Ina's World of Stories
23. Među nama
|
Prvo smo se zaustavili u nekom restoranu brze hrane koji nam je bio na putu. Erik je smatrao da ne smijemo doći k meni prerano jer ćemo zbuniti moju baku i Klaru, a to nam nije trebalo. Svi oni bili su jako opušteni s obzirom na sve što se dogodilo prošle noći. Ni ja nisam bila previše uzrujana ili uplašena. Nisam znala što će biti, ali nekako trenutno to nije bilo važno. Bila sam uzbuđena zbog onoga što ću im reći kad napokon budemo na sigurnom u mojoj dnevnoj sobi. „Nisi ništa pojela!“ pobunio se Erik gledajući me. Kako sam mogla jesti? „Ljudi, ja bih želio otići i vidjeti Miu!“ rekao je Tin i sjetila sam se da je to njegova djevojka koja je trudna i posve običan čovjek kao i ja. Pomislila sam da bi ju bilo zanimljivo upoznati. „Ne možeš još!“ rekla sam i sve glave okrenule su se prema meni. „Otkrila sam nešto danas. Dok sam bila u onoj sobi s podacima. Moram vam reći, ali ne mogu ovdje“, nastavila sam govoriti i bilo mi je neugodno jer su svi gledali u mene. „Idemo onda prvo k tebi pa ću onda do nje“, rekao je Tin pomirljivo i primijetila sam da je postao znatiželjan. Kad smo se napokon zaustavili pred mojom kućom činilo mi se kao da je prošlo sto godina od kako sam zadnji put bila ovdje. Prošla noć predugo je trajala. Uvela sam ih u kuću. Nije bilo nikoga. Baka je očito izašla nekamo, a Klara je valjda bila u školi. Bilo mi je drago što je ispalo tako iako sam znala da će se baka sigurno brzo vratiti, a ni Klara neće biti u školi još dugo. „Sjednite“, rekla sam im i poslušno su se poredali u mojoj dnevnoj sobi. „Hoćeš li nam reći napokon?“ upitao me Erik sa smiješkom na licu. On me uopće nije doživio onako ozbiljno kako je trebao. Shvatila sam da me nitko od njih nije doživio ozbiljno. Pretpostavljali su da sam pronašla nešto o njima što su ionako već znali, ali je mene zapanjilo pa su željeli biti dobri i dopustiti mi da im to iznesem kao neku veliku novost. Valjda su htjeli biti dobri prema meni jer ipak sam im noćas pomogla iako nisam učinila puno. Nema veze. Znala sam da ću ih uskoro zapanjiti. Otvorila sam naprtnjaču i iz nje izvukla papire. Nisam imala sve što je bilo u računalu, ali nije bilo važno. Imala sam dovoljno da shvate. Ako sam ja shvatila, oni će shvatiti još brže. Pružila sam im papire i čekala. Reakcije su uslijedile i bile su točno onakve kakvima sam se nadala. „Što to znači?“ upitala je Meri iako sam znala da zna. „Ono što nam je svima odavno trebalo biti jasno“, rekla je Megi. „Naravno, trebalo nam je biti jasno. Odakle jednom doktoru znanosti u ovako maloj zemlji kao što je Hrvatska novac i mogućnost za sve ono. Laboratorij, cjepiva, najnaprednija tehnologija... Trebali smo shvatiti da postoji netko iznad njega“, rekao je Erik. „Ne iznad njega. Oko njega. Posvuda. Organizacije poput ove po cijelom svijetu. Pogledaj. Amerika, Francuska, Novi Zeland, Afrika...posvuda. Ovaj projekt provodi se već godinama, stoljećima zapravo. Zadnjih godina znanost je uznapredovala pa su dobiveni neki bolji rezultati, ali ideja uopće nije Doktorova. On je samo jedan mali djelić velike slagalice. Vas osmero uopće niste toliko jedinstveni. Nema vas osmero. Ima vas stotine, tisuće zapravo, možda i milijun po cijelom svijetu. Neki uopće ne žive u laboratorijima. Žive među običnim ljudima i nitko ne zna. Motre ih, naravno, inače ne bismo imali ove podatke, ali oni postoje“, govorila sam opčinjeno. „To znači da možemo živjeti normalno i da nitko ne mora znati“, rekla je Nela. „To znači baš suprotno! Nismo slobodni. Razmislite malo. Ako je Doktor imao podatke o svim tim superljudima koji dijele naš genetski kod, onda sigurno i ostale organizacije diljem svijeta imaju sve podatke o nama!“ rekla je Lisa bijesno i morala sam priznati da na to uopće nisam pomislila. Bila sam previše impresionirana činjenicom da postoje ljudi poput njih po cijelom svijetu koji žive među nama običnim ljudima i da mi o tome nemamo pojma. Nečiji susjed, nečija djevojka, nečija učiteljica...svi su oni mogli u svom genetskom kodu nositi tajnu. No Lisa je bila u pravu. „Ako postoje tisuće drugih poput nas, zašto bi tražili baš nas osmero?“ upitala je Megi nastojeći smiriti Lisu. „Nikad ne znaš“, rekla je Lisa. „Vjerojatno nas neće tražiti. Možda će misliti da smo poginuli u eksploziji zajedno s Doktorom“, rekao je Erik. Bilo mi je drago što nisu svi dijelili Lisinu zabrinutost. „Sve je to lijepo, ali mogu li ja sada ići?“ upitao je Tin. Svi su se nasmijali i pustili ga da napokon ode i vidi Miu. Sada su mogli živjeti kao sasvim obični ljudi. Svi oni. „Što ćete sada kad ste slobodni?“ upitala sam preostalih sedmero. „Sara i ja imamo avionske karte za Australiju“, rekao je Petar. „Da, otići ćemo. Koliko god željeli biti zajedno, bolje je da se razdvojimo. Tako smo sigurniji. Petar i ja ćemo otići iz ove zemlje“, dodala je Sara. „Ja ostajem. Želim bolje upoznati Tinu! Vjerujem da ćemo biti super prijateljice!“ veselo je rekla Meri i bilo mi je drago zbog njenih riječi. Bila mi je jako draga. „Ja ću pokušati upisati neki fakultet iako će mi za to trebati puno krivotvorenih papira budući da nikada nisam išla u neku normalnu srednju školu“, rekla je Nela. „To se da srediti. Znaš Tina, možda je bolje da ni ne znamo gdje je tko. Trebali bismo si ostaviti brojeve mobitela za hitan slučaj, ali osim hitnih slučajeva mislim da je bolje da se što manje družimo. Čovjek nikad nije posve siguran i nikad ne zna tko promatra“, rekla je Megi. Bilo mi je to nekako malo tužno, ali shvatila sam da se oni toliko vesele slobodi i novom životu da im je razdvojenost bila tek mala cijena koju su morali platiti. Na kraju krajeva odlučili su ne razdvojiti se posve. Megi i Nela odlučile su ostati zajedno. Sara i Petar neće se razdvojiti više ikad, u to sam bila sigurna. Tin će se vjerojatno oženiti Miom. Meri se već izjasnila da ostaje u mojoj blizini, a znala sam da i Erik ostaje u mojoj blizini. Lisa je bila jako tiha i nije s nama podijelila svoje planove. Izmijenili smo brojeve mobitela. Najednom sam i ja bila uključena u njihovu grupu. Bio je to čudan osjećaj. Nisam baš pripadala njima, ali nekako ipak jesam. Nakon toga smo se oprostili i razišli. Nije to bio kraj. Bio je tek početak. *** Baka se vratila puno kasnije. Ispalo je da je neka njena prijateljica završila u bolnici pa je zato toliko dugo izbivala od kuće. Stanje joj se popravilo pa je baka ipak došla kući. Gotovo iste sekunde vratila se i Klara iz škole. Meri i ja sjedile smo u dnevnoj sobi kad su došle. Erik je bio na katu. Oboje su ih čuli da dolaze još prije nego su prišle vratima pa se on povukao. Nisam bila sigurna kako bi baka reagirala na Erika s obzirom na ono što sam joj namjeravala reći. „Bako, Klara, ovo je Meri! Ona će od danas živjeti s nama!“ rekla sam što sam ležernije mogla. Ni Meri, ni Erik nisu imali kamo. On je rekao da će se snaći, ali Meri sam odlučila smjestiti kod sebe. Naravno da bih vrlo rado i Eriku dopustila da ostane kod mene, ali nisam znala kako bi baka reagirala na tako nešto, a nisam bila niti sigurna da smo mi dvoje spremni na takav korak. Primijetila sam da me obje promatraju zbunjeno kao da sam prolupala. „Uredit ćemo joj jednu od gostinjskih soba. Neću popustiti. Meri je izgubila svoju obitelj i ja sam izgubila svoju! Mi smo sada obitelj. Ona nema nikoga“, rekla sam. „Pa…dobro došla u obitelj, Meri!“ rekla je baka. „Hvala ti, bako!