gea2007

Sletila i uletila...

.......... i tak smo, moj instant dragi Markec i ja počeli neformalnu spiku. Koliko imam godina, koju sam školu završila, jesam li već bila u Engleskoj, kak to da sam se odlučila doći.........joooj ne to, samo to ne.........ali jaako sam mu pristojno odgovorila......... Pa znaš, želim malo raditi i vidjeti svijeta prije susreta s faksom (laže selo, lažem ja). Bilo je više nego očito da sam se ukočila kao da sam progutala babinu metlu i da su mi oči tak velike dok blejim okolo s upitnicima iznad glave. On je, naime bio u veeelikoj prednosti tj. na domaćem terenu a ja u gostima i još k tome sama bez trenera i pojačanja s klupe. Meni je prolazilo glavom: ha, on danas poslje svoje šihte ide doma i boli ga briga, a ja......... gdje ja zapravo idem i gdje ću dočekati zoru? Meni su svi koje sam tada vidjela izgledali puno zbrinutiji od mene i činilo mi se da svi oko mene znaju kuda idu i što će im se događati u životu samo ja ne.
OK..dosta kukanja, pa nisam baš od pekmeza, ima u meni i ličke krvi, ......ha, ha,..... trebat će mi........stižu vukovi.........ili vučica.
Trebam li ponavljati kak je London fakat SUPER, trebam! Dok smo se vozili od aerodroma prema centru (odmah sam se popiknula na krivu stranu auta........mislim........pa kome se mozak može tak brzo prešaltati na ljevu stranu?) očarao me onim što sam vidjela. Taj zeleni prsten oko šireg centra grada je stvarno zelen. A znate kakva je trava u Engleskoj? Arhitektura totalno viktorijanska........e i tu sam se zblesirala............palo mi je na pamet: Pa kaj Englezi nisu čuli za beton i fasadu, a onda sam skužila da sam cijeli život okružena sivilom soc-zgrada u Novom Zgb-u i da je moja predodžba gradskog pročelja skroz zaostala. Njihove se crvene opeke tak dobro uklapaju sa zelenilom trave pa nisu bedasti da pročelja maljaju u dugine boje. No o znamenitostima Londona možete više pročitati u turističkom vodiču ili malo Googlajte...... ili si priuštite tour uživo.. svakako!!!

......... Mark dakle radi za moju buduću gazdaricu i ona njega oslovljava jednostavno Mark a on se njoj obraća (vrlo rijetko, jer u glavnom čeka naredbe) sa gospođo XXX (prezime) ..... (stari su me blogerski vukovi savjetovali da ne spominjem o kome se radi, pa eto..). U službi je njenog osobnog vozača. Nisam ga nazvala šoferom, jer šoferi su ovi tu kod nas koji prevažaju ministre i usput se bave kamatarenjem i još koječim........ Mark je jako fin, pravi Englez po tom pitanju. Ne stigne raditi u fušu. Osim glavne šefice, vozi i njene klinke u školu, iz škole i sve goste koji dolaze i odlaze iz njihove kuće(rine) ako je to potrebno i ako, npr. šefica poželi ribu iz ribarnice baš SAD - ODMAH Mark sjeda u auto i juuri. Onda se vrati a ona pogleda u vrećicu koju je donio i bijesno ju baci kroz prozor!!!
Što nije u redu?....... cool upita Mark. Zar ribe nisu dobre? .......ehe, u tome je problem, u ničem drugom nego u množini!
Šefica je mislila na jednu ribu a ne na dvije koliko ih je Mark donio. A Mark je Englez i nekako mu je urođeno da kad na kraju imenice stoji/čuje slovo S pomisli na množinu. Ali ima li smisla objašnjavati gospođi s Balkana (geografski prekrasan prostor i vrvi prekrasnim ljudima) koja je iz opanka uskočila drito u visoku petu, i još je žulja, razliku u gramatici? Nema!! I Mark to jaako dobro zna. Lukav je taj Mark, jel'da? Zna on dobro u čije me ralje vozi a smješka mi se. Ipak, nije to bio opaki smijeh već vrlo suosjećajan.

........evo me..........velika, ogromna kuća, zapravo to su dvije kuće koje se naslanjaju jedna na drugu ali su po želji sadašnjih vlasnika (muža moje šefice) spojene u jednu. U tome su pothvatu bili srušeni svi unutarnji zidovi i sve je nanovo rađeno, a onda mjesecima uređivano kako bi izgledalo da je staro najmanje 500 godina. Kužite foru, sve je premazivano i strugano nekim posebnim mažama kako bi novo zapravo bilo staro.......... to se zove posao!!!
Kuća, naravno ima glavni, veliki ulaz kojeg krase ogromna masivna, drvena vrata ispred kojih su dva bijela stupa (ne bih znala, ne kužim se u stilove, dal' su dorski ili jonski..) i tegle sa cvijećem, i mali, skromni sporedni koji vodi u vešeraj i najbliži je kuhinji i kuhinjskom prozoru na kojeg svaki drugi dan mljekar ostavi dvije boce sviježeg mlijeka a poštar poštu i dnevne novine.
Još mi je i danas u glavi zvuk tih staklenki. Odmah se sva naježim. Mljekari su prvi koji naruše mir i tišinu noći. Da, da, iako se radi o metropoli, ovo je ipak elitni kvart i nema tu frajera koji naganjaju bijesne pile i tatinih sinova koji pijani i nafiksani bude cijeli grad......... Ovdje, dragi moji, živi svjetska elita........ i ja živjeh.
...........Sjedimo Mark i ja u autu. Nećkao se par sekundi a onda je rekao kao da mi se opravdava zbog misli koje su mu prošle glavom........ Ma idemo na glavna vrata! .... A ja u sebi: Pa nego na koja nego na glavna? U čemu je fora, to sa vratima? .............. tek ću poslije skužiti razliku kome se koja otvaraju.
Diiing-doong.... (vrlo decentno i polagano razvuklo se to zvono, a ne k'o ovo moje kreštavo kakvo imaju svi stanovi u mome susjedstvu, tak da moram glavu razbit jureći otvorit vrata ak' mi mali spava, a sve da onaj s druge strane ne bi još jednom pozvonio)... čekamo i Mark već nalukava na prozor hoće li neko otvoriti. Ja naravno drvo, drvo.
Otvaraju se!............... polako i tromo........ prema unutra............. pogled mi se ukočio na visokoj, sportski građenoj ženi na pragu četrdesetih. Ovo ziher nije kuharica, a bogami ni spremačica. Držala se tak visoko i uzdignute brade, pogledom me skenirajući preciznije od onih na aerodromu, da sam se smrzla taj čas.
Evo, ja sam je dovezao ................. Mark ublažava situaciju......... Gdje da ostavim njen kofer?
Samo spusti tu, ona će ga sama poslije odnijeti u svoju sobu. Naravno da mi je na fini način, odmah objasnila gdje mi je mjesto.

......sapunica se nastavlja
........................................................prema istinitom događaju