petak, 20.11.2009.
Ljubav po defaultu
Često se koristim poslovicama, mudrim izrekama, narodnim uzrečicama. Uvijek me iznova utješi i umiri njihova mudrost. U jednoj prostoj rečenici sadržana je jednostavnost života, ljudska narav.
Mnogo razmišljam o međuljudskim odnosima, svim vrstama relacija među pojedincima. Impresionira me podjednako odnos majke i djeteta kao i onaj između dva susjeda.
Mnogo stvari u životu učimo raditi i osjećati po defaultu. Hrvatski tradicionalni odgoj temeljio se na poštivanju starijih, bolesnih, nemoćnih. Škola je na prvom mjestu, stabilnost garantira samo siguran i pošteno plaćen posao a na bilo koji izraz samostalnosti, želje za slobodom i istraživanjem nepoznatog gledalo se kao na egzibicionizam i sklonost nastranom. Trudnice uvijek imaju prednost (čak i one nasrtljive!), staroj baki se moramo ustati u autobusu (bez obzira koliko je gunđava, antipatična i pomalo agresivna), susjede se mora pozdraviti (čak i onda kada su dokazani gadovi, dežurna gunđala, osuđeni nasilnici, zlostavljači i zapostavljači djece...). Po istom principu naučeni smo da se i obitelj mora voljeti kakva god bila. Svaka obitelj ima bar jednu ludu tetku koja je ostala «stara cura». Vjerojatno joj i stare bunde smrde po naftalinu i ustajalosti. I kad god dođe na dječji rođendan ili slično obiteljsko okupljanje, djeca ju ljube u obraz s dozom odbojnosti, možda čak i malo straha. Kad odrasteš, shvatiš da je sve što je na toj teti strašno je to da je strašno usamljena, da pati za društvom i obiteljskom toplinom i bliskosti. No, dok odrasteš i to shvatiš, život ti daje malo prostora za nadoknađivanje izgubljenog, uspostavljanje novog odnosa s njom, jer te život konzumira, guta brigom za osobni boljitak i probitak. Imaš vremena tek za samoodržavanje.
Svaka obitelj je nesretna na svoj način. Ne postoje savršene obitelji. Smisao obitelji i nije savršenstvo. U obitelji se članovi uče pripadnosti, funkcioniranju u zajednici, toleranciji, uvažavanju različitosti, prilagođavanju. Možda su zato u obitelji odnosi intrigantni, možda čak i teški, jer, nerijetko se nađe neki član (brat, sestrična, ujak, stric, baka) koja te izluđuje do granica netrpeljivosti. Dežurna Babaroga. I što onda? Pretvarati se da je sve uredu, pokazati nepodnošljivost, ignorirati, pokušati razgovarati? Što kada je riječ o, uvjetno rečeno formiranoj osobi u starijim godinama s kojom se ne da argumentirano razgovarati?
Moramo li voljeti po defaultu članove obitelji s kojima, da nismo u rodu, ne bi nikada ni razgovarali, a kamoli prijateljevali?
Smije li se obitelj ne voljeti? Smijemo li si dozvoliti odbaciti osobe s kojima nas veže samo i jedino krvno ili rodbinsko srodstvo?
Jedna od razlog čahurenja ljudi u svoje jazbine je to što smo se prestali družiti jedni s drugima, nevoljko posuđujemo susjedima namirnice, kućne antene, prostor u drvarnici, skraćujemo obiteljski popis svatova, sužavamo radijus kretanja, toleriranja, povjerenja, poštivanja, voljenja....
- 12:23 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 02.11.2009.
Privatna prčija
Danas svatko može biti što želi. Ako za to ima sreće. No, više od sreće, potrebno je poznanstvo s nekim tko će ti željeno omogućiti. Ako nemaš ni prvo, ni drugo, onda ti može pomoći želudac koji može podnijeti razne gadosti i moral na prekidač koji možeš ugasiti po potrebi. Namjerno ne spominjem raspolaganje potrebnim znanjima i vještinama, jer je za postizanje željenog cilja, u omjeru prema sreći i gore navedenom, posjedovanje znanja toliko mizerno da ne zaslužuje čak niti ova dva retka koliko mu je posvećeno u ovom tekstu.