“ rekla sam veselo. „To me zapravo dovodi do jedne druge stvari o kojoj sam željela razgovarati s tobom, Tina. Ja bih se vratila kući. Fali mi moj stan, moje susjede, moje prijateljice. Vi ste velike. Ti si punoljetna. Sigurna sam da ćete se snaći, a moj stan nije daleko i uvijek ću biti tu ako me zatrebate“, govorila je baka. Prvo sam se zabrinula jer nisam se uopće osjećala dovoljno starom da se brinem o svemu, ali nekako sam ju shvaćala. Ona je morala nastaviti svoj život. Ne bi bilo fer prisiliti ju da sve promijeni samo zbog nas. Prošlo je dosta vremena. Mi smo bile dobro, a i znala sam da će ona doći ako ju trebamo i usred noći. „To je valjda u redu“, rekla sam. „Još uvijek ću vas svakog dana posjećivati i donositi vam ručak. Znam da si inače nećete ništa same skuhati“, rekla je baka veselo. Nasmijale smo se i Klara, i ja. „Falit ćeš nam, bakice“, dodala je Klara. „Ma dosadit ću vam koliko ću vas posjećivati. Idem sad u kuhinju pripremiti nam svima nešto za jelo“, rekla je baka i izgubila se u kuhinji. Ostavila sam Klaru i Meri da se bolje upoznaju. Primijetila sam da su se odmah svidjele jedna drugoj. Onako vesele kakve su obje bile, nije ni bilo čudno. Ja sam otišla u svoju sobu gdje se Erik družio s mojim zamorcem. „Hoćeš li se i ti onda doseliti ovdje budući da baka odlazi?“ pitala sam ga. Znala sam da je čuo cijeli razgovor budući da je imao supersluh. „Želiš li to?“ upitao me. „Ne znam. Nisam sigurna jesmo li spremni na tako veliki korak. Ne želim se žuriti“, rekla sam iskreno. „I ja tako mislim. Ne trebamo se žuriti. Imamo cijeli život pred sobom“, rekao je. Stali smo do prozora i gledali van na moje susjedstvo oslonjeni na prozorsku dasku. Više se nismo morali skrivati. „Što ćemo sad raditi? Bit će to tako dosadan život“, rekao je šaljivo. „Ne znam, ali definitivno ne želim čuti za genetski kod niti ičiju DNA bar neko vrijeme. Ne želim ni laboratorije. Niti želim vidjeti vlastitu krv. Dosta mi je i igala“, nastavila sam ja smijući se. „Pretpostavljam da onda nećemo nikada otkriti zašto nisi ostala trudna“, rekao je nešto ozbiljnije. „Ni ne zanima me. Bog ima svoje razloge za sve. Sigurna sam da postoji neki razlog i za to.“ „Misliš da postoji Bog?“ „Naravno. Kako bi inače ljudi postojali?“ „Znanost.“ „Znanost? Pih! Znanost te promijenila, ali Bog te stvorio. Sigurna sam“, rekla sam uvjereno. „Uvijek misliš da sve znaš najbolje!“ „Pa kad znam!“ uskliknula sam veselo. „Misliš da će nas tražiti?“ pitao je i znala sam da misli na ostale organizacije širom svijeta. „E to ipak ne znam“, slegnula sam ramenima. „Dan je lijep. Hoćemo prošetati?“ upitao je promijenivši temu. „Mogli bismo valjda, ali nekako sam lijena.“ „A što bi ti sada?“ „Ne znam. Normalan život?“ odgovorila sam protupitanjem. „Bilo bi ti dosadno“, rekao je odmah. „Možda, ali brzo bih se navikla. Sutra ćemo Klara i ja otići na groblje posjetiti mamu i tatu“, govorila sam nepovezano onako kako su mi misli dolazile u glavu. „To je u redu. Trebate to napraviti. I dakle ti bi normalan život, ha? Kao prije mene?“ upitao je i to me podsjetilo na jedan drugi razgovor što je natjeralo osmijeh na moje lice. „No, Angel, it’s not you. You’re the one freaky thing in my freaky world that still makes sense to me*”, ponovila sam Buffyine riječi iz svoje omiljene serije i potom dopustila našim usnama da se spoje u jedan dugi i nježni poljubac. Na kraju krajeva tomu su usne i služile, zar ne? KRAJ 7.2.2010. 16:33h 73 273 words * Buffy, ubojica vampira, sezona 2, epizoda 9 : What's My Line Part1 Hvala svima koji su čitali! |
- 28.06.2010. - ponedjeljak - 12:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #
22. Posljedice
|
drugi dio 22. poglavlja Koliko god se trudila uvjeriti samu sebe da se Erik pretvara, bilo je tako teško ne paničariti. Dobila sam želju opet pokušati pobjeći, ali voljela sam ga svim srcem. Vjerovala sam mu. Polako sam se vratila natrag u sobu. Namjestila sam rešetku na mjesto koliko sam dobro mogla, a potom maknula stolić s kreveta, te i njega vratila na mjesto. Sjela sam na krevet i čekala da se Erik vrati i objasni mi što će se sada dogoditi. Ili ima neki super plan, ili će mi ovo biti zadnja noć života. Ako se pretvarao, sigurno je imao plan. Ako je ono što sam čula bila istina, onda mi je pak bilo svejedno hoću li živjeti. Ubrzo je netko okrenuo ključ u ključanici. Vrata su se potom otvorila, ali nisam ugledala Erika. U sobu je ušla Lisa. Bila je sama. Nitko drugi nije joj niti trebao da bi me ubila. Na svojoj strani imala je supersnagu. „Lisa“, rekla sam i ustala. Možda je bila supersnažna, ali željela sam joj pokazati da se ne bojim. Zatvorila je vrata za sobom i prišla mi jako blizu. „Slušaj me dobro, Tina. Meni ne značiš apsolutno ništa, ali Erik i Meri te iz nekog razloga jako vole i cijene. Štoviše, oni ti vjeruju. Znam da si danas bila u Doktorovom uredu. Srce ti je kucalo tako glasno da možda nisam niti morala imati supersluh da bih ga čula. Neću te ubiti. Vlada Republike Hrvatske i neke tajne vladine organizacije upoznati su sa situacijom. Erik i ja razgovarali smo s važnim ljudima. Uništit će Utvrdu. S prvim zrakama sunca najvjerojatnije. Zatvorit će sve. Zaplijeniti cjepiva, pokusne životinje, papire, fotografije, sve! Doktor i neki ljudi će u zatvor. Neki samo na ispitivanje. Sve to nas se ne tiče. Oni su nam uzeli svaku i najmanju mrvicu ljudskog dostojanstva. Želimo biti slobodni i napokon živjeti. Čula sam jednom da je najbolji način da uništiš neprijatelja da na njega pošalješ drugog neprijatelja. Upravo to i mi radimo. Hoću reći da ne vjerujemo niti ovim ljudima iz vladinih organizacija da će nas pustiti na miru. Zato moramo ukloniti svaki trag našem postojanju. Tako da nas ne mogu pronaći“, govorila mi je Lisa brzo, a ja sam usprkos tome što sam prvo doživjela šok shvativši da me nije došla ubiti, shvatila što govori. Bila je u pravu. Ja sam također smatrala da ih vladine organizacije nikada ne bi pustile na miru da žive normalni život. „Što ćete učiniti?“ upitala sam. „Ne mi, Tina. Ti ćeš to učiniti“, rekla je sa smiješkom na licu. Osmijeh joj je bio nekako podrugljiv kao da nije vjerovala da ja mogu učiniti to što god se spremala tražiti od mene. „Što trebam napraviti?“ „Postoji soba u kojoj doktor čuva sve o nama. Naši zdravstveni kartoni, a vjeruj mi toga ima užasno puno. Računalo puno podataka o nama. Fotografije. Inkubatori u kojima smo praktički uzgojeni. Sve to mora nestati“, rekla je ozbiljno. „Zašto jednostavno ne zapalite sobu?“ upitala sam. „Dobro je čuvana i samo ljudi mogu ući unutra. Na neki način Doktor se tako osigurao da nikada ne možemo pobjeći i samo nestati. Zato ćeš ti ući unutra i uništiti sve!“ „Ja ću to napraviti?“ „Naravno. U Utvrdi već vlada panika. Doktor je primio poziv da ima krticu i da ga je netko izdao. Zatvorio se u ured i razmišlja što će učiniti. Neki ljudi su već pobjegli odavde. Neki pakiraju stvari. Šalju pakete cjepiva. Spašavaju što mogu. Nitko neće primijetiti ako sada uđeš tamo. Da ja provalim oglasio bi se alarm i znali bi. Ne smijemo skrenuti pažnju na sebe prije vremena“, objašnjavala mi je dalje. Razmislila sam na tren o istinitosti njenih riječi. Nisam vjerovala Lisi, ali možda sam je krivo procijenila. Nije mene voljela, ali voljela je Erika. Njemu ne bi nikada naudila. Odlučila sam joj vjerovati. „Dobro. Idemo“, rekla sam. Izašle smo na hodnik. Hodale smo jedna pored druge i nitko nije obraćao pažnju na nas. Ljudi su doista djelovali uznemireno. Bio je to početak njihova kraja. Bili su uplašeni. Strah se gotovo mogao nanjušiti u Utvrdi. Primijetila sam kako je tu sada bilo puno ljudi iako je bila noć i ranije ih nije bilo toliko. Doktor je očito alarmirao sve svoje zaposlenike. Pitala sam se što će on učiniti. Sjetila sam se kako je dečkima iz osiguranja naredio da se maknu iz prostorije s cjepivom. Sigurno neće mirno sjediti i gledati dok neki nepoznati ljudi zapljenjuju ono što je godinama stvarao. Prije će umrijeti. Možda će učiniti i nešto još luđe. Pitala sam se jesu li Lisa i ostali razmišljali o tome. Nisam ju stigla upitati jer smo stigle i gurnula mi je u ruku papirić s dugačkim brojem koji sam morala utipkati da bi se vrata otvorila. „Ja ne mogu dalje. Ali sada ćeš ući u manju prostoriju. Unijet ćeš ovaj drugi kod, a potom ovaj prvi, ali unatrag. Nakon toga morat ćeš izgovoriti svoje ime zbog glasovne identifikacije. To će proći u redu jer je tvoj glas u bazi. Iza tih vrata naći ćeš još jedna. Tamo će biti igla. Moraš se upiknuti u prst i potom pustiti da ti kap krvi padne na uređaj na vratima. To je sve samo da budu sigurni da si čovjek i ništa više. Zatim još jedna prostorija i još jedna vrata. Ovoga puta još duži kod i imaš samo jednu priliku da ga uneseš pa ne smiješ pogriješiti. Nemoj pogriješiti!