Ina's World of Stories
19. Doktor Kolar
|
drugi dio 19. poglavlja „Drago mi je što si došla, Tina. Svi te očekuju dolje u Utvrdi“, rekla je. Nastavili smo hodati svi troje. Uspeli smo se stubama i ušli u zgradu. „Mislila sam da je ovo Utvrda“, rekla sam. „Ma i je na neki način. Zapravo cijeli ovaj kompleks zgrada ima službeno ime pod kojim ga znaju ljudi, a Utvrda je ime koje je Doktor izabrao. Mi kad kažemo Utvrda, mislimo na dio u kojem živimo, znaš. Dio u kojem su naše sobe, laboratoriji i uredi znanstvenika zaduženih za Projekt GK99. Na neki način taj dio zgrade je tajna i ne znaju svi za njega, a oni koji i znaju ako ne rade na projektu, nemaju pristup. Naravno, oni ne znaju o čemu se zapravo radi. Misle da Doktor otkriva novi lijek ili da nastoji naći način kako roditelji mogu odlučiti koje boje će biti oči njihova nerođena djeteta! Znanost je toliko uznapredovala, ali mislim da bi se većina uspaničila da sazna istinu. Ti si to stvarno dobro podnijela!“ govorila je Meri dok smo hodali dugim hodnikom. Prošli smo jedna vrata i spustili se stubama. „Projekt GK99? Pretpostavljam da ste to vas osam?“ upitala sam i već mi je tada bilo jasno da koliko god Erik bio tajanstven u vezi svega toga, Meri nije imala problema s tim! Možda sam nju trebala odmah ispitati o svemu, a ne se truditi izvući sve iz Erika toliko dugo. „Naravno. GK kao genetski kod, a 99 zbog toga što 99% naše DNA ima neku ulogu, a samo je jedan posto otpadan. Kužiš?“ objasnila mi je Meri. „Kužim.“ „Previše brbljaš, Mer!“ rekao je Erik. „Ma nemoj, gospodine Tajanstveni! Martina ionako zna većinu. Pa zaslužila je da joj objasnimo sve što ju zanima! Je li tako?“ obratila se opet meni. „Skroz se slažem s tobom, Meri!“ rekla sam osjećajući se puno bolje jer je ona bila tu. Možda sve i neće biti tako strašno na kraju. Meri je pritisnula dugme i otvorila su se vrata dizala. Nisam niti primijetila dugme. No to nije bilo ono što me zapanjilo. Dugme je ipak bilo sitno, ali nisam uopće primijetila niti da se tu nalaze vrata dizala. Činilo se kao zid iza kojeg nema ništa dok se vrata nisu otvorila. Erik je ušao unutra, a Meri me primila za ruku i uvela unutra također. „Zanimljivo, ha? Uopće se ne kuži da je tu. Ako ne znaš gdje je dizalo, ne možeš ga niti pronaći. Ako ne pronađeš dizalo, ne možeš se spustiti u Utvrdu. Iako nitko ne zna što se dolje događa, Doktor ništa nije htio prepustiti slučaju. Radi naše sigurnosti“, objasnila je Meri. Vrata dizala su se zatvorila ali ništa se nije dogodilo. Pogledala sam uokolo. Nigdje nije bilo ničega što bismo mogli pritisnuti. Što sad? Erik i Meri uopće nisu djelovali zabrinuto. Najednom se pojavilo nekoliko crvenih zraka. Prošle su unutrašnjošću dizala. „Tri osobe. Proces identifikacije glasom započinje“, čula sam glas ali nisam mogla dokučiti odakle dolazi. Pa nije bilo zvučnika! Ili su i oni bili toliko dobro zakamuflirani? „Erik“, rekao je Erik. „GK99 316 Erik. Identifikacija potvrđena“ opet se čuo isti glas. „Meri“, zacvrkutala je veselo poput ptičice. „GK99 317 Meri. Identifikacija potvrđena.“ Gledala sam zbunjeno pred sebe. Što sada? „Ne brini, slatkice. Samo reci svoje ime i sve će biti u redu“, rekla mi je Meri stisnuvši mi ruku u znak potpore. „Martina“, rekla sam osjećajući se poprilično blesavo. Ma odakle bi taj stroj mogao prepoznati moj glas? „GK99 Martina Lovran. Identifikacija potvrđena.