Sjedim ja u čekaonici i žarko crvena boja moje pidžame odudara od zelene boje zida. Čekaonica prepuna ljudi….Ja ispijena lica, sa podočnjacima, blijeda čekam pregled. Strah me izjeda iznutra. Kraj mene sjedi dječak, dvanaest mu je godina i boluje od tumora na mozgu, malo dalje stoji djevojka mojih godina sa dijagnosticiranom leukemijom, jedna žena čeka kemoterapiju…..
Razmišlajam.......
Kako mi samo jedna jedina slika mog mozga može zauvijek promijeniti život…..što ako nešto nebude u redu..što ako nešto pronađu…….
Iz sobe izlazi muškarac srednjih godina i plače, očito nalazi pretraga i nisu baš najbolji….Doktorica: Anja….hajde, nije to ništa strašno……
Tih 40 minuta provedenih u čudnom aparatu, koji se okreće oko moje glave i svako se malo zaustavi, bile su preduge.
Napokon iz susjedne sobe izlazi liječnica i kaže kako se slike na prvi pogled čine uredu i da nisu našli nikakve izrasline(što je najvažnije)…..dakako još mi objašnjava kako moram pričekati detaljan pregled slika, i analizu drugih pretraga te onda čuti konačnu dijagnozu…..ali najvjerojatnije nije ništa strašno……
A u meni…..iznenada nada, želja, vatra, sreća…….zakoračila je u prepunu čekaonicu kao nova....i poklonila sam se ljudima koji su se odlučili hrabro nositi sa svojom bolešću...
Sada shvaćam pokojnu Anu Rukavinu koja je rekla:»ŽELIM ŽIVOT»
Ja ga zaista želim, borbom ću vratiti svoj život u normalu….i bez obzira na dijagnozu koja i nije baš obećavajuća….i bez obzira na česte glavobolje koje će me pratiti tokom života boriti ću se do kraja….optimizam i ljudi koje volim danas su mi najveća snaga….
P.S.
Hvala ti anđele što si mi beskrajne dane čekanja punio svojim razgovorima….i hvala ti što vjeruješ u mene i dižeš me onda kada padnem i ne mogu ustati sama……
|