“ „Nadam se da neću“, rekla sam gutajući slinu teškom mukom. „Nakon toga si unutra. Postavi eksploziv na nekoliko mjesta i izađi van. To je sve što se od tebe traži. Eksploziv možemo pokrenuti i izvana. Bit će dovoljan da uništi sve!“ rekla je Lisa i predala mi naprtnjaču punu eksplozivnih naprava koju do tad nisam ni primijetila. Krenula sam odmah nakon toga. Utipkavala sam brojeve, prolazila kroz prostorije, još jednom toga dana vidjela svoju krv i napokon došla do toliko čuvane prostorije. Prvi dojam bio mi je da je jako mala. Računalo je imalo veliki monitor i bilo je upaljeno. Znatiželjna kakva sam bila, nisam mogla samo postaviti eksploziv i izaći van. Nakon što sam razmjestila eksploziv po prostoriji, prišla sam računalu i počela tražiti nešto iako nisam znala što tražim. Bio je to neki predosjećaj. Nešto važno je bilo ovdje. Otvarala sam mape koje su sadržavale razne dokumente, ali nisam naišla ni na što zanimljivo. Mnoštvo podataka od kojih neke nisam niti razumjela. Što sam uopće tražila? Trebala sam otići odavde. Možda sam svojim činom ugrožavala Lisu, Erika, Meri i ostale. Već sam htjela otići kad sam čula maleni bip. Zvuk je bio tih, ali prepoznala sam ga. Primljena e-mail poruka. Otvorila sam je. Nisam shvatila ništa posebno iz njenog sadržaja. Bila je od nekog drugog znanstvenika za doktora Kolara. No sada sam završila u njegovoj ulaznoj pošti. Bilo je poruka od znanstvenika iz cijelog svijeta. Otvarala sam ih nasumično. Većina mi nije ništa značila, ali neke se me prenerazile. Bila sam gotovo paralizirana dok je moj mozak nastojao prihvatiti novo saznanje. Počela sam ponovno pretraživati računalo, ali ovog puta znala sam što tražim. To nije bilo moguće! Ali opet tako je imalo smisla! Pronašla sam ono što sam tražila i s velikim uzbuđenjem čitala riječi i gledala fotografije. Bila je istina. Naredila sam računalu da ispiše stranice koje sam željela. Proces je počeo, ali išlo je dosta sporo. Nema veze. Ovo se ne smije uništiti. Erik i ostali će htjeti znati. Moraju znati. Ovo je tako veliko. Imaju pravo znati. Bila sam izvan sebe. Prošlo je nekoliko minuta i već sam imala poveću hrpu listova papira, ali još uvijek nisam bila gotova. Oglasio se alarm. Bio je tako glasan da sam rukama pokrila uši. Vidjela sam Lisu pred sobom. Utrčala je unutra i zato se oglasio alarm. „Glupačo!“ vikala je na mene: „Rekla sam postavi eksploziv i izađi! Zar si maloumna? Idemo odavde! Doktor je poludio. Postavlja eksploziv posvuda i govori da će radije raznijeti cijelo mjesto nego dopustiti da netko uđe ovamo!“ Dohvatila sam ispisane papire i stavila ih u naprtnjaču u kojoj sam donijela eksploziv. Nisam čekala da se ispišu sve stranice. Pojurila sam s Lisom prema hodniku. Alarm je još uvijek bučio, ali pod dojmom onoga što sam upravo saznala ni to, ni Lisine riječi nisu me dirale. „Tina, jesi dobro?“ upitao me Erik čim smo izašle. „Dobro je. A i ja sam dobro, hvala na pitanju!“ odgovorila mu je Lisa umjesto mene. Zvučala je ljutito. Primijetila sam da sada gotovo nema ljudi ovdje. Svi su nekamo pobjegli dok sam ja bila zabavljena printanjem stranica. Zar me tako dugo nije bilo? Moguće. Erik je zatvorio vrata tajne prostorije, a potom pokrenuo eksploziju. Mi ju nismo gotovo niti osjetili, ali vidjela sam da je soba nestala u plamenu. S njom je gotovo nestala i tajna koju sam sada znala samo ja i nekoliko vrhunskih svjetskih znanstvenika uključujući doktora Kolara. „Kako to da se zidovi nisu urušili?“ upitala sam Erika jer je soba izvana djelovala jednako kao i prije – netaknuto. „Zaštićeni su. Ako ovo ovdje eksplodira, gore na površini neće se gotovo ništa ni osjetiti“, objasnio mi je Erik vodeći mene i Lisu prema dizalu. Ušli smo unutra, a pridružili su nam se Sara, Petar, Tin, Meri, Megi i Nela. „Jesu li svi na sigurnom?“ upitao je Erik ostale superljude. „Jesu. Svi su na površini. Mi smo zadnji ostali. Osim Doktora. On ne želi otići. Morali smo ga ostaviti“, rekao je Petar. Vidjela sam da njemu to nije palo toliko teško kao Meri. Naposlijetku nije nju Doktor držao zatvorenu zadnjih mjeseci kao njega. „Jesi li dobro, Tina?“ upitala me Meri prišavši mi dok se dizalo uspinjalo noseći nas napokon na slobodu. Ovoga puta nije bilo potrebe za glasovnim identifikacijama ili sličnim stvarima. Valjda je netko od njih ili možda netko od znanstvenika tako namjestio program. „Dobro sam. I moram vam nešto reći“, rekla sam. „Ne sada, ljubavi. Poslije. Sada prvo moramo pobjeći“, rekao je Erik grleći me. Napokon smo bili na površini. Nismo uspjeli izaći iz zgrade, a već je odjeknula eksplozija. Erik je bio u pravu. Ovdje gore se jedva osjetila, ali znala sam da je sve ono što sam danas dolje vidjela, nestalo. Zajedno s doktorom Kolarom. Izašli smo na svjež zrak. Shvatila sam da se polako javljaju prve zrake sunca. Noć je prolazila. Svitao je novi dan. Doktori i znanstvenici iz Utvrde su bježali. Stigli su i neki drugi ljudi. Mnoštvo vozila pojavilo se pred zgradom. Nastao je kaos. Još uvijek je bilo jako rano i ljudi su spavali u svojim domovima nesvjesni onoga što se događa u njihovoj blizini. Meri i Nela gotovo su me nosile dok smo trčali što dalje od svega. Erik nije želio da budemo tamo kad stignu ljudi iz tajnih vladinih organizacija. Vozilo nas je čekalo u blizini. Svi smo sjeli unutra. Erik je vozio. Vidjela sam kako Petar grli Saru kao da je više nikada neće pustiti dalje od sebe. Tada sam znala da je ono što smo učinili bilo ispravno. Moralo je tako biti. Opet sam se sjetila tajne koju sam sada nosila sa sobom. Odlučila sam da još nije vrijeme da im kažem. Doći će vrijeme. Kad napokon budemo na sigurnom. Vidjela sam Erikov osmijeh dok je vozio. Primio je volan jednom rukom, a drugu položio na moju. Sjedila sam na suvozačevom mjestu. Očima je pratio cestu, ali osjetila sam da je sada smireniji. „Drago mi je što je sve prošlo dobro“, rekao mi je tiho iako nije imalo smisla govoriti tiho budući da su svi u vozilu osim mene imali supersluh. „I meni je drago. Vozi k meni“, rekla sam i nije sa bunio nego me poslušao. Ionako nisu imali kamo otići, a ja sam im morala reći ono što sam znala. Pitala sam se kako će reagirati. „O čemu razmišljaš?“, upitao me. „Ni o čemu“, slagala sam i nasmiješila se. Nagnula sam se i poljubila ga. Primijetila sam Lisin ljutiti pogled pa sam ga poljubila još jednom. Lisa možda nije bila loša, ali još uvijek je bila zaljubljena u dečka kojeg sam voljela više od ičega na svijetu, a ja sam na kraju krajeva bila samo ljudsko biće stvoreno da osjeća sve vrste osjećaja – zavist, ljubomoru, sreću, ljubav, tugu, radost... Eto, kao što sam i obećala - novi post. Idući post, ujedno i posljednji, dolazi idući ponedjeljak (osim ako ne budem previše zaposlena oko rođendana pa dođe u utorak hihi). |
