Obožavam jugo. Ali bez kiše. I samo onda kada ne moram ništa raditi i nigdje ići. Vrlo često za takvih dana volim otići blizu mora. Kresnem auto i parkiram se negdje vrlo blizu mora. Ponekad pustim lagano glazbu, a ponekad samo otvorim prozor i slušam vjetar i more. Promatram trajekte koji se kreću točno po crti koja spaja olovno nebo i olovno more. Čini mi se kao da se uopće ne kreću, ali onda svrnem pogled na trenutak i kada opet pogledam on je već uplovio u Splitsku luku. Promatram i bijelu pjenu koja prati svaki val, a nestaje čim on uroni u more.
Predivan prizor. Naime, bio bi kada pogled lijevo ne bi zaokupila šarmantna hrpica raznih škovaca. Imala sam najbolju namjeru da slikam i tu ružnu sliku mog grada, ali se pored nje zaustavio auto i bilo me je strah da ako vide da slikam škovace ne pozovu ljude u bijelom. Ostajem vam dužna fotografiju. Na žalost, smeća ima posvuda. Ne znam da li je stvar u prirodnoj inteligenciji, stupnju obrazovanja naših sugrađana ili jednostavno o temeljnim postavkama bon-tona?
Zašto ljudi iza sebe ostavljaju tako ružne hrpe smeća? Možda na taj način zadovoljavaju onu životinjsku potrebu obilježavanja teritorija? Možda neki uz to vežu svoje najljepše uspomene tipa: «Sjećaš li se, ljubavi, kada smo ono bili na Žnjanu? Ja sam jeo ćevape i ponijeli smo 4 boce piva koje smo nakon ispijanja razbili na žalu. Ti si jela bombone i oko tebe su ležali nemarno od bačeni papirići. Lijevo od mene bila je moja prazna odbačena kutija cigareta. To večer, ljubavi, izgledala si prekrasno!»
Pitam se je li smeće stvarno jedini način da neki ljudi ostave trag u životima drugih ljudi?
Kako se ljudi mogu ponašati kao da već sutra odlaze iz ovog divnog grada, kojeg jako volim, s namjerom da se više nikad ne vrate i nije ih briga što iza njih ostaje?
Ostavljate li i vi iza sebe smeće?
|