geexor

------------------------------
cest la vie

------------------------------

utorak, 07.03.2006. 10:10

U posljednjim satima do sada najuspješnije godine moga života osvrnut ću se na jedino što imam. Svoj život. Ponajviše posljednju godinu istoga. Onima koji ovo čitaju : Ne, ovdje se ne opravdavam. Daleko od toga. Kao što već nebrojeno puta rekoh, ovo pišem samo zbog sebe.

Kada spominjem “svoj život” onda to i mislim. Jer je moj. I to je jedino što smatram svojim. Jedna od najdražih mi pjesama; Sinatrina “My Way” mi je draga upravo iz tog razloga. Jer je moj. I jedino što je moje. Živim ga kako ja želim i ni malo se toga ne sramim. Ne zato što ga živim tako kako ga živim, nego zato što ga živim upravo kako želim. Jer život ne čine samo dobre stvari. Niti osobu ne definiraju samo vrline. Upravo su zbog loših stvari i mana dobre stvari i vrline toliko dobre. Jer da su mane blaže, niti vrline ne bi bile toliko jake. Svaka mana, bez obzira koliko se minornom činila, otvara mjesto baš za neku određenu vrlinu koja ne mora biti jednako minorna koliko i mana. Kod svakoga postoji određen balans mana i vrlina. I upravo određena kombinacija mana omogućava u istoj osobi postojanje određene kombinacije vrlina. Isto je u životu. Upravo naši loši postupci otvaraju mogućnost za neke dobre postupke i obrnuto. Smatram da je tako i prema tome se orijentiram. Naravno da nisam savršen. Nitko nije. Ali upravo u tom nesavršenstvu leži savršenstvo. Samo shvaćanje vlastitog nesavršenstva i život u skladu sa vlastitim nedostacima dovodi do nečega što svatko za sebe može smatrati savršenstvom. Naravno da loše stvari treba izbjegavati, naravno da mane treba popravljati. Ali isto tako potrebno je biti svjestan posljedica, kako dobrih, tako i loših. Jer svaka akcija ima reakciju. Bez obzira na to koliko nevidljiva u datom trenutku bila.

Smatram da sam postigao sve što sam ikada htio. U ovom kratkom životu, naravno. I naravno da imam još nebrojeno toga za postići. Ali smatram da sam ispred svojih očekivanja. A znam da su moja očekivanja visoka. I samo moja očekivanja su mi bitna. Upravo zato mislim da sam toliko i, uvijetno rečeno, “izgubljen”. Da. Uvijek sam imao nešto zacrtano, predviđeno, opipljivo što sam htio doseći da bih se osjećao ispunjeno. I da, smatram da sam sve to dosegao, doživio, i u većini toga uživao. Jer koji je smisao života ako ga ne živimo... ne uživamo? Ne, osjećaj zadovoljstva, usudio bih se reći i samozadovoljstva, ne znači i neimanje razloga za život. Isto tako ne znači niti nemogućnost poštivanja ljudi koji to za sebe ne smatraju. Daleko od toga. U posljednjih godinu dana cijenim druge ljude daleko više no sebe. Znam da zvuči samodopadno, prepotentno, ali nije. Ja ću razumjeti što je ovdje napisano i način na koji je napisano. A to je jedino bitno.

Sa 22 u guzici ne smatram se dovršenim. Daleko od toga. Tek sam sjena onoga što ću biti. Ali istovremeno i vrhunac onoga što sam bio. Od dvanaeste godine svaki dan mi je bolji od prethodnoga i zadnjih desetak godina sam svjestan toga. Mislim da me upravo to i motiviralo. I još uvijek me motivira. Čude mi se kada kažem da se svako jutro probudim sretan jer sam živ. Ne vjeruju mi. No, to je istina. Stvarno jesam. Nije to nešto veliko oko čega likujem i skakućem sretan svakoga dana. To je trenutak. Kada otvorim oči i iz stanja nesvjesti pređem u ono kada sam svjestan svoga postojanja. I upravo taj trenutak, taj kratkotrajni osjećaj sreće učini da ustanem iz kreveta i, baš kao 24 sata prije, zakoračim u odvratno blato surove stvarnosti. Ne odvratno blato kao takvo, nego u usporedbi s onim u mojoj glavi. Tim predivnim svijetom isprepletenih misli, živopisnih boja i topline koji izblijedi svakoga jutra kada odlučim sa sebe skinuti poplun i zakoračiti pod tuš. Voda je dobra. Čista. Predivan medij za prelazak iz stvarnosti u maštu i obratno. Vjerojatno zato toliko uživam u tuširanju. Vjerojatno baš zbog djelića tog osjećaja perem ruke dvadesetak puta dnevno i umivam lice po pet-šest puta na dan.

I tako sada, sa dvajzdve u guzici imam sve što želim. Nekima je to malo, meni sve što imam. I cijenim to. Barem mislim da cijenim. Da, naravno da ću se osvrnuti i na vjerojatno jedinu stvar koja me kopka cijelo vrijeme. Osjećaj samoće. Svjestan sam ga. Uvijek je tu. Kako i ne bi bio kada sve ostalo, ma koliko to ne htio, uzimam zdravo za gotovo. Je li to zbog onog preuzvišenog i toliko općepriželjkivanog osjećaja ljubavi? Nečega što smatram tek igrom prirode... kombinacijom raznih osjećaja ugode koji proizlaze iz nečega što smatram smislom života svakog živog bića na Zemlji? Nečega što nam je priroda učinila toliko neshvatljivim da riječima ne možemo opisati, pa stoga u svojoj ljudskoj gluposti i urođenoj nam samodopadljivosti smatramo da je i logički, kemijski i fizički neobjašnjivo, nepojmljivo, neopisivo i nadasve mistično. Čude mi se i kada kažem da nikada nisam bio zaljubljen. Možda i jesam a da nisam toga niti bio svjestan. Niti sam sada. Svašta. Kako god bilo, nastaviti ću bez odgovora na pitanje koje je ključno za postavljanje teze daljnjega razmišljanja. Možda mi u nekom trenutku u životu i ta kockica sjedne na svoje mjesto i da smisla ovom tekstu.

Dakle, ta ljubav ili kako god to zvao je trenutno jedina stvar u životu koja me kopka i za koju bih volio provjeriti je li razlog moga mišljenja da sam nedovršen. A to nisam uspio provjeriti iz nekoliko jednostavnih razloga. Uvijek prvi i, naravno najbitniji, je moja izbirljivost. Poznajem, za moje pojmove, mnogo ljudi. Znam da me privlače samo žene. Ne, to ne znam zato što mi je odgojem ili društveno nametnuto, već jednostavno nekim osjećajem afekcije koji se javlja samo prema suprotnom spolu. Dakle, za neke moje pojmove, poznajem mnogo žena. Prema nekoj slobodnoj procjeni u stalnom kontaktu sam s 50-ak njih. I ne stoji da ne upoznajem nove, različite osobe iz različitih društvenih krugova, s različitim odgojem, obrazovanjem i životnim iskustvom. No, svejedno, rijetko nailazim na osobe koje bih volio bolje upoznati. Toliko o izbirljivosti. Trenutno se donekle mogu zamisliti u nekom skladu, zajednici, kako god to nazivao, s dvije osobe. Kod jedne osobe je primjenjiva uzrečica “moja želja je samo pola želje”, drugim riječima, previše smo različiti da bi onda mogla zamisliti išta takvo samnom, dok se meni te različitosti nekako sviđaju i daju čar cijeloj stvari. Zanimljivo je da su upravo te različitosti toliko minorne u odnosu na sličnosti da upravo zato toliko dolaze do izražaja. Druga osoba s kojom bih se mogao zamisliti je... ha recimo vrlo različita od mene. Neki bi rekli “nedojebana” pri tome nimalo ne misleći na seksualno značenje riječi “jebati”. Da, stvarno je nekako “nedojebana”, ali svejedno mislim da bi takvo nešto moglo funkcionirati. I to bi bilo sve što si imam za napisati o tome. Baš me zanima što će biti kada ovo kasnije budem čitao.

I tako, dvajzdruga polako odlazi, dvajstreća dolazi, a ja nemam pojma što bih više od života. U zadnje vrijeme samo želim dovoljan poslovni uspjeh da bih se mogao posvetiti ovom životnom. Nekakvom traženju novoga cilja oko kojega ću grebati, gristi i umirati da ga dosegnem. Do tada... ha šta drugo, uživati kao i do sada :) Jahati na valovima zanimljivoga mi života. Sebi transparentan, drugima čudan, sebi iskren, drugima proturječan, sebi drag, drugima antipatičan, sebi zadovoljan, drugima prepotentan, sebi sretan, drugima jadan. Ali uvijek samo svoj.

My Way
Frank Sinatra
(P. Anka, J. Revaux, G. Thibault, C. Frankois, Recorded December 30, 1968, Hollywod)

And now, the end is here
And so I face the final curtain
My friend, I'll say it clear
I'll state my case, of which I'm certain
I've lived a life that's full
I traveled each and ev'ry highway
And more, much more than this, I did it my way

Regrets, I've had a few
But then again, too few to mention
I did what I had to do and saw it through without exemption
I planned each charted course, each careful step along the byway
And more, much more than this, I did it my way

Yes, there were times, I'm sure you knew
When I bit off more than I could chew
But through it all, when there was doubt
I ate it up and spit it out
I faced it all and I stood tall and did it my way

I've loved, I've laughed and cried
I've had my fill, my share of losing
And now, as tears subside, I find it all so amusing
To think I did all that
And may I say, not in a shy way,
"Oh, no, oh, no, not me, I did it my way"

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught
To say the things he truly feels and not the words of one who kneels
The record shows I took the blows and did it my way!

Yes, it was my way

Ukupno 2 komentara:

...:::oću reć:::... ...:::nosim na WC:::...

<< Arhiva >>

geexor

------------------------------cest la vie------------------------------

------------------------------
cest la vie

------------------------------