- 21.06.2010. - ponedjeljak - 21:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #
22. Posljedice
|
Prošlo poglavlje sam objavila u petak i nije slično meni da već danas bude novo, ali odlučila sam da će zadnje poglavlje doći na moj rođendan (i 3 godine veze Barbare i njenog dečka) tj. 28.6., tako da ćete dobiti dio 22. poglavlja danas, drugi dio idući ponedjeljak i 23. poglavlje (ujedno i zadnje) 28. lipnja. Bez obzira što ova priča nije možda nešto najbolje što sam ikada napisala i možda nema neku veliku književnu vrijednost, meni je jako draga jer je nastala nakon velike blokade i puno mjeseci (možda i godina) nepisanja ili pak pokušavanja i odustajanja. Nekako mi je prirasla srcu. Nadam se da vas nisam previše gnjavila njome. I nadam se da ćete uživati i u onoj koju vam spremam nakon ove.  prvi dio 22. poglavlja Laboratorij o kojem je Doktor govorio u svom razgovoru s doktoricom Mandolović bio je puno manji od onog staklenog u kojem sam već bila. Ulazilo se unutra kroz nekoliko vrata. Bilo je potrebno utipkati tajnu kombinaciju brojeva kod svakih vrata. Doktor i ja stigli smo posljednji što je samo govorilo koliko su ozbiljno ostali shvatili kad je rekao da će ih otpustiti ako se ne pojave u laboratoriju za pet minuta. Primijetila sam da me svi gledaju kao neko svjetsko čudo. Dlanovi su mi se znojili i srce mi je jako tuklo. Koliko god nastojala ostati smirena, bilo je teško. Prišle su mi dvije žene koje do tad još nisam vidjela. Posjele su me na bolnički ležaj i počele me pregledavati. Osjećala sam se kao da sam na nekom užurbanom sistematskom pregledu. Pitala sam se zašto rade takvom brzinom. Netko mi je mjerio tlak, netko malenom baterijom provjeravao reakciju zjenica, mjerili su mi otkucaje srca, slušali rad srca i disanje. „Koliko je minuta prošlo od kako si unijela dozu cjepiva u svoj organizam?“ upitala me doktorica Bronić, ona ista koja mi je ranije vadila krv. „Ne znam točno. Pretpostavljam kojih 15 minuta“,odgovorila sam plaho. „Za sada se čini u redu. Kod životinja bi već došlo do reakcije organizma i cjepiva. Zamorci bi nakon ovoliko vremena već umrli, a čak i psi su imali ubrzan puls i otežano disanje nakon 15 minuta. Ona se doima u redu“, rekla je zatim, ali nije govorila meni nego Doktoru. „To je čudo. Cjepivo nikako nije bilo spremno za testiranje na ljudima. Nešto što je tako djelovalo na životinje, nije moglo dobro djelovati ni na ljude. A njoj nije ništa kažete. Je li moguće da je razlog isti onome zbog kojega se nije dogodilo začeće?“ upitao je Doktor. „To je moguće, ali malo vjerojatno“, progovorio je neki drugi doktor kojeg do tada još nisam čula da govori. „Mora postojati neki razlog. Zadržite je na promatranju. Izvadite joj krv i provedite potrebna testiranja. Neka se odmara. Moguće da će se simptomi pojaviti kasnije. Kako god bilo, želim da diše što duže. Ovakva prilika neće nam se opet pružiti brzo. Je li tjelesna temperatura u granicama normale?“ govorio je Doktor. Imala sam dojam da njemu uopće nisam ljudsko biće. Bila sam samo nulti pacijent, prva ljudska osoba koja je primila njegovo cjepivo. „Temperatura je normalna. Izvadit ćemo joj krv i paziti na nju“, rekao je netko. „Obavještavajte me o svim promjenama. Moram prileći. Svo to uzbuđenje loše djeluje na mene“, rekao je i otišao iz laboratorija. Ja sam ostala još neko vrijeme. Izvadili su mi nešto krvi. Opet. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put vidjela toliko svoje krvi u epruvetama. Nakon toga još su mi jednom mjerili tlak i provjerili reflekse. Tada sam napokon mogla otići iz laboratorija. Nisu mi se sviđali laboratoriji. Ne znam kako je Erik mogao ovako provesti cijeli život. Njih petero me otpratilo do moje sobe. Primijetila sam odmah da je netko popravio rešetku na ventilacijskom sustavu. Sigurno su je ovog puta bolje i učvrstili. Natjerali su me da legnem u krevet i odmaram. Očekivala sam da će otići iz sobe, ali takvo što im očito nije padalo napamet. Ostali su uz mene. Nisam se mogla oteti dojmu da samo čekaju trenutak kad će se moj organizam napokon pobuniti protiv unesenog cjepiva. Bili su uvjereni da ne mogu preživjeti. Vidjela sam im to na licima. Čekali su da umrem. Zatim će zapisati svoja opažanja i potom ih zajedno s mojim fotografijama pridodati ostalim sličnim dokumentima. Samo što su u ostalim slučajevima u pitanju bili zamorci, kunići, psi i tko zna koje druge jadne životinje. Ja sam bila ljudsko biće. Pitala sam se da li njima to uopće predstavlja razliku. „Gdje je?! Tina!“ čula sam viku na hodniku. Netko je nešto srušio i buka je djelomično zaglušila glas koji me dozivao, ali bila sam sigurna da sam ga čula. „Erik!“ uskliknula sam i skočila s kreveta. Odmah su me pokušali spriječiti, ali jednom kad sam ga čula ništa me nije moglo spriječiti. Otrgnula sam se iz njihova stiska i pojurila na hodnik. Bacila sam mu se u zagrljaj i čvrsto ovila svoje ruke oko njegova vrata. „Erik. Erik. Erik“, nisam mogla prestati tiho ponavljati njegovo ime. „Jesi li dobro? Što se dogodilo? Što su ti napravili? Tako mi je žao, Tina! Oprosti mi. Nisam te smio ostaviti ovdje samu. Vratili smo se maloprije. Krenuo sam te vidjeti i naišao sam na Doktora. Rekao mi je što si napravila. Reci mi da to nije istina. Reci mi!“ govorio je Erik. Odvojio je moje ruke od svog vrata i odmaknuo me malo od sebe, te se zagledao u moje oči. Gledao me preklinjućim pogledom. Oči su mu bile pune straha i strepnje. Nikada ga prije nisam vidjela tako uplašenog. Bila sam u nekoj vrsti šoka i nisam mogla reći ni riječi. Samo sam ga gledala. Iz nekog razloga nisam se mogla niti pomaknuti. „Tina, vidio sam što to cjepivo čini životinjama različite veličine i kilaže. Razlika je bila samo u tome što se reakcija kod većih životinja javila kasnije nego kod manjih. Sve su umrle. U bolovima.“ „Dobro sam“, napokon sam uspjela reći. „Možda sada, ali... Moramo to nekako spriječiti. Mora postojati neki način. Mora! Zašto sam te uopće doveo ovamo? Kako sam samo bio glup! Oprosti mi, Tina“, govorio je velikom brzinom. Jedva sam ga razumjela. „Smiri se! Dobro sam. Vidiš tu sam. I ti si tu. Sad će opet sve biti u redu“, tješila sam ga. „Imaš li povišenu temperaturu? Vrti li ti se?“ Erik je djelovao kao me uopće ne čuje. „Ne. Nemam ništa. Osjećam se sasvim dobro“, uvjeravala sam ga. „Zašto si uopće učinila nešto tako glupo? Zašto bi željela biti kao mi? Ili si to učinila da se zaštitiš od Doktora?“ ispitivao me Erik. „Tamo je!“ netko je povikao meni iza leđa. Okrenula sam se i ugledala Doktora i onih petero članova njegove ekipe što su me čuvali u sobi. Krenuli su prema nama i nisu izgledali sretno. „Erik, slušaj me! Dobro sam. Nije mi ništa. Nisam to učinila. Ubrizgala sam cjepivo u biljku na radnom stolu u prostoriji s hladnjacima i cjepivom. Nisam glupa. Ne bih nikada u svoj organizam unijela ovdje proizveden otrov. Možda sam u krivu, ali rekla bih da sada i oni to znaju!