Ina's World of Stories
13. Raj na Zemlji
|
Za početak bih odmah htjela reći da se ispričavam svima čije priče nisam stigla pročitati (sigurno ima takvih, mada sam se trudila držati korak) jer trenutno sam još uvijek usred ispita na faksu i puno učim pa ne stignem. Sve ću nadoknaditi čim to ludilo prođe. Također bih se htjela zahvaliti svima koji čitaju "Genetski kod" jer bez vas ne bi imalo smisla objavljivati ovdje! Najbolji ste! Hvala i svima koji pišu i objavljuju jer tako imam prilike pročitati puno dobrih i zanimljivih priča koje zaslužuju biti pročitane. A sad jer ste vi to tražili.... drugi dio 13. poglavlja Prije nego što sam se uopće snašla ustao je, povukao i mene na noge, a potom do malog ulaza kroz koji smo se uspeli u kućicu. Pomogao mi je da siđem na granu ispod kućice. Pogledala sam prema dolje i zavrtjelo mi se u glavi. Ne volim visinu! Brzo sam pogledala prema Eriku da spriječim daljnju vrtoglavicu. Jednom rukom držao me oko struka, a drugom se pridržavao za neku debelu granu iznad nas. „Dođi!“ rekao je i poveo me po grani na kojoj smo stajali. Hodali smo kao po gredi na satu tjelesnog odgoja. Čvrsto sam ga držala za ruku i molila se da se ne poskliznem. Dlanovi su mi se znojili i srce mi je brže tuklo. Nastojala sam gledati samo u njega i zaboraviti na kojoj se visini nalazimo. Došli smo do samog ruba grane i sjeli. Tu nije bilo gustog granja oko nas. Da padnem s ove visine, vjerojatno ne bih preživjela. Ispod nas nije bilo ni previše grana koje bi eventualno mogle ublažiti moj pad. Na tren sam se zapitala je li možda baš to bila njegova namjera, ali brzo sam se postidjela svojih misli. On mi nikada ne bi naudio. Erik nije bio takav. Polako je ustao i pomogao i meni da učinim isto. Valjda nećemo opet hodati po granama? Što je njemu? Ovo nije baš najromantičnija noć u mom životu! Jednom rukom je ponovno čvrsto obgrlio moj struk, drugom me uhvatio ispod koljena i podigao u svoje naručje, a tada je skočio. Doslovno je skočio s ogromne visine. Ja sam imala problema sa skakanjem s prozora moje sobe, a uopće nije bilo visoko. Ne mogu riječima opisati koliko je ovaj skok bio strašan. Padali smo kroz zrak. Ničega nije bilo oko nas. Rukama sam se grčevito držala oko njegovog vrata prislanjajući glavu na njegova prsa. Njegove ruke bile su tako snažne i držao me čvrsto. Nije bilo ni najmanje šanse da ćemo se pri padu razdvojiti. U normalnim okolnostima bih vrištala ili se barem onesvijestila. No sada nisam. Pad je postao nekako opuštajući. Na neki način strah je nestao, ostao je samo adrenalin. Sve moje brige su nestale. Nije bilo ničega pa čak ni boli koja je ostala zbog gubitka mojih roditelja. Nevjerojatan osjećaj. Kao da me netko škakljao iznutra i natjerao cijelo moje tijelo da treperi. Bila sam sigurna u njegovu zagrljaju. Zato nije bilo straha. Dočekao se na tlu spretno poput mačke. Spustio me na moje vlastite noge, ali me još uvijek pridržavao jednom rukom. Bila je to definitivno dobra odluka, jer su mi koljena klecala i nisam baš bila sigurna da bih ostala na nogama da nije bilo njegove potpore. „Ovo je bilo...“ rekla sam kad sam napokon došla do daha. „Nevjerojatno, jel' da? Otkrili smo to dok smo još bili djeca. Ponekad smo znali cijelo poslije podne provesti skačući s drveća. Natjecali smo se tko će se bolje dočekati na tlu. Onda je Meri jednom iskrenula gležanj i Doktor nas je otkrio“, pričao je. „Je li joj bilo dobro?