Joseph Gilles Henri Villeneuve

Kratka biografija Gillesa Villeneuvea

Tijekom kratkih šest godina provedenih u Formuli 1,Gilles Villeneuve se natjecao 67 puta i pobijedio u šest utrka,ali njegova reputacija nema puno veze sa ovim rezultatima.Njegova krijera,više od ijednog drugog vozača,još uvijek izaziva rasoprave među sucima Formule 1.Neki su bili zadivljeni njegovim agresivnim stilom i neodustajanjem,dok neki smatraju da mu je manjkalo smirenosti za upravljanjem moćnim strojem kao što je Ferrarijev bolid.Gilles Villeneuve rođen je 18.siječnja 1950. godine u mjestu St. Jean sur Richelieu, u kanadskome Québecu.Svoju mladost je proveo utrkujući se u snowmobilima,a jednom priliko je izjavio da je pad na led,pri brzini od 160 km/h,poprilično dobra priprema za opasne utrke Formule 1. 1973. prvi put nastupa u automobilističkim utrkama u kategoriji Formule Ford 1600 i postaje prvakom Québeca poslije sedam pobjeda. 1974. prelazi u Formulu Atlantic, gdje je treći za upravljačem Marcha. U međuvremenu ne zanemaruje utrke saonica, disciplinu specifičnu za Kanadu i u kojoj je državni prvak od 1973. do 1975., a svjetski 1974. Godine 1975. sudjeluje u utrkama Formule Atlantic i u Gimli-Manitobi ostvaruje svoju prvu pobjedu. Do kraja sezone pobjeđuje još u dvjema utrkama. 1976. osvaja prvenstvo pobjeđujući u devet od deset utrka. U utrkama Formule Atlantic pobjeđivao je buduće svjetske prvake poput Hunta, Jonesa i Rosberga. Iste godine. debitira u europskome prvenstvu Formule 2 u Pau na Marchu 792-Hartu, ali odustaje. Gilles nije slučajno vozio na utrci, jer su Pau i Trois Rivieres iz Kanade zbratimljeni gradovi. 1977. angažiran je na nekoliko strana. Na Wolfu sudjeluje u Can-Am prvenstvu, a s Marchom je ponovno prvak u Formuli Atlantic. Na McLarenu M23 debitira u Silverstoneu u utrci Formule 1 koju završava na jedanaestom mjestu, dva kruga iza pobjednika Hunta.Krajem godine Ferrarijevu momčad je napustio veliki Niki Lauda.U to vrijeme su ga zvali ledenim čovjekom čije je lice,potpuno unakaženo od nürnbergških plamenova,bilo savršeno za glumu u nekom filmu znanstvene fantastike,a ne za šetnju paddockom. No tada nije bilo boljih od njega, malo ih je bilo poput njega, a mnogo je više bilo onih čije je vozačko umijeće bilo daleko od Laudinog.
Tih je godina s druge strane oceana počeo privlačiti pozornost mršavi mladić nježnoga izražaja, gotovo dječačkoga lica čije je ime bilo malo poznato i najboljim europskim poznavateljima utrka.
«Nazovi mi ovaj broj u Kanadi. Odgovorit će ti stanoviti Villeneuve. Pitaj ga ako želi voziti za mene». Tim se riječima commendatore Enzo obratio Eniu Mortari kojega je tek odnedavno angažirao u odjelu za odnose s javnošću. Njihov je razgovor tekao otprilike ovako: «Govorim li s Gillesom Villeneuveom?» «Da, ja sam.» «Gospodin Ferrari zadužio je mene da te upitan želiš li voziti za njega». «What did you say?», uslijedilo je protupitanje s druge strane žice. «Nisi razumio dobro, želiš da govorim francuski?». No Gilles je razumio prilično dobro, ali nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Dva dana kasnije, u pet sati popodne, taj isti Gilles Villeneuve ušao je u ured Enza Ferrarija na staroj adresi momčadi u ulici Trento e Trieste u Modeni. «Koliko tražiš da budeš sretan?», «happy», preveo mu je odmah Mortara. Bila je to uzaludna Ferrarijeva zabrinutost jer je Gilles bio sretan da uopće vozi za Ferrarija za čije je automobile znao da su najbolji na svijetu ili barem najprestižniji.