“ rekla sam i uprla prstom niz hodnik prema ekipi „ludih znanstvenika“ koja se kretala u našem pravcu. Imala sam namjeru pobjeći, ali Erik je očito imao druge planove. Čvrsto me primio za ruku i poveo prema njima. „Nije to napravila“, rekao je Doktoru. „Znamo. Testovi koje su proveli na uzorku krvi koji su joj izvadili pokazuju da u organizmu nema našeg cjepiva ni u tragovima“, rekao je Doktor Eriku. „Žao mi je za probleme koje sam izazvao“, rekao je Erik na moje iznenađenje. „Nisi ti kriv što se cura pokazala kao takav problem. No jednostavno više nemamo vremena za gubiti na nju. Zaključaj je u sobu i nadam se da neće opet uspjeti pobjeći jer ću osobno nekoga ubiti. Dosta mi je. Kad ju zaključaš dođi u moj ured. Vrijeme je da odlučimo što ćemo s njom. Projekt GK99 ne smije patiti zbog jedne obične cure. Oduzela nam je previše vremena“, izdao je Doktor naređenja. Erik mu je pogledom dao do znanja da će ga poslušati, a potom me poveo niz hodnik prema sobi iz koje sam već jednom uspjela pobjeći. „Ne smiju posumnjati, Tina. Ako želiš odavde izaći živa, morat ćeš mi vjerovati. Doktor ne voli ubijanja. Znam to. On sam nikada nije nikoga ubio, ali znam da su neki ljudi za njega namjestili nekoliko nesreća ljudima koji su mu stajali na putu. Projekt GK99 je njegov život. Neće dopustiti da mu jedno ljudsko biće uništi sve“ šaptao mi je Erik dok smo hodali. „Što će se dogoditi?“ upitala sam uplašeno. „Ne znam. Vidjet ćemo što je odlučio. Onda ću odlučiti što ćemo. Vratit ćeš se baki i sestri u jednom komadu, bez brige. Ja sam te upleo u sve ovo, ja ću te i izvući pa makar mi to bilo zadnje što ću napraviti. Utvrda će pasti uskoro. Samo što se bojim da za tebe to neće biti dovoljno brzo.“ „Kako to misliš pasti? Nemojte učiniti nešto glupo. Nisi me ti upleo u ovo, sama sam se dovela u ovu situaciju“, rekla sam, ali nije mi ništa odgovorio. Uveo me u sobu. Poljubila sam ga čim smo bili na sigurnom od znatiželjnih pogleda. Uzeo je moje lice među svoje dlanove i zagledao mi se u oči. Nije rekao ništa. Samo me gledao. Na tren mi se učinilo da u njegovim očima vidim suze. Poljubio me u čelo. Zašto sam imala osjećaj da je ovo oproštaj? „Nemoj ići. Pobjegnimo zajedno. Vi ste jaki. Možete protiv njih“, govorila sam. „Nemoguće. Ovdje dolje mi ne možemo ništa. Sami ne možemo pokrenuti dizalo. Ne možemo niti ući u neke prostorije ili pokrenuti neka računala. Stvari su dizajnirane tako da znaju kad smo u pitanju mi, a kada obični ljudi. Zaštitili su se. Znali su koliko smo snažni i što se jednog dana može dogoditi. Postoji soba... Ne, nemamo sada vremena za to. Ne smijem se zadržavati ovdje. Ostani tu i vjeruj mi! Volim te“, rekao je Erik. „I ja tebe volim i vjerujem ti“, rekla sam tiho, a on je nakon toga otišao i zaključao me. Ostala sam sama iza zaključanih vrata. Ponovno. Bijesno sam hodala po sobi. Nisam mogla čekati, ali Erik mi je naredio upravo to. Tražio je da mu vjerujem. Vjerovala sam mu. Želio me zaštiti i spasiti, ali tko će zaštiti njega? Po drugi put u posljednjih 24 sata, dovukla sam mali stol i postavila ga na krevet. Pokušala sam skinuti onu istu rešetku i pobjeći na isti način. Zapravo, ovog puta nisam željela pobjeći. Htjela sam samo znati što je Doktor odlučio i što će reći Eriku. Vjerovala sam ja njemu svim srcem, ali znala sam da me voli i da mi možda neće reći cijelu istinu kako bi me zaštitio. Možda će žrtvovati sebe, a to nisam mogla dopustiti. Moj život bez njega nije imao smisla. Doista su učvrstili rešetku ovog puta, ali ipak sam je uspjela izbiti. Popela sam se u cijev i počela puzati. Ovoga puta nisam išla besciljno. Pokušavala sam ići istim putem kao prije da mogu doći do Doktorova ureda. Prošla sam ured u kojem sam ranije bila kad sam prvi put pobjegla ventilacijskim sustavom. Doktorov ured je morao biti u blizini. Napokon sam ga našla i nastojeći biti nečujna, približila se rešetki kroz koju je dolazio zrak u njegov ured. Doktor je bio unutra. Vidjela sam da je Erik tamo, a zatim sam ugledala i Lisu. Zašto se ona uvijek morala svuda petljati? „Lisa dijeli moju zabrinutost. Zar ne, draga?“ napokon sam čula što je Doktor govorio. „Istina je“, složila se Lisa. „Reci mu sama, draga moja“, ponukao ju je Doktor. Lisa je djelovala zbunjeno na trenutak. Erik ju je pogledao kao da ga je razočarala i kao da se ljuti na nju. Zašto joj je uopće vjerovao? Ja nisam. Lisa mi se nije sviđala od samog početka i nije to bilo samo zato što sam bila ljubomorna na nju. Ona je znala da me Erik voli. Sam mi je rekao da Lisa zna. Dakle, mogla ga je uvaliti u nevolje. Nadala sam se ipak da neće zbog onog u što Erik nije želio vjerovati, a ja sam znala da je istina. Lisa je bila zaljubljena u Erika. Ako si zaljubljen u nekoga, toj osobi želiš samo dobro. Barem je tako bilo kod mene. „Pa, dobro. Samo mislim da je to što želiš da ju pustimo da odšeta odavde stvarno neodgovorno od tebe, Erik“, počela je Lisa. „Ja je nikada ne bih pustio da samo odšeće odavde. Previše zna! Ali nastavi, Lisa“, ubacio se Doktor. „Upravo to. Zna previše. Zna sve, zapravo. Zaboravljaš našu misiju, Erik. Svijet još nije spreman za nas. Tina bi mogla nekome nešto reći, a ja ne želim da me netko drži u nekoj instituciji i provodi pokuse nada mnom. Ona je opasna. Zna za nas, a nije nam od koristi. Jer očito ne može zatrudnjeti s tobom i dati nam superbebe“, nastavila je Lisa, a moja mržnja prema njoj sve je više rasla. Kako je mogla tako govoriti? Naravno da ja ne bih ništa nikome rekla. Nikada ne bih ugrozila Erikov život niti život ikoga od njih. Čak niti njen. A što se ticalo institucije i pokusa, pa zar nije vidjela da se i sada nalazi u istoj takvoj situaciji? „Eliminirajte je. Nije moj problem“, čula sam nakon toga i morala sam se uštipnuti da se uvjerim da kojim slučajem ne sanjam najgoru noćnu moru na svijetu. Erikov glas bio je tako hladan dok je izgovorio te riječi. Srce mi je tuklo sve brže i brže. Tina, glupačo! Erik se pretvara. Tražio te da mu vjeruješ, pa mu vjeruj. Trudila sam se tako razmišljati. Moralo je biti to. Erik je sigurno imao plan. „Znaš koliko mrzim te stvari. Nisi kriv, ali ti si ju izabrao, ti si je doveo ovamo i ti si stvorio sav ovaj nered. Nered treba počistiti. Ti ćeš to učiniti“, rekao je Doktor Eriku. „Ja ću to učiniti!“ ponudila se Lisa prije nego što je Erik uopće uspio otvoriti usta. „Jesi li sigurna? Ubojstvo nije mala stvar“, rekao je Doktor Lisi. „Sigurna sam. Bit će sve u redu“, rekla je Lisa. „Ti se slažeš?“ upitao je Doktor Erika. „Naravno. Ako ona želi to učiniti, neka učini“, dao im je Erik svoj blagoslov. ...to be continued... |
- 14.06.2010. - ponedjeljak - 14:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #
21. Nulti pacijent
|
Za Barbaru...da nema nje pitanje je da li bih uopće objavila priču do kraja, ma pitanje da li bih ju i završila uopće :D Inače, još malo po gotovo. Jedno poglavlje koje će ići u dva dijela i jedno u jednom komadu. Pokušala sam podići glavu s jastuka, ali bila je tako teška. Još uvijek sam se osjećala omamljeno iako sam se napokon probudila. Vjerovala sam da je kasno doba noći. Zatvorila sam oči da razbistrim misli, a onda ih opet otvorila. Naravno, sjećala sam se svega što se dogodilo. Uz veliki napor uspjela sam se podići u sjedeći položaj. Pričekala sam tako par minuta, a onda ustala i došla do kupaonice. Doktorica mi je dala neko jako sredstvo za spavanje kada sam se još uvijek osjećala tako uspavano. Umila sam lice i vrat hladnom vodom, a potom se obrisala ručnikom. Osjećala sam se malo bolje. Vratila sam se u sobu s namjerom da na mobitelu vidim koliko je sati, ali shvatila sam da mog mobitela nema. Uzeli su mi ga. Sada sam bila posve odsječena od vanjskog svijeta. No dobro. Bilo mi je dosta svega. Počela sam užurbano hodati po sobi napinjući mozak do krajnjih granica. Morao je postojati način da se izvučem odavde. Mene neće držati u kavezu! Doktor je volio znanost. Vidjela sam to u njegovim očima. Ja sam voljela matematiku. Matematika je bila nešto što mi je oduvijek pružalo mir. Mogla sam sate provesti rješavajući zadatke. Niti jedan test mi nije bio draži od onog iz matematike. Oduvijek je bilo tako. Matematika je imala zakone, pravila, teoreme, leme i aksiome. Ako nešto nije bilo dokazano, nije vrijedilo. Nije bilo zbrkanosti i nereda. Samo logika. Samo pravila i zakoni. Toliko različita od stvarnog života, a opet toliko primjenjiva u istom. Život je bio zbrkan. Sad mi je trebala moja logika. Sjela sam na krevet i zatvorila oči. „OK. Da vidimo. Nema izlaza. Dokaži to, Tina. Kao prvo, samo su jedna vrata koja vode odavde. Pred njima je osiguranje koje vjerojatno ima dopuštenje da me i ubije ako pokušam pobjeći. Nema tajnih tunela. Pod zemljom sam. Nema prozora. Praktički sam u kutiji. Prokletoj betonskoj kutiji!