Vile su mitološke djevojke neobične ljepote, obdarene čarobnim moćima.Mitovi o vilama dio su narodnog folklora mnogih europskih naroda, a osobito su zastupljene u keltskoj i slavenskoj mitologiji.Opisuju se kao vječno mlade djevojke s bujnom raspletenom kosom, katkad odijevene u duge bijele, prozračne haljine. Vjeruje se da žive pod zemljom ili u blizini starih brjegova, špilja i izvora.Narodne predaje razlikuju dobre vile koje pomažu ljudima te zle vile koje im nastoje naštetiti, međutim, razlika među tim dvjema skupinama ponekad je prilično nejasna.
U slavenskoj mitologiji, vile su natprirodna ženska bića koja obitavaju u oblacima i na planinama i plešu vilinsko kolo kraj jezera. Pomažu ljudima u nevolji, no ponekad su i osvetoljubive i zavidne, vidaju rane i bratime se s junacima.
U Hrvatskoj, kao i drugdje među južnoslavenskim narodima na Balkanu, postoji intenzivan mit o vilama. U narodnim pričama i legendama, vile se opisuju kao lijepe i mlade djevojke, najčešće s krilima, no ponekad imaju i čudan tjelesni nedostatak (magareći ili kozji papci umjesto stopala i sl.)
U keltskim zemljama Irske, Škotske i Walesa vile su poznate kao Tuatha De Danann (Narod božice Dana).U Irskoj ih nazivaju i Sidhe (brđani), a u Walesu Bendith y mamau (majčin blagoslov).



Spomenik vili velebita u Gospiću

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!



Pjesma Vila Velebita je hrvatska domoljubna popijevka.

Pjesma je vjerojatno spjevana nakon ilirskog preporoda, u drugoj polovici 19. stoljeća.
Prvi je put javno izvedena 1882. godine u Zagrebu, na proslavi dvadesete godišnjice Hrvatskog pjevačkog društva "Kolo".
Tekst i glazba su prvi put zabilježeni u "Hrvatskoj pjesmarici" Vjekoslava Klaića iz 1893. godine. Klaić je dobio prvu strofu i melodiju od Senjanina Vjenceslava Novaka, koji ih je zapisao onako kako su se tada pjevali u Senju.
Autor je i danas nepoznat, ali kroz povijest je bilo raznih nagađanja. Stihovi su se pripisivali pjesnicima Danilu Mediću ili Lavoslavu Vukeliću, dok neki izvori tvrde da je glazbu napisao postilirski skladatelj Mijo Majer.
Zbog domoljubnog sadržaja, domoljubne strofe u doba socijalističke Jugoslavije bile su zabranjene. Pridjev "hrvatski" jugokomunisti su osuđivali kao nacionalistički ispad. Nisu se smjele ni izvoditi ni tiskati sve do osamostaljenja Hrvatske 1991. Pjevale su se samo potajno. Osobe koje su pjevali nejugokomunističku inačicu pjesme su za to dobivali zatvorske kazne, a jugoslavenska milicija je takve osobe redovito premlaćivala.
Ipak, pjevala se često ali potajno, poput mnogih drugih starih pjesama ("Ustani, bane", "Oj,hrvatska mati").
Danas, više od sto godina nakon nastanka, "Vila Velebita" i dalje spada u najpopularnije hrvatske domoljubne popijevke.

Oj, Hrvatska mati

Oj, Hrvatska mati, nemoj tugovati.
Zovi, samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati.

Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka!
Herceg-Bosna, Lika, to je naša dika!

Oj, Hrvatska mati nemoj tugovati.
Dalmacija, Kvarner, Istra, slobodno nek' blista!

Oj, Hrvatska mati,nemoj tugovati.
Za mir, za slobodu, hrvatskom narodu,
Život ćemo dati.