“ upitala sam na tren zaboravivši da se ne radi o običnim ljudskim bićima. „Naravno. Trebalo joj je možda pola sata da bude kao nova, ali Doktor se tada jako brinuo za nas jer smo bili mladi i nije želio da nam se išta dogodi“, objašnjavao mi je dalje. Kroz glavu mi je opet prošlo da Doktor nije želio da se ikome od njih ništa dogodi jer bi mu to pokvarilo istraživanja koja je imao namjeru godinama provoditi na njima. Zadržala sam svoje misli za sebe jer sam znala da se Erik nikada ne bi složio sa mnom i da bi ga to samo uzrujalo. Za njega je Doktor bio poput oca i kakav god da je on u stvarnosti bio, Erik to nije mogao ili nije želio vidjeti. Naravno, postojala je i mala šansa da sam ja posve u krivu jer na kraju krajeva ipak tog čovjeka još nikada nisam ni upoznala. „Dođi! Idemo!“ veselo je povikao i povukao me za sobom. Trčećim korakom stigli smo do tramvajske stanice. Mislila sam da idemo na tramvaj pa ćemo se nekamo odvesti, ali on je samo želio doći do nogostupa i potom šetati. Hodali smo prema centru grada. Mjesečina je bila tako lijepa. Nikada u životu nisam vidjela ljepši mjesec. Još uvijek nije bilo nikoga oko nas. Činilo se da svi ljudi osim nas dvoje spavaju u svojim domovima. Nije mi smetalo. „Pogledaj!“ rekao je i pokazao mi prema nebu. Padala je zvijezda. „Zvijezda!“ rekla sam tiho. Jesmo li sada trebali poželjeti neku želju ili samo gledati zvijezdu kako pada? „Poželi želju. Ali ne smiješ mi reći što si poželjela jer se onda neće ostvariti“, rekao je Erik. Pogledala sam ga ali on je već sve svoje misli usredotočio na zvijezdu padalicu i svoju želju. Skrenula sam pogled prema zvijezdi i poželjela da zauvijek ostanemo zajedno. Erik i ja zauvijek. Samo to želim. Erik i ja zauvijek. Nastavili smo šetnju prema gradu, ali ipak nismo išli do centra. Poveo me nekim ulicama kojima još nisam nikada prije šetala. Bilo je lijepo. Ubrao mi je cvijet u tuđem vrtu i nježno me poljubio. Ovo mi se već više sviđalo od hodanja po granama drveća na velikoj visini. Dok me ljubio na nebu se pojavio vatromet. Pogledala sam prema gore. Na tisuće malih zvjezdica osvijetlilo je grad. Zatim su oformile veliko srce, a u njemu su se pojavila slova E+M. Pogledala sam iznenađeno. „Jesi li ti to učinio? Kako?“ upitala sam. Zagrlio me nježno i opet poljubio. Njegovi poljupci bili su savršeni. Osjećala sam se kao da letim iznad oblaka dok me ljubio. „Ljubavi, ja mogu sve što poželim. Zar ti to još nije jasno?“ rekao je tiho nježnim glasom smiješeći se. Oko nas su počele svjetlucati krijesnice. Kako je to radio? Kako je to bilo moguće? Ovo nije moglo imati veze s genetikom. Ni najbolji superčovjek nije mogao stvoriti sve ovo. Ili možda je? Postojao je, a i to je već bilo dovoljno nevjerojatno. Zašto bi onda išta uopće bilo nemoguće? „Volim te, Erik“, rekla sam nekako strahujući da će ova noć prerano završiti i da nećemo imati prilike ponoviti sve ovo uskoro. „I ja tebe volim, Martina. Ti se nešto najdivnije što mi se u životu dogodilo, a kao što znaš dogodilo mi se puno super stvari koje neki ljudi ne mogu ni zamisliti“, rekao je. „Divnije i od skakanja s drveća i trčanja brže od automobila?