Jučer cijeli dan i danas od ujutro do sad (a sad je skoro pa 04h ujutro) buljim u ekran i mozgam oko pripreme za plan nastavne jedinice sutra. Ne volim osjećaj koji mi govori da će neš poć krivo. Vjerojatno ću masu toga preskočit. Ispremiješat. Stavila sam Hesa (malog vuka) na blog. Želja da ga vidim sad me nagnala da se konektiram na net u ove sate. Mogu reći da Hes smirujuće djeluje na mene poput nečeg poznatog, bliskog, sigurnog...iako smo oboje jedno drugome virtualni...Ali jednostavno mi je potrebno nešto tako "toplo" i smirujuće (osjećaj kao kad se ušuškaš među 10 deka i plahtu)...osjećam malu tjeskobu. Plašim se da neću moći zaspati ako krenem u krevet i da će se ta "praznina" u meni sve jače i jače širiti. Ne. Dovoljno mi je da pogledam Hesa, podragam ga i nahranim i idem spavati sad...vrijeme mi je...definitivno...sve će bit ok...LN
|