ponedjeljak, 26.10.2009.
Ženske guzice lete u ropotarnicu povijesti
Osim što je ovo ljeto bilo poprilično vruće i dosadnjikavo, nešto me ipak uspjelo iznenaditi i šokirati. Promatrajući ljude na plažama, primijetila sam nove tjelesne fenomene među Hrvatima. Buljeći u svakolika ljudska tijela ili tijela koja podsjećaju na ljudska, zaključila sam kako su današnja djeca, uključujući podjednako djevojčice i dječake, postala sve veća i deblja. Pa je tako veća vjerojatnost da će majka koja je rodila četvoro djece izgledati mršavije od njezine desetogodišnje kćeri. Čitavo ljeto zgrožavala sam se nad figurama šestogodišnjih djevojčica koje izgledaju kao četrnaestogodišnjakinje. Djevojčice pored svojih vitalnih i elegantnih majki izgledaju kao da su one rodile njih, a ne obrnuto. Situacija sa dječacima je otprilike podjednaka, jer je nogomet na terenu ili igralištu zamijenio virtualni nogomet na playstationu. Kao i košarku, hokej, boks...
Nisam ni ja neka Barbie, dapače, imam barem 8-10 kilograma viška, i nemam apsolutno nikakve predrasude vezane za debele ljude, no moram priznati da mi se ipak malo gadi gledati u pretili trbuh žene ili muškarca isto kao što bi mi se gadilo gledati npr. gadnu gangrenu na nozi u poodmaklom stadiju infekcije. I smatram da bi kod prikazivanja svog neuglednog tijela trebali imati obzira prema drugim ljudima.
I tako ležim na ručniku i čitam knjigu, žuljaju me kamenčići ispod ručnika. Ne mogu se koncentrirati na, za ljetne vrućine, težak stil Arthura Millera, pa buljim u ljude okolo. Pogled mi zaustavljaju debele dječje guzice i salo koje obavija njihova torza. Iščuđavam se dječjem podbratku kao da pored mene leži žena sa bradom iz cirkusa. Ne mogu se prisiliti da se nasmiješim debeloj djevojčici čiji je lufmadrac vjetar parkirao meni pod noge, dok se ona sa sramežljivim osmijehom ispričava. «Sve ok.», kažem kiselo. Pogled mi odvaraća vika u moru. Dva pretila, agresivna brata, sa sisama većima od mojih, svađaju se i tuku oko maske s dihalicom. Otac koji izgleda poput tužne vrbe (vjerojatno se osušio trudeći se natjerati sinove da se vole i ponašaju pristojno jedan prema drugom), neuspješno pokušava uspostaviti primirje. Dok se dječaci naguravaju i pljuskaju, ljulja se i salo na njhovim trbusima i nadlakticama. Debela bedra toliko se taru jedno od drugo da očekujem da svaki čas bukne požar. Prije nego plažu počne nadlijetati kanader, odlučujem ostaviti ovaj groteskni prizor i odlazim u more. Dok pokušavam ući vruća u hladno more, pored mene debela djevojčica zapne za grotu ispod površine mora, padne tik do mene i cijelu me zalije.
Kunem se da ću šopat svoje dijete samo kuhanim povrćem iz noninog vrta, upisat na neki sport čim prohoda, a Kinder bueno (bueno my ass!) probat će tek kad postane punoljetno!
Ono što svakako neću dozvoliti je da moja kćer ima tzv. plosnatu guzicu! To je također, jedan sasvim novi fenomen koji sam uočila u djevojčica i žena dobi između 13 – 35. Ne znam što bi točno mogao biti uzrok ovog naizgled banalne, ali sasvim neugodne pojave, no pretpostavljam da je posljedica cjelodnevnog sjedenja na uredskoj stolici tijekom višesatnog, maratonskog radnog vremena. Nebitno, koliko možda na prvi pogled djeluje, činjenica da se guzice žena smanjuju i ravnaju spajajući se kao produžetak kičme i to u dobi u kojoj djevojčice istražuju svoju seksualnost, a obline ženama pomažu u prokreaciji, pronalasku srodnog partnera i tome slično, nije niti najmanje irelevatna stvar. Plosnate ženske guzice izgledaju krajnje neugledno, neprimamljivo i ružno, kako ženskom tako i muškom oku.