“ upitala sam. Zapravo mi je u glavi bilo samo jedno pitanje. Divnije i od Lise? Prekrasne, savršene, snažne, super Lise. On je rekao da Lisu voli kao sestru, ali ja sam znala da Lisa njega ne voli kao brata. Lisa je bila sve ono što ja nisam plus još riječ super ispred svega. Superlijepa, superpametna, superbrza... „Divnije od svega. Znaš, mi dečki dobili smo zadatak ući u nečiji san. Prvo smo vježbali jedni na drugima, a onda smo morali odabrati nekoga“, napokon je počeo pričati o onome što me zanimalo. Iako me sada trenutno poslije svega što sam noćas vidjela više nije toliko interesiralo kako i zašto smo se upoznali. Bilo je jedino važno da smo se upoznali. „Zašto samo dečki?“ ipak sam upitala. „Tako. Doktor je jednostavno tako odlučio. Ne testira nas uvijek jednako“, rekao je, a ja sam opet imala neki čudan uznemiravajući osjećaj da mi ne govori cijelu istinu. „I ti si odabrao baš mene?“ „Da. Vidio sam te jedan dan. Tek si došla u Zagreb i bila si zbunjena. Bila si tako slatka. Ne znam. Nešto na tebi me privuklo. Više nisam mogao prestati misliti na tebe. Neko vrijeme sam ti dolazio u snove svake večeri. Upoznavali smo se polako. Na neki način smo postali poput jedne duše. U snovima ljudska podsvijest otkrije svašta. Čak i stvari kojih niti sami nismo svijesni. Zato ponekad imam osjećaj da te poznajem bolje nego što ti sama sebe poznaješ.“ „Što se onda dogodilo? Jednoga dana samo si nestao i više te nisam sanjala. A onda si se vratio nakon gotovo godinu dana.“ „Znam. Doktor je zaključio da je dovoljno eksperimentiranja. Bojao se da sve to ne bi naštetilo i nama i vama. Zato je napravio testni period od godinu dana. Promatrao nas je sve. Kako nije bilo nikakvih nuspojava, odlučio je da je sigurno da nastavimo.“ „Ali zašto?“ još uvijek mi nije bilo jasno. Koji je mogao biti razlog za sve to? „Ako ti sve ispričam danas, nećeš imati razloga vidjeti me sutra“, rekao je veselo, ali meni je to više zvučalo kao da se pokušava izvući. Želio je izbjeći odgovor na moje pitanje. Nažalost, što je on više odugovlačio, mene je sve više zanimalo. Željela sam znati. „Naravno da ću imati razloga vidjeti te sutra. Nije moja znatiželja razlog što te želim vidjeti.“ „Znam. Samo sam šalio. Daj mi vremena. Sve ću ti reći. Sutra.“ Opet odugovlačenje. Reći ću ti kad dođe vrijeme. Reći ću ti kad spasimo Klaru. Reći ću ti sutra. Bilo mi je dosta toga. „Reci mi sada. Zar je toliko teško? Moram priznati da me plašiš.“ „Plašim te?“ „Da. Čini mi se kao da mi ne želiš reći što je razlog za tvoj ulazak u moj san, a to me plaši. Ako mi ne želiš reći sigurno je strašno“, bila sam posve iskrena s njim. Željela sam da i on bude iskren sa mnom. „Nije tako strašno kako ti misliš. Samo...ja mislim da ti ne bi razumjela. Barem ne odmah i onda bi nam to uništilo večer, a želim da nam ova noć zauvijek ostane u sjećanju.“ Imalo je smisla to što je govorio. Ja sam bila poznata po paničarenju i preuveličavanju. Jednostavno sam bila takva. Bila sam sposobna od muhe napraviti slona prije nego kažeš keks. Odlučila sam još jednom popustiti. Zapravo sam se osjećala kao da ni nemam drugog izbora. Njegova prisutnost još uvijek je imala onaj hipnotizirajući učinak na mene. Jednostavno sam mu se morala pokoriti. „No dobro! Nek' ti bude!“ rekla sam i ovila mu svoje ruke oko vrata. Nasmiješio se i iznenada mi je postalo toplo oko srca. Obožavala sam njegov osmijeh. „Takvu te volim. Dobru i poslušnu!“ zezao me. „Moš' si mislit'! Oduvijek sam bila tvrdoglava. Kažem ti samo tako da znaš. Kad se ja nečega dohvatim ne puštam to samo tako. Prije ili kasnije morat ćeš mi reći istinu!“ Primio me za ruku i potrčao. Pretpostavljala sam da trči užasno sporo za njega tako da ja mogu držati korak s njim. Da nas je netko vidio, sigurno bi pomislio da se ponašamo poput dvoje petogodišnjaka ovako trčkarajući kroz ulice držeći se za ruke i smijući se. Bila sam sretna i sreća je bila predivna. Oko nas su se pojavile prskalice. Velike prskalice koje su stvarale mnoštvo iskrica i rasvjetljavale noć. Bila je to magična noć i nitko me u tom trenutku nije mogao uvjeriti u suprotno. Vatromet je opet rasvijetlio nebo. Čak su mi i zvijezde zavidjele. Znala sam to. Stali smo i Erik me okrenuo prema sebi. U njegovom zagrljaju osjećala sam se sigurno. Smiješila sam se i on se smiješio meni. Neko vrijeme smo se samo gledali u oči. Onda me podigao držeći me oko struka tako da sam se rukama držala za njegova ramena. Nekoliko puta se okrenuo oko svoje osi. Malo mi se zavrtjelo u glavi, ali samo sam se još više smijala. Spustio me na tlo, ali nije me puštao daleko od sebe. Njegove ruke i dalje su počivale na mome struku kao da su tamo i pripadale. „Kad bih mogao zauvijek ovako...samo biti s tobom...smijati se i ljubiti...zauvijek...bilo bi savršeno!“ rekao je Erik. „Slažem se! Ovo mi je najsavršenija noć u cijelom životu.“ Nisam se mogla sjetiti niti jedne koja bi uopće bila usporediva s ovom noći. „Vidiš, a nisi morala niti izaći iz svoje sobe“, dodao je. Uozbiljila sam se. Što je time htio reći? Koža mi se naježila iz nekog razloga. Nije bilo hladno. Jednostavno me prošla jeza. Shvatila sam ili sam barem mislila da sam shvatila što je želio reći. Kako sam bila glupa! „Kako to misliš?“ upitala sam u nadi da će mi reći nešto drugo i da ću shvatiti da sam se prevarila, da ipak nije ono što mislim. „Ma daj. Zašto si takva?“ upitao je ozbiljnije. Odmaknula sam se od njega i gledala ga u nevjerici. Pružio je ruku prema meni, ali ja sam se okrenula i pobjegla. Sve se rasplinulo poput mjehurića od sapunice. Probudila sam se u svom krevetu. Sjela sam, privukla noge k sebi i rukama obgrlila koljena. Kako nisam odmah shvatila? Parkić koji nikada prije nisam vidjela, savršena kućica na drvetu, vino, šetnja, vatromet, niti jedan prolaznik, prskalice... Ništa od toga nije bilo stvarno. Sve je bilo presavršeno da bi bilo stvarno, ali meni je Erik sam po sebi bio toliko savršen da mi nije bilo teško povjerovati u bilo što u vezi njega. Bila sam toliko opijena njime da u njegovoj blizini nisam znala što je san, a što stvarnost. Zašto je on to radio? Zašto se poigravao sa mnom i dopuštao mi da pomislim da je san stvarnost? Bila sam tako zbunjena i pomalo ljuta na njega. Možda su u njegovom svijetu ovakve stvari bile u redu, ali u mome nisu. Odlučila sam da ću mu sutra to dati do znanja. |
- 22.01.2010. - petak - 16:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #
13. Raj na Zemlji
|
prvi dio 13. poglavlja Bio je divan osjećaj ponovno ležati u svom krevetu. Na kraju je sve završilo više manje dobro. Policajci su stigli ubrzo nakon što ih je baka pozvala. Trebalo im je dugo dok mi napokon nisu povjerovali. No dobro, budući da nisam mogla spomenuti Erika jer ga nisam htjela upletati, pretpostavljam da je priča stvarno zvučalo pomalo nevjerojatno. Objasnila sam im kako sam posve sama pronašla cure, a onda su mi potpuni stranci pomogli da ih spasim. Nisam toliko niti lagala. Na kraju krajeva superljudi su na neki način meni i bili stranci. Osim Erika naravno. Njega nisam znala definirati. Erik je bio netko s kim sam imala nešto u šumi dok smo oboje bili u opasnosti i pod navalom adrenalina. Kasnije me pokušao uvjeriti da je sve to bilo nešto više i da me voli. Dok je bio kraj mene i gledao me svojim prekrasnim očima, bilo je tako lako povjerovati u svaku riječ koju je izgovorio. No nakon nekoliko sati provedenih bez njega, opet sam se osjećala nesigurnom u vezi cijele stvari. Vjerojatno njemu to sve nije ni značilo koliko je meni. Ono što me još mučilo bilo je da su ti zlikovci opet pobjegli. Policija je otišla na ono užasno mjesto u šumi, ali više nikoga nisu pronašli. Duboko u sebi sam znala da ih nikada neće naći i da će ubojstvo mojih roditelja proći nekažnjeno. Barem je Klara bila doma. Sjedila sam kraj nje u njenoj sobi dok nije napokon usnula. Tek sam tada i ja otišla u krevet. Baka je spavala u sobi mame i tate. Sprovod je bio dogovoren za ponedjeljak. Baka je sama bila tako odlučila u nadi da ću se ja do tada vratiti. Odlučila sam da ću sutra nazvati Natašu, Anu i Silviju. Već je bilo vrijeme da im dopustim da dođu ovamo i budu uz mene. Znala sam da mi žele pružiti potporu, a možda bih im mogla ispričati o Eriku. Ne sve naravno, jer nisam baš sigurna da to smijem, ali bilo bi tako divno reći im barem nešto o njemu. Imala sam dojam da ako svoje misli i osjećaje podijelim s nekim drugim, bit ću sigurnija da su stvarni, da nije sve samo san. Tu je bio i Vedran. Čekao me jedan ozbiljan razgovor s njim. Samu sam sebe uvjeravala da se nemam zašto osjećati krivom. Nisam mu bila ništa obećala. Nismo bili zajedno. Nije mi bilo zabranjeno zaljubiti se u drugoga. Ipak sam se usprkos svemu osjećala krivom. „Za pola sata te čekam preko puta tvoje kuće. Izađi kroz prozor i nađemo se tamo. Za pola sata!“ iznenada sam čula glas. Ovoga puta sam znala što je, ali nije zato bilo manje neobično. Teško je objasniti i samoj sebi, a kamoli drugima, kako to izgleda. Čula sam ga kao da stoji kraj mene u sobi, a opet nije stajao ni u blizini. Glas je na neki način dolazio iz moje vlastite glave i samo sam ga ja mogla čuti. Nije to bilo kao kod luđaka. Doduše samo sam pretpostavljala jer nikada prije nisam čula glasove pa nisam mogla usporediti. U svakom slučaju, telepatija je bila nešto što definitivno nikada neću spomenuti Nataši i curama. Od njegovog glasa opet me obuzela neka sreća. Kao da se ništa loše nikada nije dogodilo. Kao da moji roditelji nisu bili okrutno ubijeni, ni moja sestra oteta. Postojao je samo on. Bio je moj život, moja sreća, jedno veliko toplo sunce koje sije samo za mene. Ustala sam iz kreveta i upalila svijetlo. Vrata moje sobe bila su zatvorena pa nisam morala brinuti da će baka ili Klara primijetiti svijetlo. Miško se probudio i počeo grickati kavez. Taj mali glodavac uvijek je bio gladan i uvijek je htio još hrane. Nježno sam ga uzela iz kaveza i malo mazila i češkala. Zadovoljno mi je lizao dlan. Uvijek sam to smatrala nekim načinom ulizivanja i iskazivanja ljubavi. Nešto kao zami-pusice. Vratila sam ga u kavez i ubacila mu puno sijena unutra. Zavukao se pod sijeno uživajući. „Tako, Miškec, samo ti papaj. Beba moja mala“, rekla sam mu nježno. Uzela sam peglu za kosu i uključila ju da se grije. Otvorila sam svoj ormar. Što obući? Razmišljala sam o suknji ili haljini, ali na kraju krajeva bila je noć i nisam željela da Erik pomisli da sam provela previše minuta spremajući se. Tako sam se odlučila za traperice i jednu od mojih omiljenih rozih majica kratkih rukava. Pogledala sam se u ogledalo i zadovoljno zaključila da izgledam slatko. Nisam baš bila sigurna da je slatko ono što želim, ali sexy ili otmjeno jednostavno nisam bila ja. Stavila sam male naušnice na uši i jednu ludu šarenu narukvicu koju sam obožavala. Pegla za kosu se napokon dovoljno ugrijala pa sam unijela malo reda među moje neposlušne pramenove. Kosa mi je stvarno bila duga ovako ravna. Nanijela sam sjajilo na usne i to je bilo to. Obula sam moje omiljene tenisice na noge. Razmislila sam na tren da uzmem torbicu, ali sam odustala od te ideje. Pogledala sam na sat i shvatila da već kasnim petnaest minuta. Krasno! Polako sam se uspela na prozor. Hrabrila sam samu sebe govoreći si da nije visoko, ali ipak sam si uzela par sekundi da se pripremim na skok. Zatim sam skočila. Dobro je. Nisam čak ni iskrenula nogu. Za mene je to bio uspjeh. Potrčala sam prema cesti i još se jednom okrenula prema kući. Shvatila sam da sam zaboravila ugasiti svijetlo u sobi. No dobro. Sad je bilo prekasno za to. Vidjela sam ga s druge strane ceste. Čekao me. Prešla sam cestu i pozdravila ga. „Hej! Izgledaš...pa...lijepo“, rekao je Erik. Nisam mogla točno dokučiti je li to značilo da izgledam jako lijepo ili pak ne izgledam dovoljno lijepo. U svakom slučaju nije mogao pronaći riječi i izgledao je zbunjeno. Odlučila sam vjerovati u ono prvo. „Kamo idemo?“ upitala sam ni ne zahvalivši za kompliment. „Nešto si napravila s kosom“, rekao je i dalje me gledajući. Uzeo je pramen moje kose među svoje prste. „Samo sam je izravnala. Zar ti se više sviđala ona čupava varijanta?“ upitala sam. „Ma ne. Mislim, lijepa je i čupava varijanta, ali sviđa mi se ovako“, rekao je i nacerio se. „Pa, hvala“, rekla sam sramežljivo i nasmiješila se. „Idemo prošetati. Noć je tako lijepa“, objasnio je i uzeo me za ruku. Ispreplela sam svoje prste s njegovima. Pustila sam mu da me vode i nisam ga pitala kamo se uputio. Hodali smo jedno pored drugog. „Zašto mi ti ne bi sada rekla nešto o sebi“, rekao je kad smo sjeli u neki park. Nisam bila točno sigurna koji je park to bio, ali bilo je pusto. Bilo mi je drago da smo sami. Nisam željela da mi neki narkomani ili pijanci pokvare ovu noć. Bilo nam je to nešto kao prvi spoj, ako je uopće bio spoj. Možda je samo bio njegov način oproštaja. Počela sam paničariti – opet! „Jesi dobro?“ upitao me zabrinuto. „Naravno.“ Kiselo sam se nasmiješila. Trudila sam se ostati mirna, ali u meni je sve paničarilo. Nisam ga željela izgubiti. Nisam ga mogla pustiti. „Nešto te muči. No, reci, što je?“ bio je uporan sa svojim pitanjima. „Ma nije ništa. Samo sam se pitala koji je razlog ovog iznenadnog sastanka usred noći. To je sve“, rekla sam iskreno. „Kako to misliš? Pa dogovorili smo se da ću ti sve objasniti kada spasimo Klaru. Uostalom, mislio sam da me voliš i da postoji nešto između nas. Oprosti ako sam sve krivo shvatio. Ja nemam baš puno iskustva s ovim stvarima. Rijetko kad sam imao priliku komunicirati s drugim ljudskim bićima. Mislim, onima izvan Utvrde. Znaš, ljudima koji nisu doktori ni znanstvenici, a ni superljudi kako ti zoveš nas osmero.“ Nasmiješila sam se. Ovoga puta od olakšanja. „Sad više ništa ne razumijem“, rekao je i počešao se po glavi. „Ja sam mislila da ti ne želiš imati ništa sa mnom. Mislila sam da je ovo kao neki oproštaj“, pokušavala sam mu objasniti. „Ali rekao sam ti da te volim! Kako si to mogla misliti?“ „Jesi, ali onda si nas istovario ispred kuće i odjurio. Nisi htio odgovoriti na moja pitanja i uopće mi se nisi javio do sada, a to je satima poslije.“ „Mislio sam da želiš provesti neko vrijeme sama sa sestrom i bakom. A i morao sam se javiti doma. Doktor je bio poprilično ljut zbog onoga što smo napravili“, objasnio je. „Na to nisam ni pomislila. Hoće li sve biti u redu?“ upitala sam. „Ma sve je dobro. Važno je da se nismo upleli ni u što opasno i da nismo privukli pozornost javnosti. Tako da nam je oprošteno, ali morali smo obećati da više nikada nećemo učiniti nešto takvo. Nas osmero smo njemu poput djece pretpostavljam. Brine se za nas.“ „Ili mu možda trebate radi njegovih pokusa pa se brine zbog toga“, promrmljala sam. Doktor mi se nije sviđao ni malo, a još ga nisam niti upoznala. „Nemoj tako govoriti, molim te. Naravno da mu je važan njegov posao. Ti pokusi su njegov život. Sve što želi prije smrti je pronaći način kako da sve ljude pretvori u superljude. Ali ipak mislim da nas on voli i da nam nikada ne bi želio nauditi“, bio je uporan. „Razmišljala sam malo. Kako to da ne može primijeniti isti način na koji je vas promijenio?“ „Ne znam. On kaže da smo mi bili još fetusi. Nismo bili niti posve razvijene bebe tako da je naš genetski kod praktički promijenjen prije rođenja pa smo rođeni ovakvi. Za drugi razlog navodi to što taj način očito nije bio posve siguran. Da je bio, ne bismo izgubili dvoje. Uostalom, Doktor već sada ima neku verziju...pa nešto slično kao cjepivo koje bi trebalo moći učiniti upravo to što želi, ali još nije sigurno. Testirao ga je na raznim životinjama, ali na neke vrste djeluje pogubno pa još treba puno rada dok ne bude dovoljno sigurno da se isproba na ljudima. No nemojmo sada o tome, Tina. Molim te, ovo bi trebala biti naša noć.“ „OK, OK, obećavam da neću više o tome govoriti!“ rekla sam i svečano podigla desnu ruku u zrak. Nasmiješio mi se. Žarko sam željela opet pitati o onome što je on nazivao krajnjim ciljem, ali nekako sam zatomila znatiželju i odlučila uživati. „Popnimo se gore!“ rekao je pokazujući na veliki stari hrast. Pogledala sam u smjeru njegova prsta prema velikoj krošnji. Knedla mi je stala u grlu. „Ja se ne penjem na tako visoke stvari. Onaj prozor od moje sobe je dovoljno visok za mene. Ne mogu se ja popeti na to...“ „Ma daj! Odozgo je prekrasan pogled!“ uvjeravao me. „Super, ali nema šanse!“ rekla sam ne odustajući. „Pogledaj gore je i kućica. Ništa ti neće biti!