U srijedu 21. rujna 1977. prvi je put sjeo u školjku jednog Ferrarija. Svoju prvu utrku odvozio je na Velikoj nagradi matične države koja se održavala u Mosportu i bez obzira što je bio iz Québeca zapalio je strasti tamošnjih navijača. Njegov debi u Ferrariju bio je prilično uzbudljiv. Brzo se prilagodio na automobil i vozio je prilično solidno, no naletio je na ulje koje je ispustio Mario Andretti i izletio sa staze, uništivši pri tome poluosovinu.Na stazi uFuji u Japanu se dogodila nesreća.Gillesov Ferrari je udari u Tyrrell Ronnija Petersina i odletio u skupinu gledatelja koji su se nalazili na zabranjenom mjestu uz stazu,ubivši dvoje gledatelja.Na godišnjoj konferenciji za tisak Ferrari je izjavio kako je Gillesa pozvao u svoju momčad zbog iznimnog vozačkog talenta.Tih dana su talijanski mediji oštro kritizirali i Gillesa,a i samoga Enza. Gilles je 1978. bio predodređen za učenje od svog mnogo iskusnijeg momčadskog kolege Carlosa Reutemanna koji je i sam morao pokleknuti ispred Andrettija i njegovog Lotusa. Mladi Kanađanin iskazao je svoj karakter i svoje vozačke sposobnosti već na prvoj utrci sezone u Argentini. Premda njegovo osmo mjesto tada još nije donosilo bodove, oborio je rekord kruga. Poslije odustajanja u Brazilu i Južnoj Africi na red je stigla utrka u Long Beachu, svojevrsnom američkom pandanu utrci u kneževini, ali s mnogo manje glamura jer su tu jahte bogatih i moćnih zamijenili kontejneri i prekooceanski brodovi. Villeneuve se prvi put našao na čelu jedne utrke u Formuli 1 i vodio je gotovo polovicu. Tada je pokušao prijeći Regazzonijev Shadow koji je zaostajao za krug na mjestu na kojemu je to bilo nemoguće učiniti i tu je završio svoju utrku poslije kraćega leta. 7. svibnja vozila se utrka ulicama kneževine. «Lijepa brdska staza okružena gradom», izjavio je za stazu u Montecarlu. Kada je prolazio tunelom vozeći u petoj brzini preko 200 km/h zbog ispuhane gume počeo se zanositi u lijevu stranu sve dok nije svoju utrku još jednom završio u zaštitnoj ogradi. Tada je njegova karijera u očima nestrpljivih talijanskih navijača dostigla najnižu točku. Enzo Ferrari koji je godinama nosio titulu počasnog inženjera gledao je kako njegovi dragulji u Villeneuveovim rukama prerastaju u ruševine i bila je dovoljna samo jedna njegova riječ. Već na sljedećoj utrci u belgijskome Zolderu četvrtim je mjestom osvojio prve bodove, a na prvo postolje i sljedeće bodove trebalo je pričekati do trećega mjesta u Austriji. Time se vratio i optimizam talijanskih navijača koji su u Villeneuveu počeli gledati novu zvijezdu, jer ih je hladni Reutemann, koji je svojim karakterom odavao svoje europske korijene, mnogo više podsjećao na Laudu, nego na latinoameričkog gauchosa. U srijedu 6. rujna Gilles je izišao iz Ferrarijevog ureda s ugovorom u ruci za sljedeću godinu. U petak, 8. rujna najbrži je na treningu za Veliku nagradu Italije u Monzi, dok je na subotnjim treninzima Andretti bolji za samo tri desetinke. Velika nagrada Italije bila je tragična utrka u kojoj je izgubio život Ronnie Peterson, dok je zbog teških ozljeda okončana i karijera veterana Brambille. Villeneuve je u utrci krenuo u beskompromisnu borbu s Andrettijem koji je bio naviknut da ga zove Villanuova, ali ga je izuzetno cijenio. Obojica su kasnije kažnjeni zbog preranog starta i umjesto da osvoje prvo i drugo mjesto bili su šesti i sedmi. «Vjerovali ili ne uvjeren sam da sam počeo utrku kada se zapalilo zeleno svjetlo. Da sam kojim slučajem pobijedio u utrci išao bih do kraja i ne bih se predavao. Da nije bilo ove tragične nesreće zasigurno bih pobijedio jer su moje gume pri popodnevnoj temperaturi mnogo bolje prianjale na asfalt.»