“ počela sam se uzrujavati. „Ne, Tina, ne. Bez uzrujavanja! Razmišljaj. Samo razmišljaj!“ govorila sam si, ali ništa mi nije padalo na pamet i u očaju sam se bacila na krevet. Ako Petar i Sara dijele moju situaciju već neko vrijeme i nisu pobjegli, kako ću ja pobjeći? „Petar i Sara možda ne žele pobjeći. Žele dati Eriku i ostalima priliku da ih sve spase. Možda niti ne traže rješenje za bijeg“, govorila sam dalje i uopće me nije brinulo što pričam sama sa sobom. Opet sam se podigla u sjedeći položaj i još jednom zatvorila oči. Poznavala sam sebe. Koliko puta sam znala dokazati različite tvrdnje da bih onda uočila neku sitnu pogrešku na samom početku zbog koje bi se čitav dokaz raspao. Samo sam morala pronaći pogrešku u svom razmišljanju. „Ja ne mogu van, ali oni mogu unutra. Prije ili kasnije netko će morati doći. Moraju mi reći što će sa mnom. Ako ništa drugo, netko mi mora donijeti nešto hrane inače ću umrijeti ovdje. Ipak sam samo čovjek i treba mi hrana. Moram jesti, baš kao što moram i disati. Bez toga bih umrla“, razmišljala sam na glas. Misli su mi na tren skrenule na drugi put i počela sam se pitati mogu li superljudi izdržati više bez hrane i zraka od nas običnih ljudi, a onda mi je odjednom postalo jasno i srce mi je gotovo stalo od uzbuđenja. Otvorila sam oči i skočila na noge. „Moram disati. I dišem!“ uskliknula sam toliko veselo. Da me netko vidio vjerojatno bi pomislio da sam skrenula umom. „Svi oni moraju disati. Znanstvenici, doktori, laboratorijski tehničari...svi! I svi dišu! Mora postojati ventilacijski sustav!“ i dalje sam brbljala sama sa sobom. Počela sam pregledavati zidove i strop. Nisam vidjela ništa, ali nisam odustajala. Zrak je odnekud morao dolaziti. Na kraju krajeva, niti dizalo nisam odmah vidjela. Minute su prolazile, a ja sam se držala svoje ideje poput očajnika. Bila je jedino što mi je palo napamet. Moralo je upaliti. Nisam imala pojma što ću kad izađem iz ove sobe, ali nije bilo niti bitno. Morala sam nešto pokušati. Uočila sam ono što sam tražila. Bilo je visoko, gotovo na stropu, iznad kreveta. Novo pitanje je bilo kako se uspeti gore i otvoriti rešetku. Nekako sam uspjela mali stol koji je bio u sobi dovući do kreveta i staviti ga na njega. Popela sam se gore moleći se da ne padnem i ne slomim vrat. Skinula sam dio tapeta koji je djelomično prekrivao rešetku kroz koju je dolazio zrak i pokušala otvoriti prolaz. Isprva nije išlo, ali kad sam se cijela objesila na rešetku popustila je i pala na pod. Nadala sam se da buka nije bila preglasna i da nitko neće sada ući u sobu. Uspjela sam se uvući unutra u metalnu cijev dovoljno široku da se mogu kretati. Bilo je pomalo jezivo i jako skučeno, ali barem više nisam bila u sobi. Puzala sam i postajalo mi je jako vruće. Nervoza i skučeni prostor činili su svoje. Uostalom, nisam mogla tako dovijeka. Morala sam se izvući iz tih cijevi. Nisam imala pojma kamo idem. Možda sam se vrtjela u krug. Prve sljedeće rešetke koje sam ugledala sam izbila nogama. Prostorija je bila prazna. Nečiji ured. Izvukla sam se iz cijevi i stupila u tu sobu. Prišla sam vratima i provirila na hodnik. Nije bilo previše ljudi što nije bilo čudno budući da je bila noć. Ipak sam dohvatila jednu od bijelih kuta koje su se nalazile u uredu i obukla je na sebe. Uzela sam i hrpu papira sa stola. Ako me tko sretne, bolje da misle da sam došla tu po papire nego da se muvam hodnicima bez razloga. Napokon sam bila spremna i stupila u hodnik. Jedna nepoznata žena prošla je pored mene, ali nije uopće obraćala pažnju na mene. Zadovoljno sam nastavila hodnikom. Pitala sam se gdje bi mogle biti sobe od superljudi. Mogla sam potražiti dizalo, ali sumnjala sam da ću uspjeti pobjeći prije nego me otkriju tamo. Do mene su dotrčali dečki iz osiguranja. Preplašila sam se. „Jeste li vidjeli koga ovdje, doktorice?“ upitao me jedan. Shvatila sam da me nisu prepoznali i brzo se pribrala. „Ne. Zar se nešto dogodilo?“ upitala sam djelujući nevino. „Ona cura je pobjegla. Nemam pojma tko je ona, ali Doktor je bijesan i imam osjećaj ako nam pobjegne, padat će glave!“ rekao je i potom su brzo nastavili potragu. Znali su da sam otišla. Tražili su me. Produžila sam hodnikom, ali nisam stigla daleko. „Tamo je!“ povikao je netko. Okrenula sam se i ugledala jednog od dvojice koji su me bili odveli u sobu i zaključali po Doktorovu naređenju. Oni su znali tko sam. Prepoznali su me. Počela sam trčati u suprotnom pravcu od onog iz kojeg su oni dolazili. Papiri su mi ispali iz ruku i razletjeli se na sve strane. Samo sam trčala što sam brže mogla iako nisam uopće znala kamo idem. Skrenula sam i sudarila se ni manje ni više nego s doktorom Kolarom. Bio je iznenađen koliko i ja. Iskoristila sam taj trenutak i otvorila prva vrata koja su mi došla pod ruku. Utrčala sam unutra. Bio je to baš Doktorov ured. Bila sam toliko dezorijentirana da nisam uopće primijetila da sam tu. Jedna vrata vodila su u kupaonicu to sam znala, ali sad sam primijetila i druga vrata. Brzo sam ih otvorila i zatvorila za sobom. Čula sam kako je netko stupio u ured. Bila sam sigurna da je to Doktor. Prvo je pozvao dečke iz osiguranja, a onda s njima krenuo za mnom. Vidjela sam još jedna vrata i ušla i u iduću prostoriju. Nekako sam bila sigurna da tim činom idem samo dublje u stupicu jer soba kojoj se kroz ovoliko vrata moglo pristupiti samo iz Doktorova ureda sigurno je bila dobro čuvana. Zaključala sam vrata jer je u njima bio ključ. Kao što sam i sumnjala, našla sam se u stupici. Odavde nije bilo izlaza, osim na vrata koja sam zaključala jer su iza njih bili Doktor i tko zna tko još. Pogledala sam oko sebe. Bili su tu hladnjaci i u njima čuvana cjepiva u malim staklenim bočicama. Čitala sam naljepnice i shvatila da su to cjepiva koja mi je Erik jednom spomenuo. Doktor je radio na njima kako bi ih jednog dana mogao ubrizgati ljudima i pretvoriti ih u superljude. Na svakoj bočici bio je i datum. Neki su bili stariji, neki noviji. Netko je pokušao otvoriti vrata. Pokušavali su ih razvaliti kad su shvatili da su zaključana, ali valjda su vrata bila čvrsta i snažna što nije bilo čudno s obzirom na tajnu koju su čuvala. Mogla sam uništiti sva cjepiva, ali to ne bi donijelo ništa dobroga ni meni ni ikome drugom. Vjerojatno bi ih svejedno opet mogli stvoriti. U prostoriji se nalazio veliki radni stol. Na njemu je bilo mnoštvo papira. Bacila sam pogled i shvatila da su to zapisi kako je cjepivo djelovalo na koju životinju. Bile su tu i ideje za napredak i najčešći problemi. Ništa od toga nije mi bilo od pomoći, a vrata će prije ili kasnije popustiti. Trebala sam nešto da me zaštiti od Doktorova bijesa. Samo što? Nalazila sam se u istoj prostoriji s nekoliko tisuća malih bočica koje su predstavljale Doktorovo životno djelo. Volio je svoj rad više od ičega. Nešto sam morala učiniti. Danas mi je mozak očito radio punom snagom jer brzo sam se dosjetila što će me spasiti. Morala sam reagirati brzo. Vremena je bilo malo. Otvorila sam hladnjak s bočicama s najnovijim datumom i uzela jednu. Mahnito sam otvarala