“ Ostala sam zaprepaštena i bila sam sigurna da sam problijedila. Dizalo se počelo spuštati. Brzo je stalo i vrata su se otvorila. Izašli smo. Nisam se mogla oteti dojmu koji sam dobila dok su se vrata dizala zatvarala za nama. Zašto sam imala taj glupi osjećaj da se odavde neću samo tako lako odšetati? Ovdje je bilo nešto manje ljudi ali nikako ne malo ljudi. Neki su radili za računalima. Neki su bili u velikom laboratoriju sa staklenim zidovima pa sam ih mogla vidjeti. Nitko nije obraćao pažnju na nas. „Jesi dobro?“ upitao me Erik tiho. „Je...jesam“, rekla sam još tiše. „Dobili su tvoj glas onda kad si me zvala na onaj broj telefona“, objasnio mi je. „Snimili su me?“ „Da. Ali nije to ništa loše. Da nisu, morao bih te zamoliti da mi dopustiš da to učinim. Drugačije ne bi mogla ući ovdje.“ „Hajde. Doktor te očekuje!“ rekla je Meri. Kiselo sam se nasmiješila i krenula za njom zajedno s Erikom. Ušli smo u jedan od ureda. Bio je prazan. Meri je pokucala na neka vrata i ona su se uskoro otvorila. Bila je to mala kupaonica koliko sam mogla vidjeti jer na vratima je stajao muškarac i priječio mi pogled. Stupio je u ured i zatvorio vrata kupaonice. Bio je visok i snažan. Vidjelo se na njegovom licu i kosi da ima puno godina, ali držao se uspravno. Primijetila sam podočnjake ispod njegovih očiju. Nije dobro spavao. Oči su mu bile umorne. Vidjela sam brige u njima. Mučilo ga je puno toga. Očekivala sam da ću čim ga vidim, u njegovim očima vidjeti zlo, ali nisam. Zapitala sam se je li itko uopće mogao biti posve zao ili posve dobar. Prošao je rukom kroz svoju sijedu kosu. „Meri, hoćeš mi donijeti čaj? Ne osjećam se dobro danas“, rekao je i zvučao je nježno što me iznenadilo. Nisam to očekivala. „Naravno, Doktore. Brzo se vraćam. Tina, donijela bih i tebi nešto, ali mislim da je bolje da ne uneseš ništa u sebe prije testova“, rekla je i otišla. „Doktore, ovo je Martina“, rekao je Erik ozbiljnim glasom. Prišla sam mu i pružila ruku. „Martina Lovran, drago mi je“, rekla sam što sam ljubaznije mogla. Prihvatio je moju ruku. „Doktor Zvonimir Kolar. Drago mi je što te napokon vidim“, rekao je iako uopće nisam stekla takav dojam. Erik i ja smo sjeli s jedne strane stola, a Doktor s druge. Tražio je nešto po papirima u ladici i izvukao jedan veliki fascikl. Opet me prošla jeza kad sam ugledala naljepnicu s mojim imenom na podebljem dosjeu. „Tvoja povijest bolesti i slično. Povijest bolesti tvojih roditelja, njihovih roditelja, tvoje sestre. Morali smo ispitati na što si alergična i slično“, objasnio je Doktor ni ne pogledavši me. Meri se vratila s čajem i još uvijek je imala osmijeh na licu. „Erik, trebao bi se javiti doktorici Mandalović. Danas ti još nije izvadila dozu“, rekla je Eriku. „Naravno. Idem odmah. Ti ćeš biti dobro, Tina, bez brige. Meri će ostati s tobom. Vidjet ćemo se poslije. Moram ići. Zovu me da mi izvade malo krvi!