Osmi listopada bio je hladan i vjetrovit dan, ali ni to nije spriječilo brojne navijače da se okupe na otočiću Notre Dame u Montréalu koji je prvi put ugostio svjetsko prvenstvo Formule 1. Pristiglo je sedamdesetak tisuća navijača iz svih dijelova Kanade kako bi pratili Villeneuvea koji je već odavno prerastao u njihovog idola. Nebom se čuo zvuk maloga zrakoplova koji je nosio natpis «Bonne chance, Gilles», dobra sreća. Utrku je popratilo pravo južnjačko navijanje preseljeno samo za tu prigodu u tih dana hladni i negostoljubivi Québec. Bila je to prva klica onoga što su talijanski navijači kasnije nazivali «la febbre Villeneuve» (Villeneuova groznica). Njihov miljenik čitavih se osamnaest krugova nalazio na četvrtome mjestu, potom je prešao na treće, drugo i nakon što je na kočenju prešao Jariera u Lotusu izbio je na čelo utrke. Posljednji krugovi popraćeni su navijanjem uzduž čitave staze: «Go, Gilles! Go, Gilles». Dramatičnosti situacije pridonio je i Ferrarijev motor koji je počeo ispuštati neobične zvukove dok je Gilles opetovano govorio u sebi: «Ne smije se pokvariti! Ne smije se pokvariti!». U sedamadesetome krugu napokon je slavodobitnički pošao ciljem praćen urlanjem navijača. Prvi koji mu se priključio u slavlju bio je kanadski predsjednik vlade Pierre Trudeau, a trostruki svjetski prvak Jackie Stewart koji je tada obnašao dužnost televizijskog komentatora prvi mu je ugurao mikrofon pred usta: «...veliko zadovoljstvo. Moram se zahvaliti commendatoru Ferrariju i svim mehaničarima». Prošlo je točno godina i mjesec dana od kada je prvi put isprobao Ferrari, a talijanski su mu navijači konačno oprostili sve njegove pogreške koje je kasnije i sam priznao, dajući im svoje tumačenje: «Da, tada sam izgubio utrku, ali ne bih bio Villeneuve...». Tada se oglasio i Franco Lini s konstatacijom da više nema Gillesovih kritičara, dapače oni koji su ga najviše osporavali preko noći su prerasli u njegove obožavatelje. 1979. Villeneuveov status u Ferrariju ostao je nepromijenjen s jedinom razlikom da je Reutemanna zamijenio Scheckter.Te se godnine Gilles borio za naslov prvaka protiv Jodia.Pobijedio je u tri utrke-u Južnoj Africi i dvije u sjedinjenim državama,u Long Beachu i Watkins Glenu.Ali ni to nije bilo dovoljno.Iako je dostigao Schecktera u pobjedama,prevagnulo je veće samopouzdanje Južnoafrikanca.U tooe je paradoks Gillesa Villeneuvea:vodio je u više krugova od ijednog drugog vozača te godine,ali nije uspio skupiti dovoljno bodova da osvoji krunu.No,za mene je on ionako svjetski prvak.
Tijekom godina veza između Enza i Gillesa je jačala što je bilo neobično za vidjeti.Mladi Kanađanin je šarmantnim francuskim u kojega bi ubacio pokoju talijansku riječ osvajao srce i pažnju Enza.Koliko bih još sati mogla provesti opisujući Gillesovu karijeru...Da ne duljim:Gilles je bio legenda prije,a ostao je sve do danas!!!
O tragičnoj nesreći ne želim napisati ništa više osim da se dogodila 8.5.1982. na kvalifikacijskom treningu u Zolderu.Iz dana u dan proklinjem taj dan i uvijek se zapitam što bi se dogodilo da je Gilles taj dan,u završni kvalifikacijski krug ušao malo kasnije ili da uopće nije ušao...

Eh ovo bi bilo kratko biografsko djelo moga junaka.U idućem postu bih mogla napisati koju anegdotu ili staviti pjesmu koju sam mu napisala.
Gilles,tu es tout que je voule!!!