Kako bi stali na kraj ovom fenomenu plosnatih guzica, predlažem ženama da krenu ususret rješenju ovog problema konstantnim stiskanjem guznih mišića za vrijeme sjedenja, da se što češće ustaju pod izgovorima koji se tiču sitnih uredskih obveza te da postanu šeprtljave kako bi im olovke, klamerice i papiri ispadali iz ruku uzrokujući potrebu za čestim izvođenjem čučnjeva. Sve to dok hrvatski inovatori i znanstvenici ne proizvedu nove uredske stolce koji stimuliraju rast ženskih, uredskih guza! Vjerujem da investitora u ovaj izum neće nedostajati poznavajući voljene navike pripadnika mačističke infrastrukture hrvatskih poduzetnika koje se tiču stiskanja guzica svojih tajnica i inih ženskih suradnica po uredima, hodnicima i wc-ima ustanova našeg, balkanskog javnog i privatnog sektora.
- 12:57 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (18) - Can' touch this! - #
utorak, 20.10.2009.
Hoće da me boli kod čika zube?
Idući predsjednik Hrvatske trebao bi biti Antuntun! Samo on na čelu naše države može biti slika i prilika Hrvatske! Prava je šteta da današnji dvadesetogodišnjaci nikada nisu čuli za dotičnog junaka. Grigor Vitez kao hrvatski Nostradamus još je oko 1950.-e, predvidio hrvatsku stvarnost!
Neki dan Vijesti su nas izbombardirale zastrašujućom činjenicom kako Hrvatskoj manjka liječnika. Kao da je to nešto čemu se treba čuditi. Svake godine drastično raste broj učenika koji napuštaju srednjoškolsko, pa i osnovnoškolsko obrazovanje, a kamoli ne fakultete. To im nije toliko interesantno. Ali je zato za čuditi vijest kako svake godine opada broj upisanih brucoša na Medicinske fakultete u državi. Desetljećima su se na medicinske fakultete upisivala privilegirana djeca liječnika dok se ne bi ispunila kvota studenata uz potporu države, a ostala mjesta ispunjavala su djeca «anonimusari» koji su si mogli priuštiti 100-godišnji studij koji po semestru košta oko 5 tisuća kuna! ( Unaprijed se ispričavam ako sam pogriješila cifru. Ne poznajem niti jednog studenta medicine pa se povodim špekulacijama i prisluškivanim razgovorima po hodnicima studentskih menzi.) Nakon godina i godina pumpanja ega, pardon, studiranja, slijedi mukotrpno traženje specijalizacije idućih 4 godine u kojima se mladi napuhanci preseravaju u klompama po hodnicima, guzeći se starijim «kolegama» koji ih njima i ne smatraju, zatim slijede sati i sati ispijanja kava u ofucanim državnim bolnicama i ordinacijama provocirajući strpljive pacijenata obaranjem rekorda u duljini čekanja u čekaoni. I sve to za prosječnu plaću od 9.000 kuna. Ne znam tko normalan u ovoj državi može smatrati plaću od 9.000 kuna mizernom, a kamoli prosječnom, ali da je omjer uloženog truda u obrazovanje nesrazmjeran sa zarađenom plaćom, to svakako vrijedi. Pogotovo, kada su svi naglo postali oprezni i mito free! Govoreći iz iskustva u čekaoni, mislim da ne zaslužuju niti 4.000!
Davno su prošla vremena kada su učitelji, liječnici i svećenici bili štovani kao svete krave u Indiji. Sva tri navedena poziva su podcijenjena, stigmatizirana i obescjenjena. Što pritiskom javnosti, što slučajevima korumpiranih i seksualno nasilnih pojedinaca.
Mladi ljudi su danas pametniji, ali i obeshrabljeniji. Gledajući iz dana u dan kako djeca bogatih i utjecajnih roditelja uspjevaju bez kredibiliteta, gube povjerenje i nadu u sustav koji će prepoznati istinski talent i njegovati ga. Neki od takvih odustaju, ostali se prilagođavaju sustavu i mimikriraju se u oblike korupcije unutar svog prirodnog okoliša. Takvi će prije nanjušiti izvor veće love, od liječničke plaće. Snalažljivi i savitljivi se time neće zadovoljiti.
Odavno sam prestala očekivati da u udobnim foteljama u kojoj se saftaju guzice onih koji odlučuju o našim sudbinama i slobodama, sjede dalekovidni ljudi koji rade za promjene. Barem one na bolje! Slijedom toga teško da će novi ministar znanosti, obrazovanja i športa poduzeti akcije tipa: smanjenje preskupih školarina, sustavno praćenje uspjeha studenata i stimuliranje najboljih nagradama kao što su adekvatne stipendije, pronalazak željene specijalizacije, sigurno radno mjesto nakon fakulteta, pa makar ono bilo na područjima posebne skrbi...jer bi na taj način studentima bilo bolje, jer bi se smanjila nezaposlenost, jer bi se pridonijelo decentralizaciji, jer bi se razvijala područja posebne državne skrbi, stimuliralo lokalnu zajednicu, mlade ljude...Jer to bi značilo napredak, pomak, boljitak. A ne, ne. Ne d'o Bog!