“ nacerio se kao da je to bilo baš smiješno. Ostavljao me samu. Nervozno sam obrisala dlanove o hlače. Ruke su mi se uvijek znojile kad bih bila uplašena ili živčana. Erik je otišao, a Doktor je Meri predao onaj fascikl s mojim imenom. „Odvedi ju u laboratorij. Neka naprave uobičajene testove prvo. Zanima me može li uopće imati djecu. A onda sve ostale. Želim znati svaki i najmanji detalj njene DNA. Bolje je za sve da do navečer znam zašto je ova cura otporna na vas.“ Je li to samo meni zvučalo poput prijetnje? Meri je i dalje veselo cvrkutala. „Dođi, Tina“, rekla mi je i ja sam poslušno ustala. Bilo mi je drago što odlazim iz njegova ureda. Doktor Kolar nije mi se niti najmanje sviđao. Već smo gotovo izašle kad se iznenada okrenula prema njemu. „Doktore, što se tiče Sare i Petra... Možda biste ih trebali pustiti...“ počela je i bio je to prvi put da nisam vidjela Meri veselu. „Ne spominji mi to dvoje! Sve se raspada! Kako je to moguće?! Kako se to dogodilo?! Njih dvoje ostaju onako kako sam odredio dok se ne opamete. Vodi ju sada!“ povikao je. Imao je gromki glas i sva sam se stresla kad je počeo vikati. Brzo smo izašle. Uputile smo se prema laboratoriju. „Imaju pravo, Tina, zar ne?“ upitala me. Glas joj je zvučao plačno. „Tko?“ nježno sam upitala. „Ostali. Kažu da Doktoru uopće nije stalo do nas. Mi njemu nismo ništa više od ovog projekta. Drži ih poput zatvorenika. Sara u jednoj sobi, Petar u drugoj. Samo zato što se vole. Tin se pravi da ulazi u snove nekoj novoj djevojci ali jedino što ga brine je kako odvesti Miu na sigurno“, govorila je. „Žao mi je, Meri“, rekla sam iskreno. „Mia je trudna. Onako kako si ti trebala biti. Ona je običan čovjek. Ali on je voli. Ljubav je čudna. Ja je nikad nisam doživjela, ali nadam se da ni neću jer očito donosi samo probleme.“ „Nije ljubav donijela probleme. Doktor ih je sam stvorio. Vi ste ljudi. Normalno je da imate osjećaje. Niste strojevi.“ „Osjećam da će se dogoditi nešto strašno. Ali ja ga volim, Tina. Volim ga poput oca. Ne želim da mu učinimo nešto strašno. Oni to znaju i onda me isključuju iz svega“, nastavila je govoriti dok smo se približavale vratima staklenog laboratorija. Ušle smo unutra i odmah nam je prišla neka žena u bijeloj kuti pa više nismo razgovarale. „Meri, je li se Erik javio doktorici Mandalović?“ upitala je prvo nju, a onda se meni uljudno nasmiješila. „Rekla sam mu da se javi. Valjda je otišao u njen ured. Može mu i tamo izvaditi krv, zar ne?“ „Naravno. A ti, dušo, kako si?“ Prošlo je nekoliko sekundi dok nisam napokon shvatila da se žena sada obraća meni. „Dobro sam. Malo nervozna. Malo uplašena“, priznala sam iskreno. „To je normalno. Hajde dođite obje. Ne moraš se plašiti. Sve će biti u redu“, rekla je. Povela nas je u jedan kut laboratorija i oko nas povukla veliki zastor. Sad smo bile odijeljene od svih. „Sjedi ovdje. Uzet ćemo ti malo krvi za neke početne testove.“ Počela je pripremati iglu i epruvete. Meri je sjela nasuprot mene. Opet je izgledala kao ona stara vesela Meri. „Sara je jutros odbila dati krv. Nismo još rekli Doktoru. Toliko se uzrujava u zadnje vrijeme. Bojim se da mu je sve to ozbiljno narušilo zdravlje. Sami problemi. Na kraju smo je morali uspavati da bismo joj izvadili dnevnu dozu. Opirala se“, pričala je znanstvenica Meri dok je meni vadila krv. Shvatila sam da mi se uopće nije predstavila. „Je li dobro? Ne znam zašto ih ne pusti“, namrštila se Meri i ugrizla za usnicu. „Dobro je. Nisu je ozlijedili, ali ona je ozlijedila dvojicu naših ljudi kad su je pokušali uspavati. Petar je dao krv normalno. Erik i Lisa će poludjeti kad saznaju. Zato govorim tebi. Urazumi ih. Ne treba nam još više problema.