Otkad sam počeo pisati, mozak mi je počeo razmišljati na potpuno drugačiji način - smisleniji, racionalniji -
i to me čini, hvala bogu, barem malo više emocionalno stabilnijim.
Prije bi me previše misli, vizija i gluposti opsjedalo i to najviše po noći kada si sam i kada biš trebao raditi nešto drugo,
ali bam i odoše u drugu dimenziju.

Anyway...misli su napokon prešle iz nekih apstraknih scena u riječi i razumljivu logičku konstrukciju, te mi se u glavi
cijelo vrijeme izlistavaju priče koje bivaju nedovršene od mog samog početka življenja u Zagrebu i mislio sam
da ću o tome pričati slijedeće ovdje, but no.

Let's talk more about shit that concerns me right about now.

Gdjegod bio, ne možeš pobjeći od samog sebe. Ne možeš reći, hey i'll just stop being me jer to jednostavno tako ne ide.
Uvijek si zatočen u samom sebi. Nekada je to divno, nekada je to užasno i svatko tko ima nesređen život, iz ovog
ili onog razloga, to shvaća i zna.
Kada sam došao u Rijeku shvatio sam da se ovdje osjećam predivno, štogod me mučilo jednostavno se mogu
prepustiti tom duhu, toj prirodi, svemu oko mene...želim proplesati po Korzu, želim se derati retardirane stvari i želim pjevati, ali ne mogu to; pa se samo glupavo nasmijem tu i tamo i hodam, i hodam, i hodam po tom gradu kojeg obožavam. Ono što me muči nije u Rijeci. Rijeka doesn't need fixing, ali Zagreb treba.
Ta podvojenost, dualnost nije imala smisla i dalje nema smisla, ali ono što ova duša želi reći jest da
ja kao ličnost je bila ovdje hranjena svim mogućim sranjima i ta ličnost je kroz sve svoje faze upoznavala tako puno
drugih ljudi i kod svakog je pustila dio sebe zbog onih utilitarnih razloga opstanka i življenja,
Ali to nije opstanak u smislu nekog biološko-fiziološkog sustava već više u sustavu čiste psihologije povezane
sa natruhom sociologije. To je opstanak mene kao ličnosti koja se ne želi promijeniti, koja ne želi prestati djelovati
kako djeluje, razmišljati kako razmišlja i koja zna da je u onih 30-40ak % nefunkcionalna.
I tako to biva, ovdje u Rijeci sam uspio; prilagodio sebe, druge na sebe i stvorio sam neko mjesto za svoju kvazi-funkcionalnu ličnost u društvu - bez ikakvih poroka, bez ikakvih psihologa - divno racionalno biće.

...ali u Zagrebu toga nema. I tih 30-40% se polagano uspinje i diže...i ja fakat ne znam što da radim.
I have no solution i mijenjam se u nešto što ne shvaćam, u nešto što ni nisam siguran dal' volim.
Pričam što ne mislim, radim što ne želim i što je još gore bojim se djelovati sam, a to je tim' gore ako
si po definiciji loner koji je do nedavno volio tu svoju stranu. I ne znam što da radim.
Nekoliko puta sam probao unijeti promjene but nothing worked so far tak' da 25. kada se vratim
opet sređen, stabilan, divan i krasan vrijeme je za još jedan pokušaj, ali ako i taj faila.
Well...then i'm done. Neću više pokušavati, nego ću prihvatiti svoj novi "još običniji" život i vidjeti
what that brings.

Yes, I'll do just that.
S ovim jadom i čemerom te pozdravljam, te se nadam da živiš boljim životom,
uživaj dušo čitalačka! ;)



p.s. ovo je poprilično pisano između pjesama, možda je blago nepovezano, a možda i nije; ne znam, ali osjećao sam da sam se morao opravdati nekako (kao i uvijek :D).