ponedjeljak, 31.08.2009.
Hrvatska – zemlja za (samo)ubilački turizam
Ponekad je važnije biti inovativan u gluposti nego prosječan u pameti. Znaju to naši političari, pa me iskreno čudi kako se već nisu dosjetili nečeg glupog i šokatnog u njihovom već predvidljivom stilu u namjeri da unaprijede imidž nekoć poznate kao turističke zemlje Hrvatske. Kao turistička zemlja koja cijele godine živi od posuđenog novca (čitaj: na dug) ili od onog koje uspijemo izbiti iz džepa hrabrih i/ili glupih turista koji plaćaju naše dosadne turističke proizvode i usluge i kupuju, sve samo ne naše astronomski preskupo voće na tržnicama i ostale, sve samo ne naše proizvode po sve, samo ne našim trgovačkim centrima, pitanje je vremena do kada će nam prolaziti ovo švercanje na stari imidž turističke zemlje skrojen još za vrijeme Juge. Kad vidim pedalinu koja tužno cvili nasukana na staru plažu s novim slojem ovosezonskog betona svojim hrđavim i mahovinom nagriženim dnom, srce mi se zgužva jer me podsjeti na dane sretnog djetinjstva kada sam ju prvi put ugledala na našoj plaži i istom tom pedalinom po prvi put svečano otplovila u avanturu u društvu oca i starijeg brata. Danas, tu istu pedalinu gaze i siluju bijelo-rozi česi i slovaci svojim šarenim gumenim papučama za plivanje(!?) kupljenim na štandu za 20 kuna.
Čitamo i gledamo o sve češćim prometnim nesrećama. Avioni se ruše, vlakovi ispadaju iz tračnica, ceste već standardno kose živote na svakodnevnoj bazi. Onaj tko ima želju i potrebu za putovanjem ili ljetovanjem, kao da ima i želju i potrebu za samoubojstvom. Zato je za nas, siromahe koji to jesmo i u teoriji i u praksi, najbolje da nikuda ni ne idemo. Već da smišljamo, kad već nisu oni đabalebaroši u Ministarstvu turizma, kako osmisliti i prodati novi oblik ili vrstu turizma, onaj avanturistički, adrenalinski na koji, kada odete postoji mogućnost da se sa njega nikada više i ne vratite. Pravi, Hrvatski turizam.
Kad srce kaže odmor na kojem je moguće da umrete ili ozbiljnije stradate, kaže Hrvatska!
E pa zašto ne? Prednosti su velike. Ako poginete na domaćoj cesti ili prugi na putu ka turističkom odredištu, moguće su manje gužve na plažama za potrebe domaćeg stanovništva. Hotelijeri i iznajmljivači apartmana i soba (bar oni pošteni) su oslobođeni plaćanja boravišnih pristojbi, a kasa se puni i zdravstvenim ustanovama, domaćim autoprijevoznicima te pogrebnim poduzećima.
Tu je zatim mogućnost da Vas u noćnom klubu dok zaneseno plešete uz stare ljetne hitove upuca autohtoni balkanski mafijaš/sitni kriminalac (koji voli vjerovati da je velik) isprovociran debljim zlatnim lancem koji krasi vrat turista, od onog koji izaziva ženske poglede i leluja se oko njegovog znojnog vrata i petlja svojim kraljevskim vezom po njegovim dlakavim prsima. Ukoliko ste žena, osim pucanja u Vas, postoji i mogućnost silovanja uz manju nadoplatu.
Ako ste više mirniji tip koji uživa u prirodnim ljepotama mora, ne brinite! I za Vas imamo posebnu ponudu! Dok uživate plivajući u čistom i bistrom Jadranskom moru, postoji mogućnost da Vas pokupi i usmrti jedan od nemarnih vozača brojnih glisera i jahti raznih dimenzija koji nestaju sa mjesta nesreće istom ili čak većom brzinom kojom su do njega i došli. Ukoliko ste više sportski tip koji voli pješačiti prekrasnih šumama, ili planinariti po divnim, nadaleko poznatim krškim planinama, i za Vas je Hrvatska omiljeno turističko odredište u kojem ćete pronaći impozantne, namjerno podmetnute požare u kojima slobodno smijete izgoriti zajedno sa nekoliko stotina endemskih biljnih, životinjskih i ljudskih vrsta, ili izgubiti se po golim hrvatskim stijenama i planinama na kojima vas nikada neće pronaći služba spašavanja tako da možete uživati umirući u jedinstvenom, mediteranskom, a opet asketskom ugođaju.