“ Dohvatila je drugu epruvetu i već mi se počelo malo vrtjeti u glavi, a i njezine riječi su me šokirale. „Erik i Lisa mrze kad se nad nama primijeni nasilje. Ili nas se uspava poput životinja. U zadnje vrijeme to se često događa“, objasnila mi je Meri, a meni je Lisa iznenada postala nešto draža. „Mislim da će biti dovoljno za sada“, rekla mi je žena veselo i izvukla iglu iz moje ruke. Napokon! Krenula sam ostati, ali zavrtjelo mi se u glavi i gotovo sam se onesvijestila. Meri me uhvatila. Na tren me iznenadila ta silna snaga u tako malom tijelo, ali ipak je ona bila jedna od superljudi. „Odvedi je u sobu i neka joj donesu nešto za jelo, Meri.“ „Oprostite. Kako se zovete?“ upitala sam iako nisam znala zašto mi je to bitno. „Oh, baš sam bezobrazna. Ne dolaze nam često ovdje novi ljudi. Zaboravila sam se predstaviti. Ja sam doktorica Bronić“, napokon se predstavila, a usput mi je skrenula pozornost i na karticu s imenom koju je nosila pričvršćenu na bijeloj kuti. Nisam ju uopće primijetila do tada. „Drago mi je. Hoće li testovi dugo potrajati?“ „Ne, dušo. Ovdje sve ide ubrzano. Nema čekanja. Uostalom, ti si nam trenutno na prvom mjestu. Doktora jako zanima što je to s tobom da nije došlo do trudnoće“, rekla je i opet me prošao neki loš osjećaj. Izašla sam s Meri iz laboratorija i ona me odvela dalje u neki drugi hodnik i uvela u jednu sobu. „Ovdje inače nitko ne spava pa će biti tvoja soba dok si ovdje. Odmori se. Idem u kuhinju reći im da ti spreme nešto za jelo. Imaš nekih posebnih želja?“ „Ne. Nisam niti gladna.“ „Ma moraš jesti. Osjećaj se kao kod kuće. Nemoj se bojati. Sve će biti dobro. Mora biti. Reći ću Eriku da si ovdje pa će doći ako bude mogao. Shvati ga. Želi te zaštiti. Oni ne smiju znati da te on voli. Ja znam. Nije mi rekao, ali znam. Vidim to u njegovim očima.“ „Hvala ti, Meri. Na svemu. Ako Erik neće moći doći, hoćeš li ti doći?“ upitala sam smještajući se na krevetu. Osjećala sam se iscrpljeno. „Naravno. Nećemo te ostaviti samu. I kupaonica je tamo. Ako želiš, slobodno se istuširaj. Donijet ću ti poslije nešto odjeće. Moja bi ti bila premalena, ali mislim da nosiš otprilike Lisin ili Nelin broj.“ Zahvalila sam joj još jednom na svemu iako mi nije bilo jasno što će mi odjeća. Pa neću ovdje ostati dugo. Meri je otišla, a meni su se oči počele sklapati. Zašto sam bila tako umorna? Je li mi mogla ona doktorica dati nešto za uspavljivanje, a da nisam niti primijetila? Ma zašto bi ona učinila tako nešto? Ne budi paranoična, Tina. Sve će biti u redu. Mora biti. Svi su neprestano ponavljali te riječi. Jesu li riječi dovoljne da bi sve stvarno bilo u redu? Utonula sam u san, ali onaj osjećaj da nešto nije kako treba nije me ni tada napuštao. kraj 19. poglavlja Nikome ne javljam za post trenutno jer ne stignem, a i ne želim vas gnjaviti pošto ne stignem čitati vaše. Tako da tko naiđe bude pročitao! A onda poslije kad uhvatim vremena možda obavijestim i ostale. :) |
