petak, 29.01.2010.
Tko me, dovraga, inhibir'o?
(O Blože, dođe mi da iskočim iz svoje kože!)
Što kad euforija susretne rutinu?
Često se pitam imamo li mi, odrasli ljudi pravo na hirovitost? Smijemo li biti nevješti u skrivanju svoje intime, unutarnjeg emotivnog previranja i boksanja melankolijom? Imamo li pravo na razumijevanje i podršku okoline kada je riječ o odabiru koji stavlja nas same u prvi plan ukoliko djelovanje u skladu s takvim odlukama ne šteti okolini? Smije li čovjek biti sebičan? Vjerujem da ljudi često proživljavaju intenzivne emocije, navale raspoloženja, misli i želja, razmišljaju o ispravnosti svojih životnih odluka. O promjeni. Ushitu i zašto on prestaje i nestaje. Zašto je s godinama sve manje idola, euforije, životnog očekivanja i optimizma, volje i snage za korjenitom promjenom? Razmišljam, mogu li se godine staviti u uzročno-posljedničnu vezu s pojavom inhibicije? Jesu li mladi ljudi hrabriji, neopterećeniji? Kakva osoba moraš biti da sam sebi dozvoliš stalnu potjeru za neostvarenim snovima, željama i htijenjima?
Dakle, poriv ovom bluesu i dilemama je opet moja dobro poznata čahura. I samoća. U posljednje vrijeme intenzivno me preplavljuje osjećaj neopisive samoće. Doslovce surfa po meni uzduž i poprijeko. Ne osjećaj samoće koja podrazumijeva usamljenost, već stanje svijesti koje mi napominje da sam sama, unatoč obitelji, širem ili užem krugu prijatelja, kolega, poznanika, susjeda... Nitko te ne poznaje onako kako se poznaješ sam i vrlo je vjerojatno da će tako ostati do kraja života. I uz najboljeg partnera čovjek se može osjećati poprilično usamljeno. Barem u nekim periodima života, povremeno. Ne bježim od samoće. Uglavnom mi čini dobro. Daje mi prostora da se posvetim samoj sebi. Ponekad se poželim uvući sama sebi pod kožu. Sakriti se. Učahuriti da me nitko ne vidi, ne čuje, ne dodirne. Ne dam se nikome. Uživam u svom društvu. Kvalitetno provodim vrijeme sama sa sobom, uz inspirirajuću literaturu, maštam o prostranim nizinama i plantažama čajeva u Kini, gužvama u japanskom metrou...Zatim, odlazim sama u kazalište gdje me s lakoćom rasplače nježni baletni duo uz instrumentalnu glazbenu pratnju, upijam galerijske postave i priuštim si onu koja me osvoji na prvu i zapljeni mi pogled... A onda dođe period u kojem osjećam kako mi je vlastita koža preuska, da me guši, jednostavno ne odgovara. Poželim iskočiti iz vlastite kože, da me svatko uoči, poželi. Poželim se raskalašiti, raščerečiti, ponuditi se na pladnju, servirati svima na poglede i dodire, na uživanje. Poželim pobjeći, učiniti nešto neracionalno, gotovo šokantno, sve ono što se od mene ne očekuje. Poželim razočarati one koji me vole, koji od mene očekuju da budem savršena, odgovorna i lucidna. Izbiti se iz ovih zabetoniranih cipela u koje buljim posljednjih godina i ovaj isti gradski asfalt. Nadisati se punim plućima nekog drugog zraka. Promijeniti se. Promijeniti sve. Početi ispočetka. Osjetiti bol, nepredvidivost, nove emocije, strasti, okuse. Poželim se zvati drugačije, biti balerina i valjati se po tuđem tijelu odjevena u snježnobijeli korzetić, pjevati jazz u zagušljivom, intimnom francuskom klubu, svirati violinu u simfonijskom orkestru, maziti se za vrijeme sieste s mojim španjolskim ljubavnikom kojem poznajem samo ime i miris kože...
Dovršit ću ovaj tekst čim skuham ručak, ispeglam dvije mašine robe i izdomestosiram wc, obećajem! Svečano.
- 22:35 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
petak, 15.01.2010.
Sanaderu nema tko da piše
Sanaderovi su prijatelji konačno shvatili da kad diraš govno ono jače smrdi! I sada svi, ne samo da ga ne diraju, već ga zaobilaze u najširem luku. Oni ambiciozniji i željni pažnje naći će pokoju slinu viška da ga sočno ispljuvaju. Odnos dojučerašnjih Sanaderovih prijatelja, suradnika i partnera podsjeća me na ljubavne prekide adolescentskih parova. Nakon nekoliko mjeseci ili godina hodanja u vezi prepunoj zaljubljenosti, zanosa i međusobnog idealiziranja, povrijeđena djevojka ogovara svog dojučerašnjeg mladića s kojim se voljela kako je zapravo loš u krevetu, kako ima malog i da joj je ponekad znao opaliti vrtinjak u društvu kada mu je proturječila. Ili već neka obrnuta situacija sa sličnom poantom.