ladice radnog stola. „Hajde. Hajde. Molim te. Budi tu“, govorila sam tražeći ono što mi je trebalo i u zadnjoj ladici napokon sam ih našla. Čiste injekcije još zapakirane u prozirnom omotu. Uzela sam jednu i otvorila ju. Stavila sam iglu kamo je trebalo i potom ju upiknula u čep one male bočice s cjepivom. Okrenula sam ju naopako i polako punila unutrašnjost injekcije s tekućim sadržajem bočice. Bočicu sam odložila na stol, a injekciju primila zubima. Skinula sam bijelu kutu koju sam još uvijek nosila. Potom sam desnom rukom podigla rukav s lijeve ruke do iznad lakta. Strašan udarac na vratima preplašio me na tren. Zahvalila sam Bogu što vrata još uvijek nisu popustila. Sjela sam na stolicu koja se nalazila pored radnog stola. Primijetila sam da na njemu stoji neka biljka u tegli. Baka je imala istu takvu. Kako su ljudske misli čudne. Netko tko nije ljudsko biće nikada ne bi mogao pratiti tok naših misli. Znala sam što moram učiniti, a onda sam to i napravila. Vrata su popustila možda sekundu nakon što sam bila gotova. Ušli su unutra. Prvo četvorica iz osiguranja, a onda i Doktor. Poslao ih je van iz sobe ljutitim glasom. Vidjela sam da ne može podnijeti da se netko mota ovuda. Ustala sam sa stolice. Jedva sam stajala na nogama. Svo to trčanje i uzbuđenje uzelo je svoj danak. „Sad mi je stvarno dosta! Ljutiš me od kada znam za tebe. Možda je vrijeme da te se riješimo. I sama si kriva, da znaš!“ vikao je prilazeći mi. Stjerao me u kut, ali nije me ni dotaknuo, kao da sam nešto užasno i da ću ga zaraziti ako me takne. Pozvao je jednog od dečkiju unutra da se obračuna sa mnom. Mladić mi je htio staviti lisice, ali onda sam napokon počela vikati. „Ne dirajte me! Doktore, naredite im da nestanu. Recite im da me puste na miru!“ vikala sam na njega, a on je djelovao zbunjeno. Bacila sam praznu injekciju njemu pred noge, a potom sam isto učinila i s bočicom koju sam uzela u ruku prije nego sam ustala od stola. Primijetila sam pogled u njegovim očima. Nevjerica, strah, a onda uzbuđenje. Shvatio je. „Idite! Pustite ju. Da je nitko nije taknuo!“ naredio je dečkima i oni su otišli vidno zbunjeni. Njima ništa nije bilo jasno. Doktor je izvadio svoj mobitel. Ja sam i dalje stajala na mjestu i tresla se iako mi uopće nije bilo hladno. „Doktorice Mandalović, okupite tim u laboratoriju. Ne staklenom. Onom drugom laboratoriju“, rekao je u telefon, a onda malo šutio dok je ona govorila. „Ne mogu biti zaposleni! Otkažite sve! Ne zanima me ništa! Tko se ne pojavi u laboratoriju za pet minuta, može pokupiti stvari i otići! Recite im...recite im da imamo veliki pomak u Projektu GK99. Imamo nultog pacijenta“, rekao je u mobitel i pogledao me sa smiješkom od kojeg sam se uplašila. Slušao je što je ona govorila. „Pretpostavljam da se radi o cijeloj dozi cjepiva. Ne mogu biti siguran. Nisam joj ga ja ubrizgao. Sama je to učinila“, rekao je, prekinuo razgovor i spremio mobitel u džep. „Ideš sa mnom. I bez gluposti ovog puta!“ naredio mi je. Sagnuo se i pokupio injekciju i praznu bočicu s poda. Krenuo je iz sobe, a ja sam ga ovog puta poslušno slijedila. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da me sada neće ubiti. Bila sam im prevažna. Nisam se imala razloga opirati. Slijedila sam ga hodnicima u sebi se moleći da se Erik i Lisa što prije vrate i da dođe kraj ovoj noćnoj mori. |
- 11.06.2010. - petak - 19:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #
20. Obična
|
Netko je pokucao na vrata. Razbudila sam se brzo. Koliko je uopće bilo sati? Jesam li dugo spavala? „Spavaš?“ čula sam poznati glas. Brzo sam ustala s kreveta i otvorila vrata. Erik je s pladnjem i hranom na njemu ušao u sobu. Zatvorila sam vrata za njim. „Jesi li dobro?“ upitao me i odložio hranu na mali stol. „Jesam. Dobro sam. Koliko je sati?“ upitala sam ga i navalila na hranu. Bila sam jako gladna. „Bio sam već jednom ovdje, ali spavala si kao klada pa sam odnio hranu natrag i pustio te da se odmoriš. Spavala si jedno četiri sata“, rekao je Erik. „Četiri sata?! Pa onda je već večer“, rekla sam i tek se tada sjetila da imam mobitel u džepu i da sam i sama mogla vidjeti koliko je sati. Ovdje u Utvrdi danje svjetlo nije se ni vidjelo budući da je sve bilo smješteno pod zemljom. „Smiri se, Tina. Pa sve je u redu. Kad se najedeš, trebaš opet otići do laboratorija. Prije toga bi možda trebala nazvati baku i reći joj da ćeš prespavati kod neke svoje prijateljice i doći sutra.“ „Zašto? Baš moram ostati ovdje preko noći?“ upitala sam zbunjeno. „Tako je lakše. Zbog tebe. Da riješiš sve odjednom i gotovo. Ne moraš dolaziti opet. Hajde nazovi. Ja moram ići. Ne smijem se puno zadržavati u tvojoj blizini. A i imam nešto za obaviti. Neće me biti do sutra, Tina, ali ne brini. Čuvat će te ostali. Neće ti se ništa dogoditi.“ „Kamo ideš, Erik? Bojim se!“ pobunila sam se. „Znam, ljubavi, ali ovdje si na sigurnom. Ja imam sastanak s nekim važnim ljudima. Vrijeme je da se oslobodimo ovog zatvora prije nego postane još gore. Čuo sam da su Saru danas uspavali da bi joj uzeli krv za nove pokuse. Ne može to tako!“ Osjećala sam se tako bespomoćno i uplašeno da sam kao prava cmizdravica, što sam uostalom i bila, počela plakati. Erik me samo zagrlio. „Ma bit će sve OK. Vidjet ćeš, Tina! Napokon ćemo biti slobodni. Nitko neće znati tko smo ni što smo. Moći ćemo biti zajedno. Sara i Petar moći će biti zajedno. Moći ćemo biti samo obični ljudi!“ govorio je i po njegovom glasu osjetila sam da vjeruje u svoje riječi. Ja nisam vjerovala. Bilo je predobro i prelako da bi bilo moguće. Nešto će krenuti po zlu. Poljubio me i onda je otišao. Ostala sam sama, ali ne zadugo. Uskoro mi je netko opet pokucao na vrata. „Naprijed!“ rekla sam. Nela, Megi i Meri ušle su u sobu i zatvorile vrata za sobom. „Sjećaš se cura?“ upitala me Meri i kimnula sam potvrdno. Nela mi je stavila hrpicu odjeće na krevet. „Hvala. Trebala bih nazvati baku. Ima li ovdje uopće signala?“ upitala sam. „Naravno. Pod zemljom smo ali Doktor se pobrinuo za to“, rekla je Megi, djevojka s kratkom smeđom kosom. „Ispričajte me na trenutak onda, molim vas“, rekla sam ljubazno i zaključala se u kupaonicu. Ne znam zašto, ali uopće se nisam osjećala kao gošća ovdje. Više poput zarobljenice. Stalno me netko nadgledao. Kao da nisam bila sama ni trenutka. Što će učiniti sa mnom? Zašto im je Erik toliko vjerovao? On me volio, ali njima nisam bila nitko. Ili sam pretjerivala sa svime. I je li mi ona doktorica danas dala nešto za spavanje? Oh dragi Bože, pomozi mi! Otvorila sam imenik na mobitelu zahvalna što mi barem baterija na mobitelu nije pri kraju. Pronašla sam kućni broj i pritisnula tipku sa zelenom slušalicom. Zvonilo je. Čekala sam. „Kuća obitelji Lovran! Izvolite!“ čula sam Klarin veseli glas. Istog trena sam se rastužila i poželjela da sam doma s njom. „Klara, Tina je. Možeš mi dati baku?“ upitala sam ju nastojeći obuzdati strah u vlastitom glasu. „Hej, Tina. Nema je trenutno. Izašla je malo u šetnju sa susjedom i njenim psom. Vratit će se brzo. Ionako su otišle pred pola sata. Što je bilo?“ „Ma ništa zapravo. Učini mi uslugu i reci joj da ću prespavati kod Nataše.“ „Kod Nataše, ha? A ne možda kod Erika?“ zezala me moja sestra iako mi nije bilo do šale. „Nemoj joj spominjati Erika. Reci joj samo da ću prespavati kod Nataše. Može?“ „Nema frke, sestrice! Nadam se da ćeš mi jednom vratiti uslugu“, rekla je i brzo smo završile razgovor. Nakon toga sam nazvala Natašu. Bila je mala šansa da će ona negdje naletjeti na moju baku, ali ipak, za svaki slučaj odlučila sam nazvati. „Molim?