- 14:12 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
srijeda, 14.10.2009.
Prilozi metodi indukcije: Kako izvaditi glavu iz guzice?
Da su riječi poput Vizija, Misija, Strategija, Evaluacija kao i njihov smisao, poznate ljudima koji donose važne odluke u našem društvu možda bi ono i funkcioniralo. Kažemo kako bez ambicija i cilja nema ni rezultata. Ja bih nadodala kako ambicije i ciljevi sami po sebi više nisu dovoljni. Bez temeljito osmišljene i determinirane misije i vizije, a naročito bez precizno definirane strategije koja se temelji na realnoj provodivosti, ne možemo očekivati zadovoljavajuće rezultate. A svaka funkcionalna strategija podrazumijeva kako kvalitativni tako i kvantitativni sustav evaluacije ili (pr)ocjenjivanja (ne)učinka.
Počevši od vlastite obitelji, pa do vladajućih političkih struktura i same države, unutra i prema van. Njenom percepcijom u svijetu.
Ako čovjeku koji zasniva obitelj nije jasno u njegovoj vlastitoj glavi kakvu obitelj želi imati, kakvu djecu želi odgojiti, vrlo je vjerojatno da će odgojiti ljude s osrednjim stavovima, navikama i lošim sustavom vrijednosti. Ako recimo, poduzetnik koji osniva tvrtku nema predodžbu kakvu tvrtku danas - sutra želi afirmirati te kakvu budućnost svojim proizvodom i/ili uslugom želi ostvariti, najvjerojatnije je da će ta tvrtku ili vrlo brzo propasti ili u najboljem slučaju proizvod neće ostvariti svoj najveći mogući potencijal.
Hrvatska kao država nema apsolutno nikakvu viziju. A ako je u kojem slučaju i ima, onda ima vrlo manjkavu strategiju kojom je ostvaruje. Jer, ako ja, kao politički osviještena i socijalno osjetljiva građanka ove zemlje nisam upoznata s vizijom zemlje u kojoj živim i djelujem, kako će narod koji se ne smatra političnim, niti u kojem smislu zainteresiranim u tom pogledu, znati kamo stremi država u kojoj živi, koju budućnost u njoj može očekivati? Kakvom državom Hrvatska želi biti? Kakvima mi, kao njeni građani želimo biti? Tko su i kakav su narod Hrvati? Kakva je vizija, budućnost zemlje? Kakva je misija odgojno – obrazovnog, a kakva zdravstvenog sustava? Imamo li gospodarsku strategiju?
Ja priznajem, ne znam odgovoriti na ova pitanja. A osim silnog natlapanja o ulasku Hrvatske u Europsku uniju kao prioritetu države, njenoj najvažnijoj misiji, sumnjam da bi i naši političari znali išta drugo odgovoriti. U slučaju da nešto suvislo i odgovore, pitam se kakav je to onda strategija iliti način na koji će se ostvariti postavljeni ciljevi kada jednom prosječnom građanu nije jasno što se u njegovoj državi događa? Očito je da svakako nije transparenta. Jer da je, narod barem ne bi bio zbunjen. Mišljanja sam da, ako ljudi znaju što se događa, znali bi se prema problemu i postaviti, oformiti nekakav stav te ovisno o njemu u reagirati na određeni način. No, čini mi se kako vladajućoj strukturi ovakva letargična klima i odgovara, pogoduje njihovom konformizmu i manjku kompetencije za funkcije koje obavljaju.
Kada (konačno) i uđemo u tu "famoznu" Europsku uniju, što će nam se dogoditi? Neće nam zasigurno pripadnost Europskoj uniji uništiti nacionalni identitet jer smo to davnih dana učinili sami sebi. Pomanjkanjem jasne predodžbe o sebi samima, učinili smo sami sebe neprepoznatljivima, neinteresantnima, nekompetentnima i nekonkurentnima. A što je još gore, budući da nismo imali ni kakvu - takvu strategiju, sada ne možemo niti evaluirati zašto smo si i na koji način to učinili. Upravo zato ne možemo doći ni do rezultata i zaključaka zašto je tomu tako i što trebamo učiniti da nam se greška na ponovi. A mi volimo ponavljati svoje pogreške. Činimo to svake 4 godine dajući do znanja sami sebi da ne znamo gdje nam je dupe, a gdje nam je glava. Osim političara, koji znaju da im je glava zabijena u dupe.
- 16:55 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
petak, 02.10.2009.
Zašto je kurikul izgubio um?