U slučaju da niti jedan od navedenih ekskluzivnih ponuda, turističkih proizvoda i usluga koje nudimo cijenjenim posjetiteljima nije pogodio Vaš osobni stil i ukus u umiranju, preporučamo Vam da se doselite u Hrvatsku, postanete hrvatski građanin i umirete kao prosječan stanovnik zemlje, sporom smrću u agoniji– jadnim životom Hrvata domesticus vulgaris. To je svakako jedinstven način vrijedan umiranja, potpuno lišen svih ljudskih i građanskih prava, a naročito dostojanstva.
* Za potrebe pisanja ovog teksta nije ozljeđeno niti jedno živo biće, a svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna i potpuno nenamjerna!
- 13:19 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (13) - Can' touch this! - #
četvrtak, 27.08.2009.
Reklame, pederluk i sredstva za čišćenje
Ne znam tko je, u dosad kreativnom VIP-ovom marketinškom odjelu, mislio da je ljigavi gej tip koji se krevelji i reklamira fejs simpatičan i da će pridonijeti prodaji njihovih proizvoda i usluga. Osim naravno, ako su histerični i prenemagajući homoseksualci njihova ciljana skupina. Reklama u kojoj se geljo čudom čudi njegovom pretpostavljam, ljubavniku Perotu što ne ide na 'fejs prek' mobitela', vjerojatno se nudi da u zamjenu za malo čeprkanja po Perotovoj guzi, istom dozvoli da počeprka po njegovom Profilu. Reklama u meni budi zanimanje i oduševljenje u istoj mjeri kao ona za slim ormariće. Koliko puta sam se samo popiknula na neurednu obuću u svom hodniku!? To se Perotu sigurno nije dogodilo, jer on garant ima slim ormarić(e)! Prije nego dobijem četu neprijatelja (homoseksualaca i/ili gay friendly aktivista), želim izolirati iz ovog teksta bilo kakvu mržnju na seksualnoj osnovi. Bez obzira na velik broj prijatelja homoseksualne orijentacije, ne želim da ovaj tekst bude obojan mržnjom prema gejevima ili ikome drugom. Moj osoban stav o homoseksualnoj zajednici je nakon dugogodišnjeg (i nadalje) prijateljevanja sa gejevima, zauzimanja za njihova prava, konačno došao u fazu stagniranja. Apsolutno sam indiferenta prema temi homoseksualnosti općenito, kao i njihovim pripadnicima. Homoseksualnost je za mene prestala biti kategorija. Tako si dajem za pravo da me iznervira homić, u istoj mjeri kao i npr. zadrti antiglobalist. Ili pak da me oduševi. Nespretan izbor riječi, ali tko je shvatio, shvatio je.
Reklame na našim televizijama su toliko loše, monotone i nekreativne, a da ne govorim o količinama predrasuda, stereotipa i diskriminacije kojima obiluju. Oduvijek sam mišljenja da se dobar proizvod ne reklamira. Jednostavno, nema potrebe, jer kvalitetan proizvod prodaje sam sebe. Tom analogijom, nikada ne bih kupila ono što se uporno vrti na televiziji. Dapače, dobijem samo averziju na isti. Turbo pećnice, profesionalne padele i noževi, ručni čistač na paru, olovka za gljivice na nogama i ostale pizdarije kojima nas maltretira Top shop, sigurno nipošto neće naći mjesto u mom stanu.
Kada malo bolje obratiš pažnju, shvatiš kako se u Hrvatskoj na televiziji reklamiraju samo šamponi za kosu, ulošci, mirisi za wc i sredstva za čišćenje. Reklo bi se da smo iznimno prljav i smrdljiv narod. Kada je riječ o sredstvima za čišćenje, oni su kategorija koja zaslužuje posebnu pažnju. Ne znam kako ostale žene, ali mene strašno nervira činjenica da su glavni likovi koji prezentiraju Jarove, Veniše, Domestose, Persilove i njima slične, uvijek muškarci (osim kada treba zamijeniti punjenje u wc-u. Tu je još uvijek tradicionalno dominantna žena koja uživa prati govna i činiti školjku mirisnom!), a da ne spominjem junake poput Mr. Muscola i Mr. Propera. Spiderman i Superman su stvar prošlosti. Žene odsada imaju nove heroje! Poruka koju nam žele poručiti ljudi (i firme) koji su osmislili te reklame je: žene nemaju pojma o čišćenju, pa ćemo im poslati muškarce koji će im pokazati kako se to radi ili još bolje, čišćenje je toliko jednostavno da to mogu i mišićavi, glupi, ćoravi i trapavi muškarci. Zato žene više nemaju razloga za kukanje i njurganje kako su zbog rintanja i pranja preumorne za seks! DEEEM! Curke, tulum je završio!
Moj osobni junak dana
- 16:45 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 24.08.2009.
Sveto trojstvo: U ime Armade, Torcide i Bad Blue Boysa
Priznajem. Mogu razumjeti ili barem pokušati razumjeti ubojice, silovatelje, lopove, patološke lažove i ostale oblike luđaka, ali nikada neću, uz sav trud, razumjeti nogometne navijačke skupine. Barem one domaće. Kakav je to pobogu mentalitet, ako je u njih uopće išta mentalno, osim eventualno poremećaja? Razumijem da normalnim i lucidnim navijačima, kojih zasigurno ima u njihovim skupinama, pun klinac da ih se svrstava u isti koš sa kolegama huliganima, ali zašto uvijek, ali baš uvijek slušamo samo o crnim statistikama i šokantnim, sramotnim prizorima vezanim za ovu populaciju? Nikada još nisam imala prilike vidjeti ili čuti kako je neka skupina miroljubivo i dirljivo navijala pozitivnim navijačkim pjesmama i poticajnim parolama kako bi bodrila svoje omiljene igrače i omiljeni klub. U jednoj sićušnoj, mićušnoj zemlji veličine jedne omanje njemačke pokrajine, postoje nekoliko (čitaj: tri) najveće i najžešće navijačke skupine, ljubavni trokut: Bad Blue Boys (Dinamo, Zagreb), Torcida (Hajduk, Split) i Armada (Rijeka, Rijeka) koje žive za urlanje, divljanje, paljenje baklji i vrijeđanje protivničkih igrača na stadionu, zastrašivanje protivničkih navijača i lokalnog stanovništva na ulicama i međusobno maltretiranje u svakom potencijalnom trenutku u stilu «ili mi ili oni». Pripadnost skupini određuje se prema mjestu rođenja ili prebivališta, a nikako prema logičkim odrednicama kao što su imidž kluba, predanost i ponašanje igrača, nivo igre i profesionalnost i dignitet uprave kluba. Isto tako, popis benignih razloga za mržnju koju navijači njeguju u svojim redovima graniči sa ludilom. Čestim incidentima i masovnim, huliganskim tučnjavama, teško je da će navijači, kao i njihove skupine, ikada pronaći ičije razumijevanje i podršku u javnosti.
Nisam luda za sportom općenito, a naročito za nogometom. Oduvijek mi je bio jedan od najdosadnijih sportova. Koliko god se trudila, ne mogu pronaći ništa interesantno u činjenici da dvije hrpe (precijenjenih) muškaraca, trči sat i pol vremena za loptom, pljuje guste hračke po travi, pokušava što dramatičnije (pre)glumiti «udarac» protivničkog igrača kako bi sve skupa završilo bez ili sa minimalnim brojem pogodaka, dok se navijači sa tribina vrijeđaju po nacionalnoj, rasnoj ili bilo kojoj diskriminirajućoj osnovi.
Primjer koji me inspirirao za pisanje ovog teksta je, između ostalog i sinoćnja utakmica između Rijeke i Hajduka. Dobru igru Rijeke zasjenili su njeni navijači koji su, na prvi izlazak njihovih dojučerašnjih zjenica u oku, izviždali plemenitu braću Sharbini. Ta dva pristojna i vrijedna dečka, biseri među agresivnim, nepismenim, primitivnim i vulgarnim nogometašima naše lige, nisu u svom životu napravili ama baš ništa, osim marljivo i bez privatnih incidenata svojom briljantnom igrom spasili Rijeku od titule najgoreg gubitnika u povijesti nogometa u Hrvata. Nakon što su sramotnom trgovinom između loše i još lošije uprave klubova prodani u Hajduk kao ovce, tom istom prodajom spasili su matični klub, rodni klub, od sigurnog bankrota te provizijom od svoje prodaje stavili kruh u gladna usta ostalim riječkim igračima, njihovim obiteljima i svima onima koji žive na njihovoj sisi. I kao da to sve nije dovoljno, u Opatiji ih napadnu lokalni tipovi, vjerojatno iz njihovog susjedstva, koji su se do prije neki dan kleli u vjernost do smrti i pretuku Braću bez da su trepnuli.
Ja, da sam jedan od Sharbinija, posvetila bih život da svojim talentom i igrom uništim klub koji me prožvakao, pljunuo i na meni se okoristio, a zatim zabio nož u leđa. Jer, to nakon svega što im je učinjeno jedino i zaslužuju.
Nikada neću shvatiti zašto su domaći igrači, kada ih se transferom preseli u neki drugi domaći klub, izdajničke pičke, a kada ih se proda ko' roblje za sitne ili solidne pare u neki osrednji inozemni klub, velike svjetske nogomente zvijezde koje sjaje u oku svakog Hrvata?
Nigdje u svijetu, u jednoj tako maloj državi nije postojalo toliko skupina navijača koje se toliko mogu mrziti. Što je tužno, kada razmislimo kolike su mogućnosti da su pripadnici jedne navijačke skupine u rodbinskoj vezi sa pripadnicima protivničke skupine. Sigurna sam, da ako ne svaki, onda svaki drugi navijač Dinama ima babu u Splitu ili negdje u njenoj okolici gdje je proveo svoje sretno djetinjstvo brčkajući se u moru sa svojim rodicama. Ili da mnogi od njih imaju ujnu ili tetka u Rijeci, u kojoj su imali prva seksualna iskustva sa prijateljicama svojih sestrični na novogodišnjih tulumima. Zato se pitam:
Why can't we all just get along?
- 21:17 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (9) - Can' touch this! - #
četvrtak, 20.08.2009.
Handyman iliti vješt sa rukama
(Prilozi skladnom obiteljskom životu.)
Definitivno ima nešto privlačno u muškarcu koji zna, umije i voljan je popravljati i raditi po kući, vrtu, garaži. Muškarac (sa ili bez mišića) koji je vješt sa rukama mi ulijeva povjerenje. Svakako je predrasuda da će se muškarac koji kreči, gleta, sklapa ormare, uspješno popravlja automobile i veš mašine bolje brinuti za ženu i obitelj od trapavog tipa koji ne zna ni šta je vaser-vaga, ali ako mogu birati, ja radije biram ovog prvog. Čak sam u stanju preći preko fizičkih nedostataka. Pivski trbuh može biti muževan, osim ako ne prelazi granice grotesknog. Ukoliko ne izgleda kao da je u 11. mjesecu dinosaurske trudnoće, može proći! Što se frizure tiče, klasična kratka frizura sa uredno počešljanim razdjeljkom sa strane podjednako prolazi kao i malo duža sa pramenovima koji nestašno padaju preko očiju, dok je ostatak nemarno uhvaćen u mali repić na vratu. A, ako se već moram nositi sa ćelavim potiljkom, sve dok su mu misli i ruke podalje od combovera, dobro je.
Stereotipna slika mišićavog muškarca u bijeloj potkušulji, izlizanim trapericama i pojasom punim šiljastog alata nije bez razloga postala sinonim za seksi heteroseksualnog muškarca. Na sami pogled, poput Pavlovljevog refleksa poželim da upotrijebi svoj falusni alat kako bi prčkao malo po meni i izvršio sitne popravke. (Kon)tekst me odvodi do vječne dvojbe oko preferiranja i biranja siromašnog i zgodnog automehaničara koji sam popravlja ili bogatog biznismena koji sam (ne)dovozi auto na popravak. U treptaju oka, izabirem siromašnog i zgodnog. Novac, koliko god seksi može zvučati i omogućiti, postoje uvijek oni animalni instinkti koji vladaju kako životinjskim tako i ljudskim svijetom u kojem će slonica, lavica, ptica ili bilo koji ženski kukac izabrati najjačeg mužjaka koji je svojom fizičkom snagom nadjačao protivnika i time osvojio ženku. Nigdje nisam vidjela da je poražni lav osvojio lavicu time što je podijelio s njom ostatke svoje lovine.
Što god govorile, zjapile za nekom nazovi ravnopravnošću, žene su staromodne i tradicionalne kada je riječ o biranju partnera za brak, odnosu između supružnika i odgoju djece. Niti jedna žena, osim ako nije bolesno ambiciozna, neće se protiviti ukoliko je muž u stanju njoj i djeci omogućiti život u kojem se ona može kvalitetno posvetiti obitelji, neopterećujući se glupim i neispunjavajućim poslom koji služi tek za krpanje rupa u obiteljskom budžetu. S druge strane, ako žena ima zdravu potrebu ostvariti se osim u obiteljskom, podjednako i u poslovnom smislu, vjerujem da će svaka žena na ovom svijetu biti sretna ako je suprug svojim poslom sagradio stabilan financijski temelj obitelji i time omogućio scenarij u kojem žena može odabrati posao u paketu sa željenim radnim vremenom kojim će se baviti iz ljubavi, motivirana osobnom željom, potrebom i oplemenjivanjem osobne dimenzije kroz tu istu djelatnost.
Kad je riječ stanovanju i odgoju djece, obiteljski čovjek preferira kuću u predgrađu smještenu u što prirodniji i zeleniji okoliš, pored stana (čitaj: kartonske kutije) u zgradi od 20 katova u centru grada. Odgajati dijete na cesti ili u predgrađu prema kojem iz centra grada posljednji autobus kreće u 23.15 možda na prvo razmišljanje može biti ograničavajuće, no roditeljima koji brinu svakako zvuči kao olakotna okolnost. Barem dok ne postanu punoljetni vozači. I ne odvezu se roditeljskim ili još bolje, svojim autom u svoj stan u potrazi za samostalnim životom.
Duboko sam uvjerena da je biološki, antropološki, kulturološki i prema svim drugim oški, žena predodređena za ulogu supruge i majke čija je iskonska funkcija u obiteljskom životu da svojom prirodom i osobnošću stvara umirujuću atmosferu, ugodno ozračje, rekla bih emotivno i socijalno blagostanje među članovima svoje obitelji. Ne postoji ljepša i plemenitija uloga žene koja s puno pažnje, ljubavi i empatije brine da su njezini najmiliji voljeni, sretni, čisti, uredni, veseli, dobro nahranjeni, sigurni i prihvaćeni onakvima kakvi jesu. I svaki pravi muškarac dužan je svojoj supruzi i majci njegove djece omogućiti najbolje moguće uvjete kako bi sve to i ostvarila.
Što sam starija sve više sam uvjerena u ispravnost teze kako je obitelj temelj društva. Obitelj je prostor osobnog djelovanja u kojem čovjek ima izravnu mogućnost utjecati na društvo i svijet putem svog nukleusa, potomaka koje ostavlja u trajno nasljeđe ljudskom društvu. Velika odgovornost čovjeka je kakvu osobu će odgojiti, osobu koja će doprinijeti svijetu ili ga oštetiti. Obitelj je također ogledalo čovjeka koje reflektira u svojim članovima njegovu osobnost, sposobnost, mudrost i osobni uspjeh.
U ljubavi, obitelji i životu općenito postoje uvijek iznimke koje potvrđuju pravilo. Jedinke koje svojom originalnošću, briljantnošću i jedinstvenošću izranjaju iz mase kao biseri. Njima se uvijek treba čuditi i gledati ih sa divljenjem koliko god odudarali od naših intimnih razmišljanja, osjećanja i očekivanja. Svaka žena koja ne može ili ne želi imati dijete podjednako je hrabra kao i ona koja rađa peto ili usvaja prvo. Svaki muškarac koji je vječiti neženja podjednako je vrijedan kao onaj koji se ženi po prvi i jedini ili razvodi po treći put. Svaki čovjek koji bira boemski ili život ekskluzivnog bogataša jednak je onome koji je zadovoljan svojim sasvim prosječnim i običnim. Sve dok ne ugrožava ili ne čini nesretnim drugo ljudsko biće. Amen.
- 21:48 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (8) - Can' touch this! - #
utorak, 18.08.2009.
Ljubomora i ostale spolno prenosive bolesti
Koliko je ljudima koji su imuni na osjećaj ljubomore ona nezamisliva, toliko je osobama sklonima ljubomori nepojmljivo da postoje ljudi koji ni pod kojim uvjetima ne mogu osjetiti ljubomoru.
Kao što je rasprostranjena ljubomora među ljubavnicima, sve češće i intenzivnije djecu opsjeda osjećaj ljubomore i zavisti kada su u pitanju garderoba, tenisice, playstationi, mobiteli i računala njihovih vršnjaka. Slijedom toga iznjedrila se podjela na dvije osnovne vrste ljubomore: materijalna i ona opće poznatija, ljubavna. Kako sama riječ evocira, materijalna ljubomora vezana je za osjećaj zavisti ukoliko netko drugi posjeduje više vrijednosti izraženih u novcu i materijalnim dobrima kao što su pokretnine i nekretnine. Ova vrsta ljubomore je, kao i bilo koja druga, neopisivo plitka. Činjenica da netko posjeduje ljepše uređen stan, veću kuću, luksuzniji auto ili bilo koju drugu stvar za kojom žudimo ili smatramo mjerilom bogatstva i uspjeha, nikada ne može iznervirati ili na bilo koji način ugroziti stabilnu i zdravu osobu koja je naučena uspjevati u životu zahvaljujući vlastitom trudu i znanju. Kada je riječ o posjedovanju i uspjehu općenito, svakako je važno spomenuti odgoj i lepezu osjećaja i vrijednosti koje su nam roditelji dužni usaditi za vrijeme odrastanja i formiranja osobnosti. Ako govorimo konkretno o imanju i nemanju, iznimno je važno jesmo li već kao mala djeca naučili što je naše, a što nije. Osoba koja od malih nogu zna cijeniti vlastito, mora znati cijeniti i tuđe. Sve ono što nije naše, znači da je tuđe, a to je polazište ljudskog poštenja. Onaj tko zna ovu razliku, nikada neće ukrasti, obogatiti se na tuđi račun, prisvojiti izgubljeno bez da pokuša pronaći vlasnika i vratiti mu pronađeno ili preoteti nečijeg bračnog partnera.
Mnogo zanimljivija je ljubomora u ljubavnim i prijateljskim vezama. U ovoj priči, glavnu ulogu imaju posesivnost, osjećaj manje vrijednosti i manjak samopouzdanja ljubomorne osobe. Uglavnom, što više emocija uložimo u odnos, riskiramo sa većim intenzitetom ljubomore. Ukoliko je riječ o odnosima između parova, čim se na dnevnom rasporedu nađe spolni odnos, neki mužjaci, a naročito žene uključe svoje radare te uvlače muškarce u svoju mrežu, koristeći ljubomoru u svrhu (samo)kontrole. Ne razumijem kako spolni odnos sa nekom osobom sam po sebi podrazumijeva posjedovanje ili pripadnost drugoj osobi, kao i dozvolu za postavljanje privatnih i intimnih pitanja. Osim ako je riječ o nekoj spolno prenosivoj bolesti, pa smatram poštenim pomoći spolnom partneru ili gostu u spolnom odnosu otkriti o čemu je riječ.
Ako žena ima o sebi zdravo i normalno mišljenje temeljeno na realističnoj i pozitivnoj samokritičnosti, nikada neće imati potrebu ovisiti o pažnji muškarca, niti će imati potrebu bezuvjetno mu pripadati. Žena ili muškarac koji sebe smatraju dobrim, poštenim, lijepim, zanimljivim, duhovitim, inteligentnim i sl., nikada neće imati razloga sumnjati da će ih druga osoba iznevjeriti, prevariti, ostaviti ili povrijediti. Ljubomora je naziv za čahuru u kojoj se skriva osoba zatočena u manjku ljubavi i poštovanja prema samome sebi. Iz te čahure djeluje loše po sebe i osobu koju voli i ujedno smatra iz nekog, samo njoj poznatog razloga, superiornijom.
Poznajem mnogo ljubomornih žena i muškaraca koji su redom žrtve moje okrutne osude, jer nikada neću razumjeti kako netko pristaje živjeti u konstantom strahu i nepovjerenju u osobu koju voli i želi. Mora da je jako naporno i umarajuće provoditi vrijeme u sumnji, laži i umišljanju suludih prevara. Ako već biraš voljeti nekoga, možeš isto tako odabrati da mu vjeruješ. Ljubav je ionako više davanje nego uzimanje. Osobi koju voliš poklanjaš sve lijepe osjećaje koje poznaješ, a ponajviše vjeru u njega i vas dvoje.
Čak ni ona dobra stara doza male ljubomore čini se kao glupa ideja. Ako se ja pored partnera osjećam voljenom, poštovanom i sigurnom, nema potrebe da on odmjerava guzicu druge žene na pumpi, bulji joj u sise za susjednim stolom ili šapće na uho susjednoj djevojci u kinu kako bih se ja uvjerila da sve to može i bila sretna što je unatoč svemu tome on ipak samnom!?*$?»?!»#
- 19:34 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (7) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 17.08.2009.
Jež
Najljepše iznenađenje ovog mjeseca, ma šta(!), cijelog ljeta, je mali ježić, (pretpostaljam beba) koji se neočekivano ušuljao u našu sobu u prizemlju kuće na moru. Taj mali nespretnjaković izgubio se putem i došuškao se nekim čudom čudnovatim do nas preko onižeg balkona. Nakon pretrpljenog straha uzrokovanog mojim glasnim dozivanjem upomoć, bezglavo je pokušao pobjeći na sigurno lupivši mekom njuškicom u noćni ormarić. Zatim je počeo neuspješno bježati ispod kreveta, no sve što je uspio, bilo je pokupiti svu prašinu ispod starog kreveta i zapetljati loptice prašine u svoje još uvijek meke bodlje. Dečko je doletio, umotao ga u svoju majicu i nježno iznio na travnjak ispred kuće. Mali ježičak, pobjegao je u grm lovora, tražeći mamu i tatu da im ispriča što mu se dogodilo. Avantura.
(Više nikada ne želim čuti psovku: "E sad si jebo' ježa!")
- 22:17 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
utorak, 11.08.2009.
Luzeri ili louneri
Potaknuta svakodnevnim bombardiranjem informacijama i senzacijama oko ne jednog već dva koncerta U2, latila sam se teme masovnog okupljanja i problematike koja ih se dotiče. Moram izreći nešto što će svakako na prvu loptu zvučati glupo i zatucano, a to je da sam mišljenja kako su veliki koncerti isključivo za mlade ljude i one koje dijele njihovu energiju. Klinci i tinejđeri obožavaju taj adrenalinski zanos koji je neminovan kada dijele prostor sa nekoliko tisuća ili desetaka tisuća istomišljenika. Svi zajedno, ujedinjeni istim žarom, osjećaju silnu povezanost jedni s drugima dok urlaju tekstove njihovog omiljenog benda. Tekstove i glazbu pomoću kojih izranjaju na površinu sve one ostarjele emocije i lijepe uspomene. Možda zvučim kao moja brkata baba iz Like, ali ima nešto u staroj narodnoj: «Mladost - ludost!». Kad si mlad radiš gluposti, izazivaš sudbinu i sam život. Eksperimentiraš sa svime što potencijalno uzrokuje ekstazu, uzbuđenje bilo koje vrste. Ne smeta ti apsolutno ništa. Pa ni treća ruka na guzici. Sa ponekom godinom više, stvari nisu tako jednostavne. Godine podrazumijevaju oprez, mudrost, suzdržanost i promišljenost, a možda povrh svega navedenog, ponajviše udobnost. Ne znam koliko bi me morala fascinirati neka osoba ili bend zbog koje bih putovala nekoliko sati, stajala satima u redu, naguravala se sa 60 000 tisuća ljudi sa 120 000 laktova koji mi urlaju i dahću za vratom i riskirala stampedo od 120 000 nogu. Da ne govorim o tome kako (ne) bih platila kartu čijom protuvrijednosti mogu priuštiti cjelodnevni izlet čitavom razred učenika lošijeg socijalnog stanja.
Mainstream u meni oduvijek budi sumnju. Pitam se koliko nešto može biti kvalitetno i zanimljivo ako privlači milijune ljudi. Je li riječ o povodljivosti ili prilagodljivosti? U slučaju da se identificiram sa milijunima obožavatelja nečega, koliko mi ostaje prostora biti jedinstvena i autentična? Moram priznati, Bono (U2) je zaista rijetki simbol i oznaka za kvalitetnu glazbu, uzoran obiteljski život, a humanitarne i plemenite aktivnosti samo pojačavaju cjelokupnu sliku i dojam uzornog i uspješnog ljudskog bića. No, postoje osobe koje se nikada ne prilagođavaju masi koja ih okružuje, koje traže ljepotu gdje ju većina ne vidi. Autsajderi ili egzibicionisti, luzeri ili louneri. Svakome njegovo veselje.
- 19:15 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (4) - Can' touch this! - #
subota, 08.08.2009.
Biti(,) mirna, tiha i sretna
Što više radim na sebi imam manje potrebu raditi na drugima. Što više znam imam manje potrebu reći, napisati. Manje govorim, što mi se sviđa budući da sam uglavnom kritizirala, procjenjivala, analizirala i njurgala. Nije kao da nikada nisam ničime bila zadovoljna, ali uvijek sam vješto pronalazila načine da situaciju, priliku ili osobu učinim boljom, ekonomičnijom i efikasnijom koliko je god to moguće. Bila sam vrlo uspješna u tome, ali uspjeh je sa sobom nosio zavist, neprijatelje, razočaranja kad drugi nisu pratili moj tempo i nivo. Nekoć sam svojim glavnim adutima podrazumijevala inteligenciju, brzo snalaženje, domišljatost i svoj sarkastičan i britki humor, sposobnost višesatnih, uspješnih pseudointelektualnih nadmudrivanja sa pripadnicima kulturne elite (i onima koji su se tako smatrali). Sposobnost da se mimikriram svakoj podlozi i prilici. Danas radije šutim. I slušam. Promatram. Uočavam. Sada, nakon mnogo godina i brdo pročitanih knjiga o osvješćivanju unutarnje životne svrhe, snage, metoda umanjivanja neprijatelja Ega, polako shvaćam na što sam sve tratila energiju koju sam mogla uložiti u sebe, dimenziju svog unutarnjeg Ja lišenog suvišnih sadržaja i loših emocija. Vječito sam si postavljala pitanje, zašto godinama stojim ukopana, kao da se unatoč silnom trudu, radu i unutarnjem razvitku nisam nikamo pomaknula. Sada razumijem da koordinate mog prebivališta ne podrazumijevanju napredak. On se događa unutra i događa se širenjem moje privatne dimenzije i spoznaje. Polako me obuzima mir. Konačno mi je važnije biti mirna nego biti u pravu. Počinjem uživati u naizgled malim stvarima, vrećici domaćih rajčica iz vrta none dečka s kojim dijelim lijepe emocije, vrijeme i prostor, tuširati se iza kuće kišnicom iz bunara, brati šljive sa stabla u vrtu i jesti ih neoprane, zajedno sa crvićima domaće proizvodnje. Danu kojeg mogu provesti u potpunoj samoći, čitajući zanimljivu i inspirativnu knjigu satima ili danima. Bez zvonjave telefona, bez zvuka i slike sa televizora. To je sinonim za istinske užitke, a ne luksuze koji u sebi sadrže riječ suze.
- 19:41 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