Kada netko iznosi u javnosti tzv. prljavi veš o svom odnosu s prijateljem, dečkom, poslovnim partnerom ili susjedom, najmanje znači da je i on za vrijeme tog odnosa smrdio ili barem nije redovito prao svoje i/ili zajedničko donje rublje. Ukratko, govno si podjednake veličine, oblika i intenziteta smrada kao i osoba koju klevetaš. Onaj, tko pak, oportunistički koristi nesreću i poziciju osobe koja je posrnula ili poludjela, kako bi sebi osvjetlala obraz nije samo kukavica nego i grebator koji će uz pomoć tuđe muke i grešaka sagraditi svoju sreću, karijeru i ino.
I dok Sanader zabavlja svoj gramzljive ruke čišćući snijeg ispred svoje luksuzne kuće, ostavljen i napušten od svih onih kojima je do jučer valjao (čitaj: sredio posao, natječaj za javnu nabavu, izvođača radova, donaciju, proviziju i sl.), valjda i svog batlera/domara, javnost se zabavlja špekulacijama o njegovom povratku u Sabor i aktivnu politiku. Kao da itko od nas može išta pretpostaviti povodeći se svojim razumom, površnim poznavanjem ulizničkog i podaničkog mentaliteta našeg naroda i političara kojeg podstiče iluzorna potreba za idolopoklonstvom pa makar i onog kvaziautoritativnom liku kao što je Sanader. Treba ionako, strahovati od onoga što se ne vidi i ne čuje, za razliku od onoga što je glasno, nametljivo i eksponirano. Pravi račun, kao i dogovor se uvijek vodi ispod tezge.
- 15:25 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
utorak, 05.01.2010.
Forma bez sadržaja (Novogodi**a)
Dok ispijam petu čašu vina u kasno doba noći, polako počinjem razumijevati zašto ga zovu gluho. Valjda zbog toga što se nakon određene količine alkohola (i/ili bola) počneš praviti gluh. Za sva sranja uokolo. Ignoriram na sve poznate mi načine. Počevši od činjenice da se upravo događa tzv. najluđa noć u godini. Dan koji promoviraju, prvenstveno hotelijeri i trgovci (kao i Valentinovo), u ovom slučaju zbog marketinški zanimljivog datumskog oblika, kako bi prodali turističke proizvode, haljine, alkohol, vatromet i petarde.
Provodim jedan od najobičnijih dana koji se slučajno ili ne (koga briga) nalazi posljednji u kalendarskoj godini. I kako to biva u ovo doba godine, kada se analizira i prevrće, sumira protekla godina, tako i ja dozvoljavam asocijacijama da se malo koprcaju. I shvatim da ih nema. Neke je izgurala podsvijest, neke sam ja namjerno. Ono što dominira je osjećaj prolaznosti, sve bržeg odvijanja svakodnevice od 01.01. do 01.01. Starim. Neminovno. (Ne)poželjno. A svaka godina donosi mi veći prag tolerancije. Hvala Bogu. Nisam praktični vjernik. Moja uvjerenja pokazala su se nepraktična. Ali volim ovu frazu. Doima se moćnom. Kao da na svojim leđima nosi veliki teret i značaj.
Ne vjerujem u fenomen novogodišnjih odluka. Odluka ne poznaje vremensko određenje. Odlučiš onda kada nešto želiš, kada si spreman. Postoji nešto što si želim u idućoj godini, narednom životu samom po sebi. Inače si postavljam letvicu visoko, pa nastavljam i dalje u tom revijalnom tonu. Intezivno razmišljam o oprostu. U idućoj godini moram poraditi na tome da postanem velikodušnija kada je u pitanju oprost. Želim oprostiti drugima (više nego sebi). Želim manje očekivati od drugih. Iznova svjedočim istini koju je davnih godina izrekla moja pokojna baka a ta je da «tko se očara, taj se i razočara». S manje očekivanja trebalo bi slijediti i manje razočaranja u nezahvalne ljude, prijatelje koji više uzimaju nego što pružaju, obitelj koja je više formalna a manje sadržajna, partnere koji s više žara sjede na protivničkoj klupi nego što se bore za domaći tim.
I dok već šesti sat za redom slušam pucnjavu petardi na parkingu ispred zgrade, počinjem sve bolje shvaćati termin «djeca rata» i tiho odbrojavam dane do selidbe u sakriveno predgrađe.
- 15:59 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
