Imao sam blog nekad. Mislim u isto vrijeme kad su mi i dlačice počele rasti. Tada isto mi je prvi post bio najteži. Doduše, mislim da je tada nekakav tinejdžerski bunt bio puno bitniji i izrada bloga je bila puno teža. Pokušao sam voditi dnevnik, nije išlo osjećao sam se glupo, nakon toga sam pokušao voditi dnevnik snova, odustao sam kad nisam uspio naći bilježnicu ili notes koji ima lijepe korice.

Eto mene ovdje! Opet! Shvatio sam da nakon nekog vremena gutanja Xanaxa da bi uopće zaspao da postoji šansa da sam lagano izgorio, ili u najblažem slučaju, lagano tinjam, da bi mi bio potreban nekakav ispušni ventil od stresa s kojim se "možebiti" suočava jedan prosječni milenijalac poput mene. Stres je čudan filing, sastavni dio života, nešto što te ubije i jača u isto vrijeme, nešto bez čega ne postoji ljudska evolucija u bilo kojem smislu. Što može stresirati čovjeka? Zbog čega čovjek ne spava noćima? Davno sam čuo da postoje samo tri razloga: ljubavni, financijski, zdravstveni. Po toj logici, što mene može stresirati? Ljubav? Moguće, nalazim se u vezi u kojoj nisam sretan i u njoj sam samo zato jer me strah prekinuti sa njom da je ne povrijedim. Ironije li. Nikad nisam znao prekidati, uvijek bi se ponašao toliko loše i isprovocirao prekid sa druge strane, lakše je tako, dajem osobi tu Pirovu pobjedu. Hranim se tuđom srećom, volim kad se ljudi sretno oporave poslije "mene". Zdravlje? Ne spavam, kosti su mi takve da bi se starica sa osteoporozom posramila od raznih ozljeda koje sam nakupio tokom svoje "nadasve uspješne sportske karijere", progone me prošli neuspjesi više nego što me uveseljavaju novi uspjesi, razmišljam i prečesto o traumama nakupljenim kroz mladost, rastava roditelja, tuča i psihološko podjebavanje tokom školskih dana, eksperimentiranje sa supstancama, vječno pitanje "gdje si ti sad?", posao sa milijun obaveza prije kojeg otvorim svoj ormar i izaberem masku koju ću nositi danas pred kolegama i poslovnim partnerima, umotan u finu košuljicu sa skupom kravatom u kojoj, dok se gledam u ogledalo, vidim američkog psiha kao da ga se kupilo u Lidlu u košari sa neispravnim proizvodima sa lošijom frizurom, neproporcionalnijim crtama lica i viškom kila...

Financije? Je li sumorno reći da je to zadovoljavajuće? Čak i uspješno? I ne, znam šta misliš, nemam para toliko.

Mislim da je ovo dovoljno za uvodni post, možda i malo previše preseravanja. Ali kako bi naš poznati pustolov rekao: "To je moja esencija, konpa!". Počni lagano i završi sa šakom u bradu! Neka ovo bude neka uvertira, ovisno o inspiraciji. Čitamo se opet.

PEARL JAM - EVEN FLOW