Danas svatko misli da je dovoljno interesantan da se o njemu govori, da svojim fotografijama puni novinske stranice, ima vlastitih 5 minuta u popodnevnom tv show magazinu, da zaslužuje autobiografiju u 25.- oj kako bi ostatku zemlje pripovijedao o svom interesantnom životu javnog ljigavca koji se uvlači u dupe slavnim osobama, trudnice, samoprozvane glumice, pjevačice na playback... Prije ćeš na cesti ugaziti u jednog takvog, nego u govno.
Mnogi će (oni koji će se prepoznati) ciljati na moju licemjernost, budući da sam i sama angažirani bloger koji na redovitoj bazi prosipa poluprivatne misli, stavove i naume. No, izuzimajući svaku infomaciju koja bi otkrila bilo koji dio moje osobe, privatne fotografije, izbjegavam vlastitu promociju i pokušavam ne opterećivati slučajne posjetitelje i namjernike svojim problemima, ne veličam i ne pumpam svoj ego, ne omalovažavam druge. Moj kućni odgoj i bonton kojim me je mama šopala ko' špinatom dok sam odrastala, ne bi mi ni u snu dozvolio da blatim, vrijeđam, osuđujem, ponižavam svojim privatnim komentarima tuđe postove i blogove, virtualne persone a kamoli one žive. Tko sam ja da nekome serviram svoje stavove ukoliko me nije za njega zamolio? A, ako ti se ne sviđa moj stil, teme, atmosfera i ton pisanja, nemoj se brate, vraćat u moj komad virtualnog dvorišta!
Nažalost, primjećujem da se ljudi svakim danom sve manje druže, razgovaraju, viđaju, povjeravaju jedni drugima, općenito manje provode vremena zajedno u istoj prostoriji, sve manje se socijaliziraju, a opet, sve veći broj ljudi ima potrebu ogoliti se pred nepoznatim ljudima. Silni fejzbukovi, tviteri, jutubovi, blogovi i ini služe kao hladne baze podataka ljudi zatočenih u svojim čahurama koji ne uspijevaju održati svoja prijateljstva na stvarnom životu, pa ih zamjenjuju virtualnim, nazovi frendshipima. Sajber prostor u kojem žele iskompilirati interesantniji život od onog kojeg zapravo vode u stvarnosti. Ljudi se trude ostaviti dojam, izmisliti svoj imidž tehnikom kolaža, impresionirati. Iskreno, teško da danas postoje likovi koji zaslužuju da ih se impresionira. Ljudi, čije mišljenje je relevantno, na cijeni. Ako uzmemo bukvalno, o ovom potonjem, još bi se dalo razgovarati.
Zaogrnula nas je pošast koju je Ivica Šola u jednoj tv emisiji nazvao «kulturom striptiza». Odličan termin za prostituiranje intime običnog, neobičnog, zanimljivog, nezanimljivog, polupismenog, nepismenog čovjeka sa zajedničkim nazivnikom – svi su željni pažnje, gladni slave.
Sramotno je i otužno gledati stupidne vijesti o ženama koje su se proslavile jebanjem s nekom javnom osobom, rađanjem vanbračnog djeteta čijom alimentacijom i javnim eksponiranjem su si osigurale financijsku stabilnost....
Što se dogodilo s dušom? Gdje je nestala intima? Je li ona postala ugrožena vrsta? Velebitska degenija, runolist, ljudska intima... Riječ «privatno» postala je arhaična. Umalo će potpuno nestati iz konverzacije.
Blog je nastao kao forma internetskog dnevnika. Razumijem. No, pomalo mi je dosadno buljiti u naslove postova o razno – raznim privatnim i poluprivatnim bilješkama o tome kako se netko danas obukao, što je jeo, kako je srao, kako je organizirao djeteov rođendan, kako beba ima virozu, kako je mama pospremila sinovu sobu... Razmjena iskustava i podrška potpunih stranaca je ok stvar, ali moraš li baš s cijelim svijetom podijeliti kako si se provela na izletu u Mostaru? Zar nemaš doma dečka/curu, prijateljicu ili mamu kojoj možeš ispričati anegdote uz šalicu kave ili ručak? Svakome njegovo veselje, ali tekstovima, koji ne sadrže bar neku univerzalnu, lijepu, mudru, šaljivu ili korisnu poruku, mjesto je tek u bilježnici ili rokovniku..
Moguće je i to da meni zapravo ovdje nije mjesto. Sasvim moguće. Što sam starija, sve se manje uklapam. Sve se manje otvaram, izlažem, pokazujem, prikazujem i sve manje zabadam nos gdje mi nije mjesto. Zaposlila sam samu sebe na radno mjesto osobnog zaštitara.
- 17:19 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