- 27.05.2010. - četvrtak - 23:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #
19. Doktor Kolar
|
prvi dio 19. poglavlja Nedjelja je prošla jako brzo. Nisam je gotovo niti osjetila budući da sam cijeli dan bila pod dojmom prekrasnog sna kojeg mi je Erik poklonio. Baka i Klara vratile su se kući. Ana, Silvija i Nataša su otišle. Naravno, prije toga doista smo si i priuštile masažu, pedikuru, manikuru i ostalo što je bilo u planu. Dok sam u ponedjeljak ujutro pospano stajala u tramvaju, možda po prvi puta nisam razmišljala o ljudima oko sebe. Nisam doživljavala nikoga osim njega. Brinulo me malo što Erik, Lisa i ostali namjeravaju pobjeći iz Utvrde i zauvijek se osloboditi života kojeg su do sada poznavali. Je li to bilo moguće učiniti samo tako? Zašto sam ja bila jedina koja se brinula oko toga da superljudi nikada neće moći živjeti među običnim ljudima? Ljudi se plaše onoga što im je nepoznato. Tražiti pomoć od policije i Vlade činilo se logično, ali bila sam uvjerena da će i oni željeti zamesti svaki trag postojanja njih osmero. Hoće li to značiti ukloniti i njih same? Prisjećala sam se razgovora kojeg sam noćas u snu vodila s Erikom. „Što ako nešto pođe po zlu? Ne želim te izgubiti", rekla sam. Stajali smo na čistini u nekoj šumi koja možda nije niti postojala. Sunce je lijepo grijalo. Nije bilo ni traga vjetru. Sve je mirisalo na proljeće i sreću. "Nećeš me izgubiti. Ništa neće poći po zlu. Vidjet ćeš da će sve biti dobro, a onda ćemo napokon moći živjeti kako želimo. Moći ću naći posao i moći ću biti s tobom onako kako zaslužuješ, a ne ovako da se stalno moramo skrivati." "Obećaj mi da ćete biti oprezni!" "Obećavam! Ne brini!" "Erik..." "Što?" "Ma ništa. Zaboravi." "Ne mogu zaboraviti. Htjela si nešto reći." "Volim te. To sam htjela reći. Volim te toliko da to ne mogu opisati riječima. Nisam mislila da ću ikada ikoga ovako voljeti. Nisam si željela dopustiti da ovako volim. Jer, znaš, kad nekoga voliš ovako kao što ja volim tebe, ta osoba ima veliku moć nad tobom. Može te usrećiti jednim osmijehom. Jedan pogled u tvoje oči i moje srce poskakuje od sreće, a ja poskakujem s njim", govorila sam položivši dlan na njegov obraz i gledajući u te prekrasne tamno smeđe oči koje sam obožavala više od ičega na svijetu. "Ali..." "Da, postoji ali. Ta ista osoba je zapravo jedina koja te može povrijediti na nezamislive načine. Drugi ljudi mogu me navesti na suze. Mogu prouzrokovati da se moje srce slomi, ali ti, samo ti, možeš nanijeti bol mom čitavom biću. Ako tebe nema na ovom svijetu, ja ne želim živjeti u njemu. Radije bih da me prestaneš voljeti, nego da ti se nešto dogodi. Dok si ti sretan i ja sam. Dovoljno mi je da te vidim, da znam da postojiš, da gledamo isto nebo i dišemo isti zrak. Ako dopustiš da ti se nešto dogodi, uništit ćeš me." "Mudrice", rekao je smijuljeći se. "Ozbiljna sam. Ako im dopustiš da te ubiju, ubit ćeš i mene", rekla sam. Bila sam očajna. Znala sam da bi Erik i poginuo ako treba da spasi one koje je smatrao svojom braćom i sestrama od vječnog života u zatočeništvu, a na to su se njihovi životi počeli svoditi. Ipak, negdje u meni postojala je nada, da sam mu ja na prvom mjestu. Bilo je to sebično, ali ako me volio koliko ja njega, bilo je vrijedno pokušaja. "Znaš da sebe smatram čudovištem, nekime tko ne pripada ovom svijetu. Ja se nisam rodio u njemu. Mene su stvorili. Ne marim puno za moj život, ali tvoj mi je nešto najvrednije na svijetu. Zašto si toliko nesigurna, ljubavi? Čak i sada, još uvijek ne vjeruješ da te volim koliko ti mene voliš. Ne mogu to shvatiti", rekao je i primio moju ruku i položio ju na svoja prsa. "Sama si jednom rekla da sam ljudsko biće jer moje srce kuca baš kao i tvoje. Pa pogriješila si. Moje srce ne kuca kao tvoje, ono kuca samo za tvoje. Bez tebe ne može kucati. Ako te ne vidim samo dan, već mi nedostaješ. Pet dana bez tebe čini se kao čitava vječnost. Ako smo u istoj prostoriji s još pedesetoro ljudi, ja svejedno mogu razlučiti tvoje disanje od njihovog. Čim uđeš u prostoriju, osjetim tvoje prisustvo. Ti si dio mene. Ti si jedino što imam u životu što ima smisla. Zato sve što si rekla vrijedi i za mene. Neću dopustiti da nas išta razdvoji." Kako su samo slatko zvučale te riječi. Nadala sam se da je doista mislio sve što je rekao. Sišla sam na Trgu bana Jelačića i požurila na Kaptol da uhvatim neki od autobusa koji su mi odgovarali. Srela sam neke kolege s faksa, ali namjerno sam se udaljila od svih da ne moram razgovarati s njima. Vožnja je bila kratka. Čim sam izašla iz autobusa, požurila sam prema fakultetu da me netko ne bi nešto pitao. Nisam bila raspoložena za razgovore. Danas nakon predavanja trebala sam po prvi puta vidjeti Utvrdu i doktora Kolara. To me plašilo iako me Erik uvjeravao da se nemam čega bojati. Sve će biti u redu. Barem je on tako tvrdio. Meni se nije činilo tako. Kako je išta moglo biti u redu što je imalo veze s tim užasnim čovjekom? "Hej, Tina. Kako si?" začula sam glas iza sebe i okrenula se. "Bok. Dobro sam. Ide na bolje", slagala sam Vedranu. Još uvijek mi je bilo malo neugodno u njegovoj blizini. Na kraju krajeva, jednom mi se sviđao. Iako mi se sada činilo da je to bilo prije sto godina pa sam se nastojala opustiti. "Jesi napravila zadaću iz..." "Nisam. Nisam napisala nikakvu zadaću", rekla sam možda malo preoštro, ali trenutno stvarno nisam mogla raspravljati o zadaćama. Profesor je na svu sreću ušao u učionicu pa se Vedran udaljio od mene i sjeo na svoje mjesto. Prije nego što sam uspjela doživjeti o čemu profesor govori, predavanje je završilo. Shvatila sam da sam cijelih sat i pol, jer tijekom ovog predavanja nismo imali pauzu nakon prvih 45 minuta, provela zadubljena u svoje misle. „Nisi ništa zapisala!“ rekla je Nataša i zvučalo je kao da me optužuje. Brzo sam zatvorila svoju bilježnicu u kojoj je na praznoj stranici bio napisan samo današnji datum i Erikovo ime. Kako sam mogla slušati i pisati nešto tako nevažno kao ovo predavanje znajući što me čeka poslijepodne? Upoznat ću Doktora Kolara. Što je još gore on će upoznati mene i nekako sam znala da neće biti niti sretan niti zadovoljan. Pa ja sam na kraju krajeva bila cura zbog koje je postojala mogućnost da je otkrivena greška u genetskom kodu onih koje je on stvorio, onih koje je smatrao savršenstvom. „Jesi li dobro?“ upitala me i Silvija. Primijetila sam da su one već spremile svoje stvari dok su moje još uvijek ležale na klupi. Opet sam uspjela odlutati mislima. Saberi se, Tina! Bit će sve u redu. „Dobro sam, bez brige. Ne znam što mi je danas. Valjda se nisam naspavala. Svako malo nekamo odlutam mislima“, rekla sam što sam opuštenije mogla i počela skupljati svoje stvari u torbu. Sljedeće predavanje bilo je u drugoj predavaonici. Sve četiri krenule smo prema izlazu na hodnik dok su neki drugi ljudi već počeli ulaziti. Nastala je gužva jer su svi nastojali ući što prije da zauzmu što bolja mjesta za predavanje koje su imali. Bilo mi je to poznato. Mi smo isto uvijek željele sjediti što bliže katedri da što bolje čujemo profesora i vidimo na ploču. „Meni se čini da se događa nešto više, ali nam opet ne želiš reći. Hoćemo tu?“ rekla je Silvija i pokazala na treći red sjedala u prostoriji u koju smo upravo ušle. Smjestile smo se jedna do druge. „Nije to, stvarno. Sve je OK. Zašto vam ne bih rekla da postoji neki problem?“ upitala sam. „To se i ja pitam. Uvijek smo dijelile sve, a sad najednom stalno nešto tajiš. Prvo nam nisi rekla da misliš da si trudna. Za Erika nam je Klara morala reći. Kako je on uostalom? Je li sve u redu?“ nastavila je Silvija. „Sve je super s Erikom. Nije on uopće problem. Zapravo, nema problema. Sve je u redu“, opet sam ponovila. Jesam li pokušavala uvjeriti njih ili sebe? „Kako god ti kažeš, ali ipak si nekako drugačija. Nije baš tvoj običaj da ne pratiš ni riječi što profesor govori i ne zapišeš baš ništa. Čak ni ono što je on zapisao na ploči“, rekla je Nataša. „Ma znam. Takav je dan. Uostalom ovaj sat ću pratiti“, uvjeravala sam ih. „Možeš kopirati moje bilješke“, rekla je Ana. Pogledala sam ju zahvalno. Ana je uvijek bila tako draga i dobra. Nikada nije gnjavila ljude kad bi vidjela da ne žele nešto reći. „Hvala ti, Anči! Baš si srce! Volim te!“ rekla sam možda malo pretjerano veselo i zagrlila ju. Studenti su utihnuli i shvatila sam da je profesorica ušla u predavaonicu. Inače sam mrzila njena predavanja jer su bila užasno dosadna ali ovog puta sam ju slušala kao da govori najzanimljivije stvari na svijetu i pisala sve što je govorila. Samo sam željela da me cure puste na miru. Nisam im nikako mogla objasniti da danas upoznajem Doktora Kolara ili tko je on bez da im otkrijem tajnu o superljudima, a to nije bila moja tajna pa je nisam imala pravo nikome niti otkriti. *** Jedva sam dočekala kraj predavanja za taj dan. Što je vrijeme više prolazilo, sve sam više živčanila i sve je teže bilo ostati smirena i praviti se da je sve u redu. „Mogle bi na sladoled!“ rekla je Silvija veselo čim smo izašle iz zgrade fakulteta. „Što se mene tiče, možemo“, složila se Ana. Ja sam ugledala Erika. Čekao me nešto dalje od ulaza, na parkiralištu naslonjen na jedan od automobila kojima su bili u šumi onog dana kad smo spašavali Klaru. „Ja ne mogu. Erik me čeka. Nadam se da se ne ljutite. Vi se zabavite, a neki drugi dan mogla bih i ja s vama“, rekla sam curama. One su ga također ugledale, a primijetila sam da ga odmjeravaju i neke druge djevojke koje su išle s nama na faks. Osjetila sam blagu ljubomoru. Erik je bio moj. Tko im je dao pravo da ga gledaju i smiješe mu se? „Nema problema, Tina. Sigurna si da je sve u redu?“ upitala me Nataša nekako čudno gledajući u njegovom pravcu. „Naravno! Što ti je, Taša? Ponašaš se kao da je Erik neki psihopat. Samo je došao po mene. Idemo nekamo. Ionako se ne vidimo koliko bih htjela!“ „Ma OK. Valjda pretjerujem. Samo danas si tako zamišljena. Imam neki čudni predosjećaj da bi se nešto loše moglo dogoditi“, rekla je Nataša i nije mi se uopće svidjelo što je to rekla. Sama sam isto imala osjećaj da bi sve moglo krenuti po zlu. Nadala sam se da smo obje u krivu. Zagrlila sam ih jednu, pa drugu, pa treću i onda krenula prema Eriku s velikim osmijehom na licu. Koliko god me plašila situacija u kojoj sam se nalazila, činjenica da ću poslijepodne provesti s Erikom uspjela je to nadvladati. Nasmiješio mi se i pogledao me ravno u oči. Strah je nestao u potpunosti. Ništa mi se nije moglo dogoditi dok je on bio pokraj mene. Njegove oči i njegov osmijeh bili su moja snaga i moja utjeha. Činilo mi se ponekad da može doći i svršetak svijeta, ali ako mi se on nasmiješi, sve će opet nekako biti u redu. Zagrlila sam ga i poljubila. „Jesi dobro?“ upitao me tiho. „Jesam. Sve je OK“, rekla sam. Ušli smo u automobil i krenuli. Vozio je unutar ograničenja. Gledala sam kroz prozor i nisam rekla ništa. Voljela sam se voziti u tišini. Bila je to još jedna od čudnih stvari svojstvenih samo meni. Tišina i gledanje kroz prozor su me umirivali. Nije prošlo previše vremena i već smo se zaustavili. Malo sam se iznenadila jer sam očekivala da ćemo se voziti puno dalje i puno duže. „Već smo stigli?“ upitala sam. „Da“, rekao je s velikim osmijehom na licu. Izašao je van iz automobila i prišao mojim vratima te ih otvorio. Izašla sam van i pogledala oko sebe. „Dobro došla u moj dom!“ rekao je Erik veselo. On kao da uopće nije uviđao koliko sve može krenuti po zlu. Ili sam ja opet preuveličavala stvari? Prvo sam primijetila da uokolo ima puno ljudi. Stražari, doktori, znanstvenici....razni ljudi kretali su se uokolo zapravo. To što je oko mene bilo puno ljudi bilo mi je drago. Neće me valjda ubiti ili nešto slično pred toliko svjedoka?! „Dođi! Čekaju nas“, rekao je Erik i poveo me prema zgradi. Nalikovala je bolnici ili nekoj sličnoj zdravstvenoj ustanovi. „Bok, Tina!“, rekao je netko i okrenula sam se uplašeno. Ovdje nitko nije trebao znati moje ime. Ugledala sam djevojku koja mi se na prvi pogled činila nepoznatom. Brzo sam se prisjetila. Crna kosa, vesele oči, sitna građa... „Meri?“ rekla sam sramežljivo nadajući se da im nisam krivo upamtila imena. Na kraju krajeva da nije bilo njih, moja sestra ne bi bila na sigurnom. Najmanje što sam mogla učiniti je bilo zapamtiti im imena. „Tako je!“ rekla je veselo i zagrlila me. Zbunila me na tren, ali i ja sam zagrlila nju. Bila je tako draga. „Nemoj zamjeriti, Meri. Ona ide uokolo i grli ljude. Mogla bi se profesionalno baviti time“, našalio se Erik. Pustila me iz zagrljaja i namrštila se u njegovom pravcu, ali brzo se opet nasmiješila. Ona kao da nije mogla ne biti vesela. Čak niti pet minuta. Imala sam osjećaj da kad bi njoj netko rekao da će sutra Zemlja eksplodirati i da ćemo svi nestati, ona bi se namrštila na tren, a onda se opet nasmijala i krenula dijeliti još više zagrljaja. Sviđala mi se. ...to be continued... |
- 18.05.2010. - utorak - 21:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |