Ina's World of Stories
11. Priprema...pozor...sad
|
Drugi dio 11. poglavlja „A ostale?“ „Ostale što?“ bio je zbunjen mojim pitanjem. „Ostale djevojke. Zar ćemo ih ostaviti?“ „Moramo. Došli smo spasiti tvoju sestru. Ostale djevojke nisu naša stvar.“ „Kako to možeš reći? One su sve kao i moja sestra. Nisu krive što su ovdje niti zaslužuju biti ovdje“, nisam se predavala. „Znam, Tina, ali jednostavno ne možemo. Možemo im uzeti jednu djevojku i izvući se, ali sve koje su ovdje je malo previše. Ubit će nas.“ „Gluposti. Rekao si da ih nema puno i da ćeš srediti one koji nam stanu na put. Tko će nas slijediti?“ upitala sam. „Ne znam. Ne želim riskirati. Ako nestane jedna djevojka, neće biti problema. Gotovo sam siguran da će nas pustiti na miru. Nije jedna djevojka vrijedna potrage za nama i naručivanja našeg ubojstva, ali ako uzmemo sve, vjerojatno će se željeti osvetiti i neće štedjeti novac potreban da nas pronađu, a poslije i eliminiraju. Martina, obećaj mi da ćemo uzeti tvoju sestru i otići!“ bio je smrtno ozbiljan. „Erik, obećavam da neću učiniti ništa glupo“, rekla sam i odahnuo je. Vrijeme je prolazilo tako sporo. Osjećala sam se kao pred ispit samo još stotinu puta gore. Čekanje me uvijek ubijalo. Erik je stalno nešto osluškivao. Ja nisam mogla čuti ništa, ali on je bio siguran da je netko u blizini i stalno je ponavljao da moramo biti tiho tako da sam zašutjela i prepustila se mislima. Tko zna kako će to biti vratiti se doma ako sve dobro prođe. Kad sve dobro prođe. Kad, ne ako. Baka je vjerojatno umirala od brige. Možda je plakala cijelo vrijeme od kad je vidjela da me nema i pročitala moju poruku. Bilo mi je žao bake, ali nisam mogla postupiti drugačije. Možda nije plakala, nego se samo okrenula molitvi i svojoj vjeri. Ležala sam na istom mjestu gdje smo noćas spavali. Jutro je bilo tako lijepo. U nekoj drugoj prilici bilo bi mi drago, ali sada sam to jedva primjećivala. Normalna ja voljela je duge šetnje i prirodu, ova trenutna ja imala je samo jedan cilj – spasiti svoju sestricu. Ne znam kako sam uspjela zaspati u takvom trenutku, ali nekako sam usnula. San koji sam sanjala bio je najneobičniji san koji sam imala u dugo vremena. Bila sam na malom otoku s mamom, bakom i Klarom. Sve četiri smo bile na plaži i uživale u suncu i moru. Nikog drugog nije bilo u blizini. Sjedila sam u plićaku na pijesku i gladila svoj veliki trbuh. Činjenica da sam trudna nije me uopće zbunjivala. Čak sam bila sretna. „Nećeš plivati?“ upitala me Klara. „Ne boj se. Sigurno je“, rekla je baka. „Ne treba. Lijepo mi je ovako“, odgovorila sam im objema i one su nastavile plivati u blizini. Odjednom me presjekla oštra bol. Činilo se kao grč u trbuhu, ali brzo je prošlo. Nakon par minuta ponovilo se. Glavom mi je prošlo da ću roditi. Baš sada. Baš ovdje. Htjela sam dozvati baku ili mamu da mi pomognu, ali opet me zaboljelo. Mama se stvorila ispred mene bez da sam ju uopće zvala. „Bit će sve dobro. Rodit ćeš. Ionako ti je vrijeme“, rekla je nježno, a potom dozvala baku i Klaru da joj pomognu. Zar će me one poroditi? Ovdje? Bez doktora? „Pomozite mi ju odvesti u dublju vodu. Vrijeme je“, rekla je mama. Baka i Klara učinile su to sa smiješkom na licu. Nije prošlo dugo i sve tri smo bile u vodi do vrata. Bolovi su bili jaki. Željela sam da sve bude gotovo što prije. „Jao, mali dupin rodit će se danas! Kako slatko!“ cvrkutala je Klara kraj mene. Nikome nije bilo čudno što ću roditi dupina...ribu! Ni meni samoj nije bilo čudno. Samo sam htjela da se već jednom rodi. „Morski pas!“ povikala je baka iznenada. „Ne! To nije dobro!“ rekla je mama izgledajući preplašeno. Mene je uhvatio jednaki strah. Ako sada rodim, moju bebu dupina pojest će morski pas. Ali kako da ga zaštitim? Bol je bila jaka. Onda je opet malo popustila. Stalno su se izmjenjivale faze boli i faze bez boli. Zašto nije bilo nikoga da nam pomogne? „Lažna uzbuna“, rekla je baka: „Ipak to nisu bili trudovi. Nećeš danas roditi.“ „Vidi! On to zna. Odlazi“, rekla je Klara pokazujući prema morskom psu. Bilo mi je nekako lakše pri srcu sad kad sam znala da moja beba nije u opasnosti. „Idemo kući“, rekla je mama. U sljedećem trenu već smo se nalazile ispred nekog hotela. Puteljak kroz park vodio je do ulaza. Ugledala sam Erika. Baka i Klara otišle su u hotel, a mama i ja ostale smo na stazi s Erikom. „Reci joj ti, molim te. Mene neće slušati“, obratila se mama Eriku. „Mama!“ rekla sam kolutajući očima. „Imam samo dvije kćeri i jedna mi se sada udaje. Želim da sve bude kako treba. Želim da nosiš bijelu vjenčanicu...veliku...dugačku. Želim da imaš veo na glavi. Puno cvijeća. Hajde, učini to za mamu“, rekla je praveći se da se duri. „Vidjet ću što mogu učiniti“, rekao je Erik i mama je zadovoljno otišla. „Danas sam skoro rodila našu bebu, ali bila je lažna uzbuna“, rekla sam mu izostavljajući dio o morskom psu. „Valjda nije još vrijeme za našeg dupinčića!“ rekao je nježno i pogladio mi veliki trbuh. „Mama pretjeruje s vjenčanjem. Ne mogu to više podnijeti. Stalno neke novi planovi. Pozvat će toliko ljudi. Sve te pripreme. Sada i vjenčanica, a dogovorile smo se da ne želim nositi klasičnu vjenčanicu, ne s trbuhom do zuba. Da se mene pita, ne bih se ni udavala do poslije poroda, ali mama je uporna“, povjerila sam mu. „Naravno da se tebe pita. To je tvoje vjenčanje, Tina. Naše vjenčanje, zapravo. Ne može ti nitko reći kako se moraš udati. Sama odluči. Što ti želiš, ljubavi?“ upitao me držeći me u zagrljaju. Osmjehnula sam mu se. „To je bar lako. Ja samo želim...“ Nikada neću saznati što sam to željela u tom bizarnom snu jer me u tom trenu Erik probudio. Odmah sam skočila na noge u strahu da sam sve prespavala. „Polako. Nema žurbe“, uvjerio me je. „Jesam li dugo spavala? Opet me nisi probudio.“ „Zašto? Ovako ti je barem vrijeme brže prošlo. Što si sanjala? Malo si bila zabrinuta, malo si se smiješila“, rekao je. „Ne znaš? Hoćeš reći ti nisi bio tamo? Ali bio si!“ „Kunem se da nisam imao ništa s ovim snom što god da si sanjala. A ako sam bio tamo, to je bilo samo zato što si ti to tako sanjala“, podigao je ruke u zrak kao da se ograđuje od svega. Prvi san o njemu na koji me nije prisilio i ja sanjam takve gluposti!? Nevjerojatno! Morski psi, naše vjenčanje, ja trudna i trebam roditi dupina! Bizarno. „Je li bilo zanimljivo?“ bio je uporan. „Prije čudno, čak ludo. Sanjala sam...ah, ma nije bitno. Stvarno brdo gluposti koje uključuju dupine i morske pse!“ Smijao se. „Zanimljivo. Morat ćeš mi to jednom ispričati. Krenimo sada ako si spremna. Vrijeme je“, rekao je posve ozbiljno. „Spremna!“ rekla sam. Primio me za ruku i krenuli smo. Novi dio objavit ću već tokom tjedna. Kad ovisi o tome koliko ljudi pročita ovaj post i koliko brzo :) To samo zato jer dugo nisam ništa. I hvala još jednom svima koji čitaju i svojim me komentarima potiču da pišem dalje. ina |
- 28.11.2009. - subota - 16:05 - Komentari (17) - Isprintaj - #
11. Priprema...pozor...sad
|
Prvi dio 11. poglavlja Probudila sam se već u 8 sati ujutro. Zapravo, prema mom satu nedostajalo je još 13 minuta da bi doista bilo 8. Erik nije bio kraj mene kad sam otvorila oči i odmah me uhvatila panika. „Erik?!“ ustala sam i zazvala njegovo ime gledajući oko sebe i tražeći ga pogledom. Kamo je mogao otići. Zašto me ostavio samu? Napravila sam korak i opasno se zaljuljala na nogama. Nisam bila naviknuta na spavanje u ovakvim uvjetima usred šume i bez udobnog kreveta. Bolio me vrat, a sada sam shvatila da me boli i noga. Valjda sam nekako ležala na njoj ili slično. Trnci su mi prolazili desnim stopalom. Ispružila sam nogu i pričekala da neugodni osjećaj prođe. „Hej, dobro jutro“, čula sam Erikov glas iza svojih leđa. Okrenula sam se istog trena kao da se moram uvjeriti da je doista ovdje, da nije sve bio samo predivan san i ono najvažnije, da me nije ostavio ovdje samu. „Gdje si bio?“ upitala sam još uvijek zabrinuta. Prišla sam mu bliže. Nešto je tražio po velikoj crnoj naprtnjači koju je ponio sa sobom na put. Izvadio je čokoladu i pružio mi ju. Uzela sam ju ni ne razmišljajući o tome. „Opusti se, Martina. Sve će biti dobro“, rekao je smješkajući se. Zavidjela sam mu na opuštenosti. Mene je s druge strane bilo užasno strah da će sve krenuti po zlu. Bojala sam se da nećemo uspjeti da neću nikada više vidjeti Klaru. Možda nikada više neću vidjeti ni baku niti Natašu ili ikoga drugoga. Sigurno neću ako sada poginem ovdje. Otvorila sam čokoladu i pojela jednu kockicu. Bila sam gladna, ali nisam mogla jesti. Vratila sam mu je natrag. Na pamet mi je pala nova ideja. Nije se činila loša pa sam ju odlučila podijeliti s njim. „A da pozovemo policiju? Onaj inspektor ili tko je već bio što je razgovarao sa mnom rekao mi je da pokušavaju uloviti ove ljude ali im nikako ne ide. Možda ako ih nazovemo i kažemo im gdje su...možda mogu doći i napokon ih staviti iza rešetaka i spasiti sve djevojke. Možda smo to trebali učini još sinoć!“ govorila sam ljuta na sebe jer se nisam toga prije sjetila. „Ma daj, Tina. To zvuči dobro, ali siguran sam da oni imaju svoje veze u policiji i da bi saznali da su otkriveni istog trena kad bi mi to javili policiji. Vjerojatno bi zbrisali u trenu. Ako i ne bi saznali odmah, policija bi došla ovdje sa silnim automobilima i najavili bi im svoj dolazak sami. To nije opcija. Ne brini. Ja ću sve srediti“, uvjeravao me. „Bez uvrede ali možda se malo precjenjuješ. Mislim, valjda jesi snažan kao što kažeš i brz, ali njih je puno i imaju oružje. Ne želim da stradaš“, napokon sam prošaptala gledajući u pod. Prišao mi je još bliže i svojim dlanom odvojio moj pogled s tla i usmjerio ga prema svome licu i svojim prekrasnim tamnim očima. Činio se tako samouvjeren u vezi svega. Da sam barem ja mogla biti takva. „Drago mi je što brineš za mene jer to znači da ti je stalo“, počeo je: „Ali nema potrebe za tim. Meni neće biti ništa. Do podneva ćemo već biti u Zagrebu i tvoja sestra će biti s nama. Tvoja baka i onaj mali zamorac bit će sretni. Moći ćete u miru sahraniti tvoje roditelje. Krenut ćeš na fakultet i Klara u školu. Sve će se vratiti u normalu. Vidjet ćeš svoje prijatelje. Opet gledati svoju omiljenu seriju i pisati zadaće.“ Iznenadilo me koliko toga on zna o meni. No nije bilo čudno budući da se mi nismo poznavali tek par dana koliko smo proveli zajedno nego puno duže iz onog tajanstvenog svijeta snova. „O čemu razmišljaš?“ upitao me kad nisam ništa odgovorila. Hvatala me nervoza dok sam razmišljala kako da formuliram svoje pitanje. „Znači sve će biti kao prije? Baš sve?“ upitala sam u nadi da se iz moga glasa ne može primijetiti koliko sam bila nervozna. „No, dobro, ništa neće vratiti tvoje roditelje, ali ti i Klara ste jake i mlade, nastavit ćete živjeti. Vaši roditelji bi to htjeli“, govorio je krivo protumačivši moju nervozu. Naravno da me brinulo kako ćemo dalje sad kad mame i tate više nema, ali nekako još nisam bila niti prihvatila tu činjenicu da ih nema pa je sve to bilo previše nestvarno da bi mi to sada palo napamet. Sjetila sam se toga tek kada je on to spomenuo i malo me stegnulo oko srca, ali nešto drugo me sada brinulo još više. Možda sam bila užasna osoba, ali više od svega na svijetu nisam željela da on ode iz mog života. Hoću li ga opet početi viđati samo u snovima? Koliko god ti snovi bili stvarni, više se nisu činili dovoljnima. „Tina? Opet si se izgubila? Jesi li dobro?“ upitao je zabrinuto jer sam opet odlutala u mislima. „Dobro sam. Samo... Znači osim mame i tate sve će biti kao prije?“ ponovila sam pitanje osjećajući se poput idiota. Zapravo sam ga htjela pitati milijun drugih stvari. Hoćeš li ti opet nestati iz mog života? Hoću li te opet vidjeti izvan snova? Je li ti ono što se između nas dogodilo noćas značilo onoliko koliko je značilo meni? Zašto si mi dolazio u snove? Zašto baš ja? Počeo se tajanstveno smijuljiti kao da on zna nešto što ja ne znam. Ili je možda shvatio što me brine i to mu je bilo smiješno? Možda mu nisam značila apsolutno ništa. Odjednom mi je sinulo da možda nisam bila jedina kojoj je ulazio u snove. Možda ga je to sve zabavljalo i možda su postojale na stotine drugih djevojaka s istim problemom kao i ja – smrtno zaljubljene u njega. „Neće sve baš biti isto“, rekao je napokon. Srce mi je malo poskočilo. Kad barem ne bi toliko odugovlačio. Neka kaže što želi, samo neka to više izgovori. „Kako to misliš?“ upitala sam hrabro nastojeći obuzdati svoj glas i spriječiti podrhtavanje koje bi se jasno moglo čuti u njemu. „Pa, morat ćeš razgovarati s onim svojim dečkom i objasniti mu da to što on tebe voli nije dovoljno da bi veza uspjela“, govorio je igrajući se s pramenom moje kose i izbjegavajući moj pogled. Srce mi je opet poskočilo. Doista je imao pravo onaj koji je rekao da nada umire posljednja. Još uvijek sam se nadala da će reći ono što želim čuti. „Zašto?“ poticala sam ga, a on se i dalje smijuljio ne gledajući me u oči. „Zato, slatkice, što te ja ne želim dijeliti ni s kim!“ rekao je sada me gledajući ravno u oči: „Osim naravno s tvojom bakom i sestrom...i zamorcem ako baš moram.“ Moje srce počelo je divljački skakati...od sreće. Osjetila kako mi se koža naježila kao i obično kad bi me nešto jako razveselilo. Bila sam bez riječi i samo sam gledala u njega. Povukao me k sebi i poljubio. Letjela sam negdje visoko iznad oblaka i oko mene bile su ptičice i leptiri. Posvuda su padale latice ruža. Mirisalo je cvijeće i sjalo je sunce, tako veliko i toplo. Ili sam se barem ja tako osjećala. „Sada moramo razgovarati o ozbiljnijim stvarima“, rekao je prekinuvši poljubac i vrativši me u stvarnost. Samo sam kimala glavom. Još uvijek sam bila bez riječi. „U deset sati bismo trebali izvesti cijelu akciju. Ulazimo unutra jednako kao i jučer. Ako sretnemo bilo koga od njih na putu...pa...ja ću se pobrinuti za to. Idemo do...“ „Nećeš nikoga ubiti, zar ne?“ prekinula sam ga. Nisam znala zašto je to važno ali bilo je važno. „Neću. Nisam još nikada nikoga ubio. Nismo stvoreni da bismo ubijali. Zapravo, još nikada nisam niti doživio ovako nešto...“ „Molim?! Misliš nikada se nisi borio s nekim zločestim dečkima?“ panika se opet vratila. „Ne. No dobro, kad smo bili mali znao sam se potući s braćom, ali naša snaga nema tu namjenu. Nismo stvoreni da bismo ubijali ili se borili. Još važnije nismo odgojeni na taj način. Možda sam ti to trebao prije objasniti“, zvučao je zabrinuto. „Ne, ja sam kriva. Ne znam zašto sam to uopće tako zamislila. Valjda zato što si snažan i brz. Djeluješ poput nekog super junaka iz stripa a oni se obično bore sa zločestim dečkima i spašavaju grad svaki dan. Nije mi palo napamet da si možda zapravo sasvim običan...sasvim obična muška osoba...mmmm...koliko ti je zapravo godina?“ „22. Dakle, samo sam malo stariji od tebe i da, naša djetinjstva nisu bila toliko različita osim što su mene povremeno proučavali ludi znanstvenici“, smijao se. „Nastavi s planom.“ „Dakle, doći ćemo do djevojaka. Ne bi ih trebalo biti puno zbog dražbe. Tvoja sestra bi trebala biti među njima. Uzmemo je sa sobom i odemo. To je to. Neće je tražiti. Nemaju oni volje za to. Uostalom, jedna više ili manje svejedno im je. A i ne žele policiju za vratom“, zvučalo je tako jednostavno dok je on to izgovarao. |
- 11.11.2009. - srijeda - 00:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |