto meni jako drago. . . Ponavljanje je ali. . . moj veliki uspjeh. . .nešto što je objavljeno )

subota, 02.08.2008.

...:::I've become so NUMB:::...

Eh počela kiša. . .
Napokon sam malo gotova sa poslom, pa mogu nešto i napisati. . .
Tako je to kad živiš na selu pa moraš pomagati... (jbg)
I eto svaki dan dolazim doma. . .umorna totalno....i jedva čekam da legnem i odmorim se, ako je moguće.
Ma dosta o tome... Ipak nije sve tako sivo.

Eto napokon i ja počela malo razmišljati o onome što sljedi.
Iduće godine idem na faks ali ja nemam pojima kaj ću studirat. . .
neki mi govore da još ima vremena ali ipak....
vrijeme brzo prolazi, i treba to sve sustiči.

Uglavnom trenutno vodim zanimljiv razgovor na icq. . . našla se osoba s kojom mogu poprićati o prijateljima.
Imamo zajedničke frendove pa. . .lako je pričati. . .
Zapravo sada se bolje osječam jer sam shvatila da ima osoba poput mene.
Osoba koje daju da ih prijatelji iznevjere i iskoriste.
e pa ko mi je kriv. Trpim i dalje. . .
Nisam osoba koja će se suprostaviti i reči da joj nešto smeta... jednostavno se udaljim i to je to...
možda nije pravi način ali lakše je. (barem meni).
I što je smisao ovoga što pišem? Vjerujte ne znam ni ja.
Idem nakon dugo vremena slušati Numb. . .
Malo da se opustim.
uživajte mi svi. ljepo vas pozdravljam.