Kao da je to neka šokantna vijest da 87,4% gimnazijskih maturanata treba instrukcije iz matematike? Meni je npr. fascinantniji podatak da u 2009. godini, kada ljudi već borave na Marsu, kućni ljubimci su u Kini i Japanu čuda robotike i klonirane životinje, našoj je djeci matematika još uvijek ovijena velom mistike, a rješavanje zadataka transcendentalno iskustvo! Čitam u novinama komentare razno – raznih stručnjaka o našem odgojno – obrazovnom sustavu koji je postao farsa, sam sebi dovoljan, kako učenici u školama bespomoćno i demotivirano sjede, a na instrukcijama uče. To što ne znaju baratati kompliciranim vektorima manje me ugrožava od činjenica da itekako znaju baratati šakama ako im profesorica zaključi negativnu ocjenu, ili ih kolega iz susjednog razreda krivo pogleda. Biflaju činjenice, zadovoljavaju formu u kojoj ne vide smisao a kamoli sadržaj, a mi svi sjedimo i čudom se čudimo kako nam se djeca pretvaraju u čudovišta. Pored desetaka tisuća učitelja, profesora, savjetnika, stručnih suradnika, znanstvenika, akademika i sličnih im pajdaša ujedinjeni u jednom misiji «da ne rade apsolutno ništa dok god im se može», koji griju svoja dupeta u gnjezdima, pardon ugodnim stolicama u uredima državnih institucija, agencija, zavoda...učenici u našim školama ne znaju gdje im je dupe, a gdje im je glava, a najtužnije od svega je to što i ne znaju gdje ih mogu pronaći, otkuda uopće krenuti u potragu.
Jedva čekam da Nacionalni kurikul(um) konačno ugleda Sunce! Zanimljivo je kako su iz ove fatamorganske riječi izbacili slova koja bi trebala činiti okosnicu same riječi!?! Baš me zanima hoće li i kako će funkcionirati dokument koji predstavlja temelje odgoja i obrazovanja predškolskog, školskog i srednjoškolskog obrazovanja, skup svih očekivanja, postignuća i kompetencija koje svako dijete prolaskom kroz odgojno – obrazovni sustav treba i mora postići. Mi, Hrvati, vrlo smo vješti u donošenju zakona i pravilnika za čije provođenje nemamo strategije, uvjeta, mogućnosti, a naročito sustav kontrole i evaluacije.
Živo me zanima što naši stručnjaci koji su radili na osmišljavanju ovog dokumenta smatraju postignućima, kakva su im očekivanja od djece? Koje su to kompetencije koje su zaista potrebne mladom čovjeku da fukcionira u ovom društvu? Iskreno se nadam da su uzeli u obzir dimenziju životne realnosti i duha vremena u kojoj živimo, jer kompetencije fukcionalnog ljudskog bića kada sam ja kretala u školu za vrijeme Tita podrazumijala su sasvim neka druga znanja, vještine i sposobnosti umotane u bonton, za razliku od onih koja su nužna današnjem mladom djetetu i čovjeku. Ono što je uništilo generacije mladih ljudi, kao i kompletan hrvatski odgojno – obrazovni sustav je činjenica da su kompetencije i odgojno – obrazovna postignuća zaglavila u vremenima Branka Kockice i Ježurke Ježić, dok je našu zemlju kosio rat sa svim svojim užasima i ranio naš cijeli narod svim mogućim oružjima. Preživjeli smo najgore oblike tranzicijske reinkarnacije, hrlimo kao bezglave ulizice ka Zapadnoj Europi, dok nam je glava još uvijek zabijena u pijesku. I sve to dok se djeca u našim školama guše pod tonama suvišnih podataka koji služe svemu samo ne osposobljavanju mladih ljudi da pronađu sebe a zatim posao, da postanu dobri partneri voljenoj osobi, kvalitetni roditelji, marljivi i učinkoviti radnici, aktivni i odgovorni građani, da doprinose društvu u cjelini i okolišu u kojem žive.
No, ne treba srljati sa sivim prognozama dok radna verzija dokumenta još uvijek skuplja prašinu na stolovima stručnog povjerenstva i čeka nalog s neke više pozicije, malo udobnije fotelje koja sa životima i umovima naših mladih ima neke svoje planove. Možda je um iz Nacionalnog kurikuluma nestao kao skrivena poruka i nagovještaj gdje će završiti umovi budućih generacija. U ropotarnici povijesti! Tamo gdje smo ih zadnji put smjeli i umjeli koristiti. U budućnosti za to neće biti prilike, jer je ovom stadu ovaca dovoljno da njihov pastir ima um. U svijetu robova, samo robovlasnik ima privilegiju da skloni um s mjesta gdje smatra da on nije poželjan.
- 09:57 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (6) - Can' touch this! - #