“ nije odustajao. Pogledala sam prema gore i stvarno na vrhu drveta u krošnji nalazila se mala kućica. Nikad ju do sada nisam primijetila. Čudno, ali istinito. „No dobro“, promrmljala sam jedva čujno popuštajući. Zašto nikada nisam mogla ostati dosljedna samoj sebi i svojim uvjerenjima? Ljudi su me uvijek tako lako nagovarali na svašta, a ja nisam imala snage oduprijeti se. Nikada se nisam penjala na drvo. Čak niti dok sam bila mala to mi nije padalo na pamet. Nije bilo tako teško. Čudila sam se samoj sebi s kakvom lakoćom mi je ovo polazilo za rukom. S obzirom da sam se obično popikavala i na ravnom, bilo je neobično. Valjda je ovo bila savršena noć u kojoj je sve bilo moguće. Možda je Bog pomislio da sam dovoljno toga prošla u posljednjih nekoliko dana pa sam zaslužila malo mira i sreće. Razmišljala sam o tome dok mi je Erik neprestano pružao ruku i pomagao mi da se popnem na sljedeću granu. On je to činio spretno poput kakve vjeverice. Dah mi je zastao kad sam se napokon popela do vrha i kad smo sjedili u maloj drvenoj kućici i promatrali usnuli grad oko nas s ove visine. Imao je pravo. Bilo je tako lijepo. Noć je mirisala na neko cvijeće, ali kako nisam dobro poznavala mirise cvijeća nisam mogla točno reći na koje. Pogledala sam Erika. Bilo je mračno ali na licu su mu se ocrtavale zrake mjesečine. Izgledao je tako mirno i spokojno. Nisam mogla dokučiti je li sretan kao i ja. Nikada nisam mogla ništa iščitati s njegova lica. Mislim da me nitko u životu nije zbunjivao kao on sada. Od nekud je izvukao dvije čaše i bocu crnog vina. Isprva sam bila zbunjena, ali onda mi je postalo jasno da je vjerojatno planirao naš dolazak ovamo i sve već ranije pripremio. Tek sam tada pogledala uokolo po kućici. Bila je lijepa. Mala i mirna. Daleko, ili bolje reći visoko od svega. Nije bilo gotovo ničega unutra osim hrpe jastuka. Zavalili smo se na jastuke i pijuckali vino. Ispitivao me o meni. Zanimalo ga je sve od mojeg djetinjstva do trenutka kad smo se upoznali u mojim snovima. Pričala sam mu o mami i tati, o Klari, našem doseljenju u Zagreb i mojim prijateljicama s fakulteta. Nikada u životu nisam toliko pričala kao te noći. Otvorila sam mu svoju dušu i ništa nije ostalo sakriveno. Znala sam koliko bih time mogla povrijediti samu sebe. Nije bilo lako srušiti zidove koji su čuvali moje srce sve ove godine. Vjerovala sam mu. „Jesi gladna?“ upitao je nakon što sam mu ispričala kako sam kupila Miška i dovela ga doma usprkos mami i tati koji su bili protiv. „Donio si i hranu?“ upitala sam iznenađeno u nevjerici. „Ne“, rekao je i nasmijao se, a onda nastavio: „Zapravo sam donio čips, ali kad malo razmislim i to prolazi kao hrana.“ „Nisam gladna. Ali mogao bi ti sada meni odgovoriti na još neka pitanja“, morala sam pokušati. „Kao što na primjer?“ „Kako si odabrao baš mene i zašto?“ „To te toliko muči, ha? Zašto sam baš tebi od svih ljudi na planetu odlučio upasti u snove?“ „Rekao si da ćeš mi odgovoriti!“ „Ne. Samo sam pitao što bi me na primjer pitala. Ništa više“, zadirkivao me. Ljutilo me to što izbjegava odgovoriti. Pa ja sam njemu upravo rekla sve o sebi, a on uporno ne želi odgovoriti na pitanje koje sam postavila već više puta. To njegovo izbjegavanje samo me nagnalo na pomisao da je odgovor strašan ili da mi se neće svidjeti. Zašto mi inače ne bi rekao? P.S. Inače, ljudi, imam još nekoliko poglavlja napisanih, a čak jedno dva-tri čekaju i da budu napisana tako da ćemo se ipak još neko vrijeme družiti s Erikom i Martinom. Čak sam mislila odustati i ne napisati do kraja, ali ne znam kako bi vi onda reagirali? I ne bi bilo fer od mene valjda. |
- 13.01.2010. - srijeda - 17:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |