Gospoda i igrači (II put)
"Vrata su lupala, prozori su se tresli, listopad je ušao na velika vrata i odjednom je bila jesen.
Ja volim jesen. Njezinu dramatičnost, zlatnoga lava što na stražnjim vratima godine riče i trese lišće sa svoje grive. Opasno vrijeme, vrijeme žestokih srdžbi i varljiva mira, s petardama u džepovima i kestenjem u šaci. To je godišnje doba kada se osjećam najbliže dječaku koji sam nekoć bio, a u isto vrijeme najbliže smrti."
"Bila je to naslada gora od najgoreg mučenja. Nakon tjedan dana izigravanja suvišnog trećeg Leonu i Francesci zamalo stadoh vrištati od dosade, ali moje je srce istovremeno tuklo u očajničkome ritmu. Naši su me izleti ispunjavali očajem, ali bi zatim svaka besana noć bila ispunjena bolnim i detaljnim prisjećanjem svakog trenutka. Bilo je to poput bolesti. Stadoh previše pušiti, nokti su mi bili izgrizeni do krvi. Prestadoh jesti, na licu mi je izbio ružan osip, svaki je korak bio kao hod po staklu."
"Mnogi odrasli drže kako osjećaji adolescenata nisu tako važni, kako su njihove goruće strasti, srdžba, mržnja, sram, strah i beznadna, očajnička ljubav, kratkotrajni osjećaji koji se prerastu, nešto hormonalno, vježba za ono pravo. E pa nije tako. S trinaest je godina sve bitno, sve ima oštre rubove i svi oni mogu porezati. Neke droge mogu stvoriti privid tih snažnih osjećaja, ali zrelost otupljuje oštrice , zatamnjuje jarkost boja i razumom, racionaliziranjem ili strahom sve ukalja."
"Misli su mi neprekidno bile zaokupljene njime, činilo mi se kako je jedino vrijeme kada sam se doista osjećala živom bilo ono provedeno u Sv. Oswaldu. Tamo sam sanjarila, tamo sam osjetila, mržnju, želju. Tamo sam bila junak, buntovnik."
12.08.2006. | 11:50 | 4 K | P | # | ^