“ „Hej, Taša. Trebam uslugicu“, počela sam nadajući se da mi glas zvuči veselo. „Što je bilo? Baš sam te mislila nazvati da mi ispričaš kako je bilo s Erikom danas“, rekla je. „Baš o tome se i radi. Htjela bih ostati kod njega noćas, a ne mogu to baš reći baki, pa sam joj rekla da ću spavati kod tebe. Ne ljutiš se?“ „Naravno da se ne ljutim, blesavice! Uživaj i molim vas lijepo ovog puta pazite malo više da ne moramo opet usred noću juriti u bolnicu kad idući put dobiješ mjesečnicu!“ veselo je rekla i smijala se. Svi su nekako bili veseli danas. Osim mene. „Bez brige. Pazit ćemo. I hvala ti! Volim te. Vidimo se.“ „I ja tebe volim, mravac. Čujemo se.“ Vratila sam se u sobu gdje su me čekale Nela, Megi i Meri. „Obavila razgovor?“ upitala me Nela. Djelovala je jako ljubazno i drago. „Jesi dobro, srce?“ upitala me Meri i zagrlila. Počela sam ponovno plakati i jecati. Bilo me jako strah i osjećala sam se jako usamljeno. To što sam se upravo čula s Klarom i Natašom samo je pogoršalo stvari. Sve tri su me zagrlile i tješile. „Nemoj plakati. Pa bit će sve u redu.“ Koliko sam puta samo čula te riječi danas? „Znam da ti je teško, ali trenutno mora biti ovako. Dopusti im da dovrše testiranja. Daj Eriku i Lisi vremena da se vrate. Molim te“, rekla je Megi. „Erik je otišao s Lisom?“ upitala sam i iznenada me opet napala ljubomora. „Da. Uskoro bismo trebali biti slobodni“, rekla je jedna od njih, ali nisam uopće doživjela koja jer me izjedala ljubomora što je Erik otišao s Lisom i ostavio me ovdje samu i još uz to mi uopće nije spomenuo da ide s Lisom. Dobra stvar je bila što sam zabavljena novim mislima prestala plakati i počela se manje bojati. „Vidiš. Tako je bolje“, zadovoljno je rekla Megi. „Idemo do laboratorija da više završim s tim testiranjima?“ upitala sam nešto hrabrija. „Naravno. Idemo. Poslije se možemo prošetati po svježem zraku. Smirit će te šetnja“, rekla je Meri svojim tipičnim radosnim glasom. U laboratoriju nas je dočekala ista doktorica koja mi je ranije toga dana izvadila krv. Ljubazno se nasmiješila. Postajala mi je nekako draža. Tada su se vrata opet otvorila i nisam se morala niti okrenuti da bih znala tko nam se pridružio. Ipak sam se prisilila da se polako okrenem i nasmiješim. „Doktor Kolar“, rekla sam umjesto pozdrava. „Samo brzo. Da čujem što imate za reći i bolje vam je da bude dobro!“ rekao je doktorici Bronić posve me ignorirajući. Nela je povukla veliki zastor oko nas tako da smo nas petero ostali odijeljeni od ostatka laboratorija i zaštićeni od znatiželjnih pogleda. Zatim su me Megi i Meri povukle u stranu i sve četiri smo sjele na bolnički krevet koji se tamo nalazio. Doktor Kolar je ostao stajati strogo gledajući u doktoricu Bronić. Ona je djelovala kao da joj je neugodno i zbog toga sam pomislila da vijesti nikako ne mogu biti dobre. „Na žalost, nismo pronašli ništa, Doktore. Martina je posve zdrava, nema nikakvih problema, nikakvih naznaka tumora ili sličnih bolesti. Nema niti ikakvih problema koji bi uzrokovali neplodnost ili barem poteškoće pri začeću“, rekla je doktorica i odmah sam pomislila kako su to zapravo dobre vijesti iako ih je ona priopćila kao nešto užasno loše. Oni su se nadali da nešto nije u redu sa mnom. Željeli su da imam neki zloćudni tumor ili da sam posve neplodna, samo kako bi mogli objasniti zašto nisam zatrudnjela s Erikom. To me uopće nije iznenadilo. Ako greška nije bila u meni, onda je bila u njemu, a greška u njemu njima je značila nešto puno više. Ja sam im bila nitko i ništa. On je trebao imati savršen genetski kod. Činjenica da sam ja posve zdrava, narušavala je njihovu znanost i sve u što su vjerovali. Značilo je to da Erik nije toliko savršen kao što su mislili. Značilo je da je više čovjek nego što su očekivali. Nasmiješila sam se zabavljena svojim mislima. „A tebi je nešto smiješno?“ prekinuo me grubi glas doktora Kolara. „Ne, naravno da ne. Samo mi je jako drago što sam zdrava i što je sa mnom sve u redu. Znam da je to vama užasno loša vijest danas, ali meni je jedna od boljih stvari koje sam danas čula“, rekla sam iznenađena samom sobom. Inače se ne bih usudila tako govoriti, ali polako mi je išao na živce. Pa što si je on umišljao? Da je neka vrsta boga i da je svemoguć? Malo sutra! Nadala sam se da će Erik, Lisa i ostali uspjeti pobjeći jer doktoru Kolaru je trebalo pokazati da je ono što radi pogrešno. Netko ga mora naučiti pameti. „Je li moguće da ima drugačiji genetski kod nego ostali obični ljudi?“ upitao je doktoricu nastojeći ostati smiren, ali vidjela sam da se uzrujao. „Provjerili smo. Sve je u granicama normale. Sve je obično. Martina je sasvim obična cura. Čak bih se kladila kad bi joj dali test inteligencije, da bi rezultat bio sasvim prosječan. Vjerujte i ja sam jednako iznenađena. Možda bismo trebali uzrok potražiti drugdje. Možda bismo trebali testirati GK99 316“, rekla je doktorica Bronić, a ovo zadnje izgovorila je jako tiho kao da se boji njegove reakcije. No prije nego je Doktor uopće stigao reagirati na njene riječi, reagirala sam ja. „Erik. Njegovo ime je Erik. Ne GK99 316, nikakav GK, nikakav broj, oni su ljudska bića! Imaju imena. Erik, Megi, Meri, Nela, Lisa, Tin, Petar i Sara! Možete ih držati ovdje, možete im uzimati krv svaki dan i vršiti pokuse nad njima, ali nećete ih time učiniti ništa manje ljudima! Možda je vaš cilj plemenit, ali vaše metode su pogrešne!“ vikala sam na doktora i doktoricu, više na njega nego na nju. Meri i cure odmah su prišle k meni nastojeći me smiriti. Vidjela sam strah u njihovim očima i poglede koji su me preklinjali da prestanem jer ću inače možda ugroziti sve njihove planove, ali nisam se mogla zaustaviti kad su riječi najednom krenule iz mene. „Ja volim znanost! Znanost bi trebala služiti ljudima i pomoći im! Ovo ne pomaže nikome! Uzimate ljudima mogućnost izbora! Uzimate im dostojanstvo! Ulazite im u snove i varate ih! Ljudi vas se boje, Doktore! Pogledajte nju. Boji se. Boji se bilo što reći“, rekla sam pokazujući na doktoricu Bronić. Dohvatio je mobitel i pritisnuo jednu tipku. „Pošalji osiguranje u laboratorij“, rekao je u telefon. „Ja se ne bojim. Vi ste obični slabi starac koji se skriva iza svog imena i svoje znanosti i želi sve ovo samo kako bi se osjećao važnim! Vi ste nitko, doktore Kolar. Vama bi trebalo dodijeliti broj i staviti Vas u kavez! Ne bojim se! Nabijte si svoju znanost u svoju naboranu guzicu! A sada, molim Vas, želim kući!“ dovršila sam. Tresla sam se od svega. Svojih riječi, straha zbog onoga što će uslijediti, uzbuđenja i nečeg novog što prije nisam osjetila – hrabrosti. U tom trenutku sam se promijenila. Nisam više mogla samo čekati da bude bolje i da sve prođe. Bila sam spremna biti snažna. „Obična? Prosječna!? Dovraga i s vama svima! Uspavajte ju!“ naredio je doktorici koja je odmah krenula prema ormariću s raznim bočicama i injekcijama. Došli su dečki iz osiguranja. „Nakon što dobije injekciju, odvedite je u sobu i zaključajte. Pazite na nju dok ne odlučim što ćemo!“ naredio je njima. Odmah su mi prišli i čvrsto me primili. Nije imalo smisla da vrištim ili pokušam pobjeći. Bila sam pod zemljom u najtajnijem laboratoriju u Hrvatskoj. Baka je mislila da spavam kod Nataše. Nataša da spavam kod Erika. Do sutra poslije podne nitko se neće ni zabrinuti, a kamoli me krenuti tražiti. Samo da se Erik vrati što prije. Osjetila sam lagani ubod u vrat. Za koju sekundu mi se već počinjalo spavati. „Vi se vratite svaka u svoju sobu i ne izlazite dok vas ne pozovem!“ čula sam Doktora kako naređuje Meri, Megi i Neli, a onda sam izgubila svijest i još jednom utonula u dubok san. |
- 04.06.2010. - petak - 22:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |