utorak, 30.06.2009.
Zlatna muda
Peglam i gledam na TV-u izravan prijenos otvorenja festivala Riječke ljetne noći. Organizatori se trude da program otvorenja svake godine nadmaši onaj prošlogodišnji pompoznošću, glupavoćom i skupoćom spektakla. Ove godine, kao da kiča nije dovoljno, uz nebulozno hodanje nekih Francuza po krovu zgrade HNK Rijeka, najavljen je i poseban, svečani vatromet kao nešto dosad neviđeno. Onome tko je samo dva puta u životu pogledao vatromet, jasno je da u svijetu vatrometa teško da nešto može biti neviđeno. Rakete i lampice u nekoliko boja i u dve – tri, uglavnom ovalne formacije. Nakon što je završio izravni prijenos i dalje čujem pucnjavu ispaljenih raketa, neke detonacije. Pomislim, jadni ti radnici koji u ove kasne sate moraju minirati novi tunel na autocesti u neposrednoj blizini moga stana. Bacim oko kroz prozor i vidim kako bageri miruju. Odem na prozor koji gleda na središte grada i ugledam (i dalje) vatromet. Drago mi je radi radnika, ali razljutim se na pomisao da je taj isti vatromet sigurno koštao otprilike kao i tunel koji čeka jutarnje detonacije. Sramota. Nastavljam peglanje, a na prvom programu nastavlja se preseravanje. Samo ovaj put u glavnoj ulozi nisu više kulturnjaci već poduzetnici. Emisija se zove, ni manje ni više nego «Zlatna bilanca», a osmislio, organizirao i odabrao sigurno nije Đelo dobri, stari Hadžiselimović, već Fina. Gledam i čudom se čudim, kako lopov lopovu uručuje priznanje i nagradu za najuspješnijeg hrvatskog poduzetnika prema financijskim izvještajima. Čovjek bi reko' «Jebeš Švicarsku, vidi nas Hrvate!». I sve se to trlja na nos gledatelja u «prime time-u» na prvom programu Hrvatske televizije. Da nije smiješno, bilo bi tužno. Red govorancije, red nagrade, red glupih Tarikovih (polu privatnih) viceva (kako bi bosanac drukčije!), red aplauza (na koji je prisutne voditelj gotovo natjeravao), red zahvale i kraj. Puno kiselih faca u gotovo identičnim odijelima koji su suzdržano pljeskali, primali nagrade i fotografirali se, kao da ih je ipak malo sram cjelokupne situacije. Usput, budi rečeno, najnagrađivaniji i najuspješniji poduzetnik je jedan odvjetnik i njegovo odvjetničko društvo. Gospodin je normalan, koliko to jedan najuspješniji odvjetnik može biti, pa je rekao kako očito nešto u državi ne valja kad je najuspješniji čovjek u državi upravo odvjetnik. Čudim se kako ministar Financija, gospodin Debeliizgledakorobot Šuker nije propao u zemlju od srama. Jedan od laureata je i HEP, što me neobjašnjivo čudi, obzirom da je prije samo mjesec dana na vijestima objavljeno kako ista tvrtka, zajedno sa još 4 (velika, jaka) javna poduzeća ima nepodmirenih dugova u iznosu od 2 do 7 milijardi kuna, te izaziva lanac neplaćanja u državi, a samim time i oštećuje državnu kasicu - prasicu. Za potrebe pisanja ovog teksta zguglala sam HEP+duguje, a onda ugasila komp i nastavila peglat uz glazbu s Narodnog radija. Da malo oglupavim, pa ne razmišljam o Zlatnim kunama, Zlatnim bilancama, Zlatnim seronjama, Zlatnim mudonjama, domovini, domoljublju, lokal patriotizmu, Festivalima, Dorama, Forama, Nagradama, Plaketama, Raketama...
(A radnik iz tunela ziher spava i boli ga dupe. On će sutra minirat svoju domovinu. Potpuno legalno. Blago njemu.)
- 23:13 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
subota, 27.06.2009.
44 kg Horrora, pardon Trillera!?!
(Savjetuju iskusniji blogeri nas manje iskusne da ako želimo privući pažnju na svoje blogove moramo komentirati svakodnevne događaje.)
Svakodnevno bombardiranje sa svih strana o tragičnoj, iznenadnoj i preranoj smrti Michaela Jacksona, nagnalo me na razmišljanje o pojavi svjetski poznatih zvijezda. Ne znam što je u njegovoj smrti tragično, iznenađujuće, a naročito prerano,, kad se posljednjih 20 godina pred očima cijelog svijeta raspada. Osobno, smatram pravim čudom da je uspio toliko dugo i (pre)živjeti. Jedno je neosporno u vezi Michaela Jacksona, a to je da je u povijesti svjetski poznatih luđaka, uistinu jedinstven. Prvi je izvođač u svijetu koji je od crnog, talentiranog dječaka postao bijela, mršava avet. Kad je već riječ o boji njegove kože, sjetih se da je između ostalih, mega popularnost stekao stihovima «nema veze dal' si crn ili bijel»! Ha-ha-ha! Smiješna mi je sveprisutna licemjernost tzv. obožavatelja koji ga desetljećima uzdižu u nebesa, kad je to čudovište medijsku pozornost pobiralo svojim nastranim privatnim životom dulje nego onim glazbeno – scenskim. Jer ne mogu se oteti mišljenju i prognozi da kojim slučajem Michael Jackson nije imao pjevačkog talenta, možda bi davnih dana završio u ludnici ili zatvoru.
Kao skoro pa tridesetogodišnjakinja sa 10-godišnjim iskustvom u profesionalnim glazbenim iskustvom, osim nekoliko hitova (od kojih bi iz glave mogla nabrojati eventualno 5, nepotpunih ili netočnih naziva pjesama!) ne mogu reći da sam upoznata sa njegovom karijerom i glazbeno – scenskim opusom, budući da je ona takoreći završila u periodu kada sam ja krenula u 1. razred osnovne škole. Njegovo povremeno pojavljivanje u medijima za mog života, svedeno je na sudske optužbe za silovanje i napastvovanje djece, naginjanje svoje vlastite djece kroz hotelske balkone, monstruozno sakaćenje vlastitog lica i tijela (ne)estetskim operacijama...
Smrt ove velike glazbene zvijezde navodi me na definiranje ove titule te karakteristikama osobe koja ju zaslužuje. Vrhunska glazbena, glumačka, spisateljska ili likovna zvijezda zaslužuje biti ona osoba koja u potpunosti svoga postojanja živi i radi u skladu sa svojim statusom, prvenstveno kvalitetnog ljudskog bića, a zatim kvalitetnog stvaraoca. Osoba koja iznimno pjeva, a privatno je čudovište (iz bilo kojeg razloga), za mene nikada i u ni u kojem slučaju ne može biti «zvijezda».
Michael Jackson veoma je nesretna, vjerojatno u djetinjstvu zlostavljana i psihički zgužvana osoba. Fizičkim uništavanjem samog sebe realizirao je svoje psihičko stanje te je tako njegovo tijelo s godinama postalo odraz njegove psihe. Tužno je da su svi njegovi tzv. prijatelji, patuljci, poslovni suradnici, obitelj i obožavatelji pljeskali, vrištali i plakali od oduševljenja umjesto da su mu pružili pomoć dok su godinama gledali kako propada.
Ideja o njegovoj posljednjoj turneji koja je trebala početi ove godine u Londonu i sastojati se od 50 koncerata diljem svijeta, smrdi otkada je najavljena. Pa svima je jasno kad ga pogledaš da je to fizički, a kamoli psihički neizvedivo, osim ako taj posao ne obavi jedan od njegovih brojnih dublera. Povratničke turneje ugaslih pjevačkih zvijezda u pravilu se organiziraju radi novaca, u što nije teško za povjerovati budući da je njegov luna park i bajkoviti ranch u kojem je živio bio na rubu rasprodaje, troje njegove biološke djece navikle na igranje sa slonovima treba uzdržavati i volila, evo je – Njezino veličanstvo - turneja. Njegovi menadžeri, obitelj i ostali na njegovoj krhkoj grbači zadovoljno su trljali ruke dok su ga šopali razno – raznim koktelima lijekova kako bi ga održavali na životu i ostvarili enorman profit koji im je trebao donijeti prije nego se pretvori u bundevu. I kada su se sve karte rasprodale, kad je lova kapnula, Michael ih je sve zajebo' i umro!
Bravo Jacko-Wacko! Nadmašio si samog sebe! Predstava može završiti.
Barem dok njegova djeca malo ne odrastu pa nastave očevim stopama.
Jedva čekam.
NOT.
- 18:44 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
četvrtak, 25.06.2009.
Dekadencija društva i države (vol.2)
Andrija allmighty Hebrang
I gledam tako sinoć emisiju Otvoreno u kojoj su se s jedne strane šepurili Hebrang i prika mu, Škegro podsjećajući me na ona dva stara muppeta na balkonu koja kenjaju po svima ko' dvije stare zajedljive babe. I odjednom, prepotentni i nadmeni Hebrang izjavi, citiram: «Država je narodu isto što i obitelj pojedincu!» Ne mogu sa sigurnošću tvrditi na koju je državu Hebrang mislio dok je izgovarao, ali pretpostavimo da je mislio na našu. Ako je tako, onda je Hrvatska svom prosječnom građaninu ništa drugo doli maćeha ili barem neka loša udomiteljska obitelj u kojoj su odnosi narušeni, bolesni i incestuozni. Ne znam u kakvoj je obitelji odrastao Hebrang, ali ako je u stanju izgovoriti ovako nešto, onda je mogao odrastati samo u jednoj – disfunkcionalnoj.
Ovaj sumnjivi političar, kojeg volimo kititi epitetom kontroverzni, ima sve predispozicije da jednog skorog dana postane predsjednik Republike Hrvatske i tako nastavi politiku idola mu, Tuđmana. I ako se malo bolje zagledaš, možeš i vidjeti taj žar u očima. Prepotentan je, arogantan, bahat, obraća se s visoka, ne mari za narod, okorjeli je hadezeovac, kao neki ugledni doktor koji u trenutku, kad se radi o njegovoj guzici (pardon, prostati!), odlazi na operaciju u Austriju! Znači, ono što je dobro za hrvatsku prosječnu prostatu, nije dovoljno dobro za Njegovu?! Radio je u svom životu sve i svašta, svugdje gurkao nos, valjda gdje god se pružila prilika da preživi na hrvatskom političkom nebu, pa je tako jedan liječnik između ostalog obnašao razno-razne dužnosti u Saboru kao npr. bio potpredsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, član Odbora za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, član Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Bio ministar zdravstva (ajde, u struci je!), ali kako se mogao naći u ulozi ministra obrane pa i na samo 4 mjeseca, ne mogu razumjeti. Svestran čovjek, nema šta! Čudno da nas već nije izveo iz krize! Ovo već vodi ka tezi koju sam iznosila kako u Hrvatskoj svatko može biti što god poželi, ukoliko zna kome se i u kojem trenutku treba naguziti. Hebrang vjerojatno ima gadnih problema sa kičmom od silnog saginjanja. Možda je u Austriju zapravo išao operirati kičmu a ne prostatu!?
Jedan liječnik koji sebe smatra intelektualcem i koji je (li) izrekao Hipokratovu zakletvu, izigravajući Boga dopušta si dirigirati sudbinama obitelji, prvenstveno žena koje ne mogu imati djecu prirodnim putem, zagovarajući u Saboru teze poput, citiram: «Žene koje nemaju partnera nikako se ne bi smjele podvrgnuti umjetnoj oplodnji jer bi na taj način dijete u startu bilo uskraćeno za jednog roditelja.» Sve što ću reći na ovo je, kad bi potencijalni otac mog djeteta bio (nedajbože) spodoba iole nalik na njega, onda mi hvala, ni ne treba.
Hrvatska politička scena krcata je cirkusantima tipa Ljubo Ćesić Rojs, Branimir Glavaš, Anto Đapić, Gordan Jandroković, Ivica Kirin (Sjeća li se itko ovog lika? Negdje se pokrio ušima!). Razlika između njih i Andrije Svemogućeg Hebranga je ta, da je ovaj tek za nijansu sofisticiraniji i pismeniji od navedenih. I što zna svoje loše političke odluke i poteze sakriti kao zmija noge.
- 16:11 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
utorak, 23.06.2009.
Strah i prezir u hrvatskom školstvu (1)
Surfajući webom slučajno nabasam na vijest naziva «Učenik išamarao profesoricu» popraćen video materijalom događaja. U Sremskoj Mitrovici učenik srednje strukovne škole ljut na profesoricu zadnji dan nastavne godine pokušava izbiti svoju jedinicu iz profesorice. Nakon verbalnog maltretiranja, učiteljica je udarila učenika koji je otprilike 2 puta veći i 4 puta teži od nje nakon što joj je on pokušao iščupati dnevnik iz ruku. Vjerojatno pokušavajući se obraniti od nasilnog učenika. Nakon čega u razmaku od 3 minute učenik snažno udara profesoricu po glavi više puta, šamara ju i pljuje joj u lice. Ostatak razreda sjedi i šuti, tek se dvojica učenika ustaju kako bi (bezuspješno) pomogli profesorici koja nije niti jednog trenutka jauknula niti reagirala na bilo koji drugi način. A nitko joj nije branio da izađe iz učionice.
Nije važno što se navedeni scenarij odvija u jednoj srpskoj srednjoj školi. Ovakvih škola ima i u Hrvatskoj, ovakvi učenici sjede i u našim klupama, a ovakve profesorice odgajaju i obrazuju našu djecu. Kao i kod svakog zločina, određujemo žrtve i počinitelje. U ovom slučaju, svi prisutni u učionici ujedno su počinitelji i žrtve. Dok jedan učenik udara a ostali mirno sjede i šute (te pritom i hladnokrvno snimaju mobitelom), podjednako sudjeluju u nasilju nad profesoricom. Isto tako, profesorica koja trpi verbalno maltretiranje učenika, na njega ne reagira na vrijeme i na pravi način, te se usudi podići ruku na učenika koliko god on agresivan i drzak bio, podjednako je kriva za zlo koje se dogodilo. Profesorica koja svaki dan odlazi na posao na kojem ju učenici zlostavljaju, ponižavaju i onemogućavaju da radi svoj posao, a učenici žive, uče, rade i odrastaju u takvim uvjetima čini ih sve skupa žrtvama sistema i društva u kojem tonu i propadaju. Ono što je žalosno u cijeloj priči je činjenica koliko je bespomoća i jadna žena koja je nakon godina studiranja i godina i godina posvećenih obrazovanju mladih ljudi, doživjela da ju hladnokrvno mlati i ponižava ogromna, neodgojena sedamnaestogodišnja osoba koju pokušava nečemu naučiti. Vjerojatno ga nakon karijere maloljetnog zlostavljača u budućnosti čeka karijera silovatelja, ubojice ili barem lopova. Ne želim biti licemjerna i opravdavati niti na trenutak profesoricu iz priče, ali budući da sam i sama učiteljica sa iskustvom rada u školi sa jako teškim socijalnim slučajevima, mogu se nakratko staviti u kožu pretučene profesorice. Sve češće odjekuju klišeji «nisu vremena kao što su nekad bila», «kad smo mi išli u školu toga nije bilo» koji nam mogu svima ići na živce, ali to ih ne čini manje istinitima. No, još uvijek nitko ne poduzima apsolutno ništa. Tu i tamo, nakon što neki bombastični slučaj dospije u novine i počne živjeti umjesto školskim, medijskim životom, odradi se jedna – dvije televizijske emisije i gotovo. Sjeća li se itko danas sramotne priče HIV pozitivnih djevojčica? Što je s njima i kako žive? Zna li itko o slučaju učiteljice kojoj je učenik osnovne škole zabio nož u trbuh? Priča ima svakim danom sve više i više, a doza nasilja samo se povećava. Od sramotnih činjenica koje su pokazatelj nuspojava loše socijalne i odgojno – obrazovne politike, zastarjelog i zakržljalog odgojno – obrazovnog sustava, nebrige za posljedice rata na djecu koja posljednjih mjeseci postaju punoljetni građani, radimo senzaciju, dižemo tiraže i svaljujemo krivicu s lijeve na desnu stranu, sa onih koji su bili na one koji dolaze. Kao da se radi o nečijoj tuđoj djeci a ne našoj! Kao da će ta frustrirana, agresivna djeca jednoga dana hodati ulicama neke druge države, živjeti i raditi u nekim tuđim susjedstvima, a ne našim! Umjesto da se skupe tzv. stručnjaci i pronađu metode i načini za efikasnu prevenciju, terapiju i rehabilitaciju koja djeluje. Sustav koji djeluje. Sustav koji djeluje. Sustav koji pokazuje vidljive rezultate. Rezultate koje možemo vidjeti i osjetiti. Psihologija, pedagogija, socijologija? Kakve su to znanosti i tzv. stručnjaci koji ne mogu predvidjeti posljedice rata na djecu i ljude, posljedice u društvu, predvidjeti probleme, emocije, reakcije te ih spriječiti, svesti na minimum, zaštititi sve nas?
Tvrdim da se hrvatske škole polako, iz dana u dan sve više pretvaraju u popravne domove. Uskoro će elitne, privatne škole i njima svojstveno kvalitetno školovanje postati luksuz i privilegija bogatih.
Možemo li kriviti djecu što u ovakvom društvu, u kojem svakodnevno gledaju nepravdu, nemar, prava bez odgovornosti i sankcija, na bespomoćnost odgovaraju agresijom i nasiljem? Vjerujem da ne znaju drugačije. Dijete odgaja prvenstveno roditelj, zatim obitelj, potom okolina. Posao profesora je da u prvom redu, obrazuje služeći se između ostalih, odgojnim metodama. Nema tog profesora koji može «pokvariti» ono što je dobar roditelj usadio u svoje dijete, kao što ne postoji profesora koji može «ispraviti» sve ono loše što je djetetu učinio loš roditelj.
Danas svatko može biti roditelj. Dobar, loš, nikakav, svejedno je. Nitko ne kažnjava loše roditelje, ali ih ni ne obrazuje. Danas nam za bilo koji posao treba svjedodžba, diploma, završeni seminar ili barem nekakva dozvola. Samo za posao i odgovornost roditelja ti ne treba apsolutno ništa.
- 20:40 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
petak, 19.06.2009.
I ti možeš postati blistava zvijezda na našem estradnom nebu.
I ti.
I ti.
Da, da, i ti.
Imamo novu pošast u zemlji. Epidemiju. Pandemiju, zapravo. Sve više ljudi pati od «ja želim biti celebrety» sindroma. Ne od celebralne paralize (ma koliko asocijativno podsjećalo na tu bolest), iako i je jedan od sindroma paraliza mozga i zdravog razuma zaražene nazovi celebrety osobe.
Svaki kreten danas misli za sebe da je dovoljno zanimljiv da zaslužuje da se mediji njime bave. Doduše, ni mediji nisu bogzna što kvalitetniji od takozvanih zvijezda kojima zatrpavaju stranice, pa nije ni za čuditi se. Danas u Hrvatskoj svatko može biti što želi. Pekar može biti glumac, postolar pjevač, a vulkanizer političar. Zemlja nam i je u rasulu, jer neadekvatni ljudi rade posao za koji nisu ni školovani a ni talentirani. Za koje zanimanje danas uopće treba posjedovati talent? Talent za pjevačicu možeš kupiti kod svakog bolje opskrbljenog plastičnog kirurga, za ulogu u predstavi trebaš se povalit sa redateljem, za posao službenice u javnom sektoru moraš imat mamu ili ćaću na nekoj poziciji koja ti može poklonit ili izmislit radno mjesto.
E, da je Andy Warhol znao što je ondak govorio i da će ovako izgledat svijet, možda ne bi nikad ni izgovorio onu svoju rečenicu o 15 minuta slave svake budale.
Od 1984. nismo bogzna kako napredovali. Orwellu smo se divili umjesto, da smo ga shvatili kao upozorenje. Prodajemo svoje osobne probleme pod reality show, prostituiramo intimu, sa televizije nas zabavljaju freakovi kao što su nas nekoć zabavljali cirkusanti i klaunovi, iz svakog časopisa pozdravljaju nas ljudi za koje nitko ne zna tko su i što su napravili u životu da bi im se poklonio prostor za kojekakve izjave. Od neutralnog posmatrača hoćeš – nećeš, svjetlosnom brzinom postaneš voajer. Sve je trač, sve je ogovaranje, sve je rekla – kazala za dobrobit osobne promocije. Danas je biti popularna osoba u Hrvatskoj pravo zanimanje. Privatan biznis. Biti zvijezda = biti brend = biti mali ili veći poduzetnik (ovisno o dimenzijama popularnosti). Uspješnije zvijezde samo su pametniji biznismeni.
Ne smijem biti licemjerna, jer i pisanje je oblik osobne reklame. Također se serviram komentarima svih i svakoga. Izlažem se. A opet razmišljam, može li danas čovjek pošteno živjeti od, uzmimo npr., pisanja? To bi značilo, biti ili dovoljno kvalitetan i priznat od struke koja te podržava i promovira, knjige ti se prodaju solidno, imaš dobar tempo tipa, nova knjiga svake godine – dvije, i zadovoljan si. Ili, biti osrednji, pa svojim osobnim angažmanom privući pažnju na sebe pa potom na svoja (ne)djela, kroz neke (pomno izrežirane) skandale dođeš do masovne publike koja kupuje tvoje knjige po 39,99 ili još gore 29,99 (da ne kažem besplatno uz neki časopis!).
Samo šačica mega popularnih manekenki mogu reći za sebe da su ih otkrili lovci na talente na ulici, u kafiću ili dok su birale paradajz na placi, dok su ostale manekenke kucale na vrata svih modnih agencija sa svojim «bookom» pod miškom. Al, one ipak hodaju po pisti. Isto kao i ove otkrivene.
- 10:14 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
srijeda, 17.06.2009.
hepines vs. herpes
tako mi malo treba da budem sretna. da jedan od prosječno dobrih dana proglasim najboljim danom u životu. sramotno malo. zabrinjavajuće. pa se pitam, postajem li jednostavnija osoba ili sam spustila kriterije po kojima definiram sreću. dobar život, onako općenito. (p)ostala sam gadan cinik.
a ja se čudim što su mi stopala neobično hladna već danima. kad mi je slaba cirkulacija! u pravom, jednoznačnom smislu. ja ne cirkuliram! moj život ne cirkulira. zaglavila sam se. posadila na glavu. naopačke. nešto radim naopako. i tako moj glavni junak «Pale sam na svijetu» dobiva prijatelja. pridružujem mu i gospodina Antun Tuna. iako tipični autsajderi, autentični louneri, sad će ipak dobiti priliku upoznati se. čavrljati o zajedničkim temama.
ma, može mi pričat šta god hoće, al' kad ja vidim da supruga mog favorita ima herpes na ustima, meni nije svejedno. ja se zaista zabrinem nad tom činjenicom. i naravno, kao svaka normalna osoba posegnem za obilnim količinama prevencijske kreme! još kad bi postojalo preventivno sredstvo (za ovakvog idiota kao što sam ja naprimjer!) koje bi prilikom jednostavne upotrebe izazvalo reakciju da nanjušim uvijek isti profil kretena na koje posrćem kad ih susrećem sa nuspojavom da bježim kao sumanuta...eh, kad bi samo! šbb – kbb. šta bi bilo – kad bi bilo...
jer, ako već sama plaćam visoke račune mog privatnog ginekologa, onda ću itekako brižljivo paziti kome ću dozvoliti da mi nabija stavke na računu. sigurno ne kretenu koji mi u svojoj kokainskoj ekstazi, nakon 17. grama lošeg kokaina (on više nije sposoban primijetiti razliku, ma nije niti važno uostalom kakve je kvalitete, bitan je sam čin, ritual, obred!) obećaje da će ispuniti sve i jednu moju želju, srediti mi život onako kako misli da je najpametnije, napraviti od mene kvalitetnu, cjelovitu i uspješnu ženu, megazvijezdu... ma, šta on misli tko sam ja? nina, faking badrić???
a onda se naravno, ne javlja narednih tjedan dana. valjda mu toliko treba da amnezira sve što je obećao i izgovorio. ustane iz pepela. onda je ko' nov. može nastaviti dalje. prema nekoj dekoltiranoj, sisatoj, siromašnoj (u svim kategorijama) glupači bez mišljenja i stava o bilo čemu osim svojem laku za nokte, koja neće stvarati probleme kao što to činim ja.
JEAH.
- 15:20 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
utorak, 16.06.2009.
Emancipacija. (muškarci kolutaju očima, žene se nakostriješe)
Ja sam toliko emancipirana da me baš boli briga za emancipaciju.
Ja biram prati, kuhati, peglati, čistiti, udovoljavati svom muškarcu. Dapače, to me ispunjava. Ok, karikiram.
Povraća mi se od razno raznih ženskih pokreta za ravnopravnost spolova, emancipaciju i afirmaciju žena i slična sranja. Zašto bi neka žena uopće tražila ravnopravnost? Samo ona koja se smatra neravnopravnom! Tako jednostavno. Zašto bi tražila potvrdu ili afirmaciju od bilo koga? Tko je ta/taj Bog Sunce koji mi je toliko nadređen da bi me uopće afirmirao? Afirmirao šta? Koji dio mene? Neki koji ni ja sama ne znam da postoji?
Uglavnom se ovim i sličnim temama bave babe koje nemaju pametnija posla nego se boriti protiv vjetrenjača, istjerivati takozvanu pravdu ili nepravdu. One ženturače koje bi se trebale okrenuti same sebi i istjerati đavla prvenstveno iz sebe. Dvadesete su godine koje bi svatko trebao potrošiti na emancipaciju i afirmaciju svog karaktera i osobnosti unutar sebe. Bio muškarac ili žena. Jer ako pošteno odradiš ovaj krvavi posao, onda nemaš potrebu izigravati u srednjim godinama budalu koja zagovara neravnopravnost između muškaraca i žena kao da smo mi kruške a oni felge! To je presmiješno. Uostalom, zašto bi te (ponekad i mrziteljice muškaraca) željele uopće biti ravnopravne vrsti kao što su muškarci? Meni ne bi ni palo na pamet tako nešto. Iako se ne damo usporediti po niti jednoj kategoriji osim po ljudskoj vrsti, da se i uspoređujem, eventualno bi se postavila kao njima nadređena a ne podređena. Ali i tad bi to bi radila isključivo u intimi svoje persone i unutar svoja 4 zida. Pa, svim ženama je jasno koliko smo po svom kodu (u većini) inteligentnije od muškaraca u pojedinim sferama i kategorijama ljudske vrste, ali to nam samo daje razloga da nikada ne pocjenjujemo one manje sposobne. Dapače, trebali bi svoje sposobnosti i vrline korisititi kako bi usmjerile one manje sposobne u boljem smjeru. A ne lomiti svoja koplja na slabijim leđima. To je vulgarno. Da ne govorim, primitivno.
Ja kao žena moram priznati da sam se češće u životu bojala i osjećala ugroženo od strane žena nego muškaraca. Muškarac me može uplašiti i ugroziti samo svojom fizičkom snagom i nadmoći, dok se ženske zločestoće s namjerom da uništi, grozim. Imala sam priliku biti meta zločestih žena i to priznajem, nije ni najmanje ugodno. Nema ništa gore, ružnije, sirovije i vulgarnije od zlobne žene, žene koja posesivno čuva i brani «svog» muškarca (kao da je on imanje pa se može posjedovati!!), žena koja se usudi drugoj ženi reći nešto ružno i bezobrazno u javnosti, žene koja udari drugu ženu.
Za mene je emancipirana žena ona koja poznaje prvenstveno sebe, uživa u sebi, poštuje i proživljava sebe. Sretna je u svojoj koži, unutar sebe same. Žena koja zna što voli i što želi, i radi na tome da se ostvari u potpunosti, da postane nabolja žena i najkvalitetnija osoba što može biti. Emancipirana žena sretna je kad je sama, voli istraživati, ne boji se izazova. Bira partnera koji ju poštuje pa onda voli. Uživa u seksu (ali ne priča o svom seksualnom životu), a ako ne uživa ne srami se to reći. Nema tabue, izražava svoja mišljenja ali ih ne nameće. Njeguje svoje majčinske osjećaje i čini obiteljsku atmosferu doma ugodnom. Nježna je i pažljiva. Zna tražiti ono što zaslužuje i što joj pripada. Emancipirana žena ne vidi u drugim ženama konkurenciju i nikada neće nanijeti zlo drugoj ženi. Čak ni onoj zločestoj.
Poznaješ li ženu koja odgovara ovom opisu?
- 15:42 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
otkriće za mladiće
biram biti ovdje jer se ničemu ne prilagođavam. dajem se samoći, ali ne uspijevam biti usamljena. nitko mi ne govori da griješim, ali ja osjećam da činim neke pogreške. nisam naročit strateg kada su u pitanju emocije. serviram se kao sendvič. kao najjednostavnija forma za konzumiranje. sa dvije kriške dosadnog kruha u kojem se krijem kao jedini element iznenađenja. uvijek kao neki sasvim drugi sastojak. a njemu baš paprika teško pada na želudac. posebice ujutro. automatski mogu prekrižiti doručke zajedno. to ćemo preskočiti kao i neke druge akcije koje podrazumijevaju našu stvarnost. realnost u kojoj mu nudim svoj jutarnji, nedefinirani zadah, krmelje i kombinirano loši ten. pravu sebe uglavnom. priznaje da još nije dovoljno muško za takvo nešto. pravi vitez. sa mačem u guzici. i baš je na meni odlučio isprobati svoje nove bicepse. bravo. jedan nula za njega.
gledam njegovo bespomoćno tijelo dok spokojno spava u mom krevetu. izgleda potpuno bezbrižno i nedužno. prodaje se za malog, glupavog ljepotana koji će svjesno unijeti nemir u moje sklonište. zabaviti se ovaj mjesec. hladan mjesec prosinac. mjesec koji je u igri asocijacija od početka na njegovoj strani. govorim o sasvim neobičnoj igri sarkazma u stilu: Prosi?, Sin?, Prosi nas????
a kad ono, on je tu samo da se ugrije.
ovo mi se čini kao pravi trenutak za šut kućanskim poslovima. kad bi ga barem mogla usisati, iskuhati u veš-mašini na 90ş , ispeglati, složiti u ormar mirišljavog, čistog, bez bakterija i loših namjera. namjernih ili nenamjernih poteza. svejedno.
ja se ne predajem.
u ratu bi trebali poginuti samo oni koji su ga ostvarili.
- 13:56 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 15.06.2009.
Gradonačelnikova kći
ucrtani kvadrati na grudima
ugasila sam i posljednju žgaravicu večeras.
ostavljam na stolu desnu polovicu lica
dok se lijeva ljulja
zakačena tek za uho.
i nju možeš uzeti jer meni više ne treba.
možeš li mi obećati da ćeš doći svake godine?
ma, jebi ga!
barem svakih 6 mjeseci!?
ne mogu se odreći tvoje rupe u mom karakteru.
da, smiješ odgristi moj nokat.
samo ako ga ja mogu zasaditi duboko u tvoje bedro
i odnijeti ga sa sobom. bedro.
izbušila sam rupe na jastuku
i odrezala sve 4 noge našeg kreveta.
ne želim više nikada udariti koljenom u njih
(ili zapeti malim nožnim prstom).
sutra kada se probudim iscijedit ću svu posteljinu
i više nikada neću upotrijebiti plahte.
želim osjetiti madrac na goloj koži.
i probuditi se svako jutro sa otiscima.
ucrtanim kvadratima na grudima.
u drugoj boji kože
čini mi se da nikada neću popraviti sve ono što je on pokvario na meni. i u meni.
kao da je ugasio sve moje najbolje namjere. sada ostajem sa greškama.
sa lošim idejama za koje nemam rješenja.
ne mogu nigdje krenuti prije nego se loše spakiram.
uvijek mi nedostaje neki odlučujući detalj. sitnica koja mi daje prepoznatljiv znak
mene u najboljem izdanju. onom u kojem se osjećam kao žena.
osjećam da me sve oči vide u drugoj boji. boji kože nekog drugog čovjeka.
par idiota
odsada sam u paru.
dijelim se na dvije sočne polovice.
povećavaju se porcije na mom tanjuru.
trebam više prostora
na štriku za rublje.
na našem balkonu.
na našem balkonu.
i malo više hrabrosti.
tek toliko,
da sve to i zadržim.
spike - isprike
mogu i ovaj put počupati sve obrve
i izbrijati cijelu bikini zonu
na mojoj plaži
kad znam da se uopće ne namjerava pojaviti
na mom parkiralištu sa svojim crvenim
kožnim sjedalima.
a sutra ćemo ispočetka
prežvakati isprike
kao što su,
recimo,
ostao sam bez benzina,
banula je sestra s klincima
ili je jednostavno,
bivša supruga došla razgovarati o
«propali brak» temama.
fuj!
- 18:49 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
Misija zvana "BITI ŽENOM"
Jedna od najljepših stvari u životu je sazrijevanje. Onaj trenutak kada te preplavi potpuno nov osjećaj i znaš da si upravo u tom trenutku pametniji, mudriji, iskusniji i zreliji za neko određeno znanje, vrijednu informaciju ili vještinu. Divan osjećaj. Vjerujem da ne postoje loša životna iskustva. Naravno, isključujem nepravdu, poniženje, bespomoćnost i oduzimanje slobode bilo koje vrste na način koji osobno ne odobravaš, ali istinski vjerujem da se osobnost gradi negativnim jednako kao i pozitivnim životnim iskustvom. Mene su neugodne situacije očeličile. Svaka bol i tuga pretvorile su se u mišiće. Fizičke i mentalne prirode. Danas sam baš onakva osoba kakva sam oduvijek željela biti. U osobnoj dimenziji. Isključujem materijalnu, jer bi ona samo značila da imam ljepše nokte, uvijek svježu i postojanu frizuru i kvalitetnije cipele na nogama,te eventualno brendiranu torbicu. No, kad je riječ o mom karakteru, njime se zaista ponosim. Nekome u životu ide lakše, naoko podmazanije, a netko mora proliti mnogo znoja, krvi i suza. Ja osobno spadam u ovu potonju kategoriju. Izvolontirala sam u životu ne samo sate, već i godine zahvaljujući mojoj emotivnoj vezi za sve čega se primim, ali isto tako i svojoj naivnosti i poštenju. Danas sam pametnija. I dalje se emotivno vežem, ali više nemam problem tražiti novac u protuvrijednosti energije, znanja i osobnog vremena koje sam u isto uložila. Ne imati odnos prema novcu, zaista znači ne cijeniti sebe. Sada konačno znam što to znači. Sljedeći korak je kupiti si novčanik! Onda ću stvarno postati i službeno žena. Još uvijek me nekako strah te riječi. Još uvijek odzvanja kao jeka dok ju izgovaram. Imam neko strahopoštovanje prema njenom prizvuku. Mislim da se i neću osjećati u potpunosti kao žena, dok ne uselim u svoja 2 kvadrata. (Nek' su 2, al' nek' su samo moja!) Znam da ne bi trebala definiciju žene slagati u ladicu zajedno sa posjedovanjem nekretnina, ali oduvijek mi je bila važna samostalnost i neovisnost, a tako će najvjerojatnije i ostati. Ne smatram nužno žene koje žive u tuđim kućama i stanovima nižim bića (ne daj Bože!), ali dok god živim u sobi u stanu mojih roditelja u kojem sam se rodila i odrasla, ne mogu samu sebe nazivati ženom. Jer kada bi govorila o pravoj definiciji žene u njenom esencijalnom značenju, onda sam sazrijela vrlo rano, ne nužno ovim redosljedom: emocionalno, socijalno, seksualno, psihički i fizički do 19-te! Financijski tek u 25-oj! To je tužno, ali potpuno u duhu vremena u kojem pokušavam napraviti od sebe ženu. Da, baš tako. Sama od sebe, za sebe, sa sobom. I nikako drugačije. Naravno, sudjeluje i uža obitelj, okolina i društvo općenito, ali sazrijevanje pojedinca smatram isključivo osobnim zanimanjem i životnom misijom. Skoro pa i karijerom. Kada bi se svatko od nas ponajviše bavio svojim osobnim razvojem i napretkom, imali bismo svi skupa manje problema i kriza. Oduvijek sam se smatrala osobom koju zanimaju drugačije stvari od onih koje uglavnom okupiraju moje vršnjake. Dok su ostali tulumarili u srednjoj, ja sam se već tada osjećala staro. Primjećivala sam neke druge vrste ljepota ondje gdje ih nitko drugi ne bi ni naslutio i u njima uživala. Na faksu su se kolegice uglavnom činile euforične, ja sam se većinu vremena osjećala prevarenom. Razmišljala sam kritički, ne uzimajući zdravo za gotovo ono što mi serviraju, uvijek preispitujući svoje mogućnosti unutar sustava koji mi je nametnut i kojem nemam alternative, a to me uvijek najviše ljutilo. Tada sam počela na mala vrata, kroz ključanicu viriti u svijet odraslih. Nakon pošteno odrađenog posla kojim sam zadovoljila kriterije uvijek poštujući svoju različitost, izašla sam iz obrazovnog sustava, i ponovo ušla u njega oboružana optimizmom, pozitivizmom, i ostalim vrijednim izmima sa ciljem da ću pokušati dati svoj doprinos da promijenim sve ono što je mene osakatilo u njemu. Učitelji koji tek odrađuju svoj posao, profesori koji njeguju svoj ego na uštrb plemenitosti svoje profesije i divnim mogućnostima ujecaja koji on ima na mlade i zbunjene tinejđere, kolege profesori koji nas na fakultetu nauče tek što zapravo znači „mrtvo slovo na papiru“, parafraziranje, i ostale „odrasle „riječi. I tu se zatvarara taj ciklus, koji sam ja odlučila prekinuti onoga dana kada sam i sama počela raditi u školi. Od prvog dana, štrebanje beskorisnih informacija izbila sam sa zacementiranog prvog mjesta obrazovnih zadaća svoga nastavnog sata i za ciljeve postavila kritičko promišljanje i logičko zaključivanje učenika, pristojnost i obzirnost jednih prema drugima. Svatko unutar svojih mogućnosti. Poštivanje svačije osobnosti, njeno napredovanje, jednaka prava i jednaki kriteriji za sve. I humor iznad svega. Obožavam svoj poziv. Osjećam adrenalin i plemenitost svaki put kada zakoračim u učionicu i prepustim se avanturi. Zato mi je i tešto napustiti školu i učenike. Tješi me činjenica da ih napuštam kako bi im jednog dana još više pomogla. Radeći na osuvremenjavanju odgojno – obrazovnog sustava, podizanju razine svijesti o novim pretpostavkama i kriterijima odgoja i obrazovanja u suvremeno doba. Idem ususret većim i plemenitijim ciljevima. Možda na tom putu ostanem optimist a postanem žena!
- 12:17 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
subota, 13.06.2009.
recesija.vulgaris.
Budući da u posljednje vrijeme javnost, a i lokalna zajednica zuji i bruji te stalno plaši i straši ovom riječi, osjećam potrebu reći jednu-dvje o tom pojmu. Držim kako je većina Hrvata polupismena te vjerojatno ne posjeduje u svom domaćinstvu niti najobičniji rječnik (a da ga i posjeduje teško da bi koji od njih i digao svoju lijenu guzicu do police i otvorio ga), u nastavku donosim definiciju pojma recesija iz Hrvatskog enciklopedijskog rječnika.
Dakle, recesija = opadanje ekonomske moći zemlje, stanje ili razdobllje usporenih privrednih djelatnosti; blaža gospodarska kriza i sl.
Ono što ja ne razumijem je, koji se pametnjaković sjetio priljepiti upravo ovaj pojam trenutačnom stanju naše zemlje? Kao, ako je imaju svi u svijetu, onda je moramo imati mi!
Ako recesija podrazumijeva opadanje ili slabljenje ekonomske moći jedne zemlje u gospodarskom iliti privrednom smislu, kako je moguće da je jedna Hrvatska, koja nikada, ponavljam, ama baš nikada nije imala strateški dobro rješeno gospodarstvo, a da ne spominjem poljoprivredu, može osjetiti slabljenje u tom smislu i još kao da to nije dosta, upakirati svoju lošu politiku u pojam recesije? Zemlja čiji političari nemaju blagog pojma o gospodarstu općenito a kamoli o održivom, ili bilo kojem drugom sektoru toliko da bi predvidjeli moguće pogreške i zamke svojih planova te ih na taj način izbjegli prije samog početka. Ajde što ne znaju samostalno osmisliti iole dobar zakon, to još mogu podnijeti, ali što ne znaju barem prepisati o onih koji znaju. Dobro, s tim prepisivanjem također imaju loših iskustava, no i najgluplji učenik koji prepisuje test od razrednog štrebera zna da prepisane odgovore mora malo izmijeniti kako bi ih prilagodio svojem rječniku i nivou znanja kako ga profesorica ne bi skužila da je prepisao. Jesu li naši donositelji odluka i zakona baš toliki idioti?
To je neosporno, ali ja bih ovdje zagrabila malo dublje.
Govoriti o recesiji meni znači govoriti o ljudskoj gluposti.
Ne želim posvetiti više od napisanog glupim i nesposobnim političarima. Oni su na svom položaju više – manje legitimno. Ono što mene muči je činjenica da oni predstavljaju glupi narod (barem njegovu većinu) koji ga je izglasao na demokratskim izborima. Znači, izborima na koje vas nitko ne tjera, niti vam pritom nameće (bar ne direktno) koga da izaberete. Otom – potom, jer u manjim sredinama zasigurno djeluju autokratski nametnici koji diktaturom održavaju svoje pozicije plašeći narod koji nema mogućnost izbora – u mjestu postoji jedna škola, jedna pošta, jedna benzinska crpka, jedna trgovina...u kojoj mogu raditi. Znači, biramo ih svojom voljom. Svojim slobodnim izborom većina Hrvata opet je izabrala budale da ih predstavljaju u zemlji i svijetu. Čast iznimkama. Zabrinjavajuća je činjenica da se pametni, školovani, pošteni ljudi (kojih ima u ovoj zemljici, minimalno, ali postoje) ne žele baviti pitanjima politike i brinuti za svoj narod. Biti političar od najpoželjnijeg zanimanja na svijetu, po novome ispada najmanje poželjno jer im više nitko ne vjeruje. Političari su u našoj zemlji predmet sprdnje i pomalo postaju dijelom narodnog folklora. Ridikuli, kako bi se reklo.
Ono o čemu razmišljam u ovo vrijeme je koliko ljigavi i nehumani vladajući mogu biti. Donijeti i provesti zakon o neradnoj nedjelji u doba nazovi recesije, kada se ljudi otpuštaju jer ih poslodavci ne mogu priuštiti (i to je diskutabilno, koliko zapravo realno ne mogu priuštiti, a koliko im se čini savršenim recesiju koristiti kao izgovor da manje radnika radi isti posao za manje novca!) čini se u najmanju ruku zločesto. Kao da to nije dovoljno, ministar zdravstva Milinović dosjetio se zabraniti pušenje na javnim mjestima taman pred sezonu u (turističkoj) zemlji koja se najvećim dijelom oslanja na doprinose turističke sezone (i ugostitelja koji propadaju pogođeni zakonom koji im tjera goste iz lokala!!!). Drugim riječima, ljudi koji vode ovu zemlju žele da ona propadne! Gdje je tu logika, pobogu??? O čijem zdravlju ministar zapravo brine? O zdravlju obitelji koje ostaju bez posla, novaca, mogućnosti i budućnosti ovim ministrovim potezom?
Kojom brzinom političari obole od amnezije i zaborave kako je to biti građaninom. Ne bilo kakav građanin, nego građanin vulgaris. Bez posebne škole, bez zaleđa, bez rođe, bez para, bez dvoličnosti, bez trunke nepravde i pokvarenosti. Hrvat vulgaris.
Brzinom svjetlosti. Čini mi se.
- 00:48 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
petak, 12.06.2009.
Dekadencija društva i države
Treba li si danas jedan pametan čovjek dozvoliti političko – socijalnu raspravu o stanju društva i države u kojoj živi? Pitanje dobiva na težini (čitaj apsurdnosti) ako dotičan čovjek živi u Hrvatskoj! Na što ciljam? Ima li smisla trošiti energiju na tlapnje vezane za kritiziranje sveopće krize društva i državnih institucija ili šutke sjediti i čekati kolaps, bankrot, apokalipsu, čudnovato spasenje? To mi zvuči kao priznanje samom sebi i drugima da si svjestan kako si u istom sranju sa ostalima, koji ne znaju što se dogadja, ali si podjednako bespomoćan! U svakom slučaju luzer, kao i ostali! Dakle, bespredmetna rasprava.
Ne mogu se pomiriti sa činjenicom da se moram svrstati u jednu od skupina društva koje je svedeno na dvije osnovne kategorije: one koji si mogu priuštiti da budu potrošači i na wonnabe potrošače! Jer, činjenica je da smo davno prestali biti društvo koje želi znati i biti, sada nas zanima samo kako imati! (Protu)vrijednost osobe je u posjedovanju! Ali, nismo tu stali! Imperativ nije samo imati, nego što prije to što imaš i zamijeniti boljim, većim, jačim, skupljim...Što nam je donijela toliko željena sloboda izbora??? Iz autoritarnog društva servirali smo si demokratsko u kojem ne znamo funcionirati! Ja bih radije u ovom slučaju upotrijebila termin mazohističko umjesto demokratsko društvo, jer smo dopustili da nam nametnu zakone kojih se ne možemo pridržavati! Nemamo ni znanja ni uvjeta, pa ćemo sutra plaćati sankcije koje smo danas donijeli samo kako bi smo licnuli neko obećavajuće dupe! Kažnjavamo sami sebe. Klasični, enciklopedijski primjerak mazohista! Sam pod sobom jamu kopa i sam na kraju u nju upada!
A sada riječ dvje o dvije osnovne skupine političara: onih koji češće izmjenjuju laži i one koji se jedne laži drže dulje vremena. Kada govorimo o pojavama političkih figura, uvijek ću više cijeniti diktatorske vođe, tipa Hitlera, Staljina i sličnih im luđaka, koji su imali znanje, karizmu i jasnu viziju strahovitih zločina koje su počinili, od ovih naših latentnih kvazivođa koji se svakim danom potvrđuju kao sve veći diletanti u poslu u kojem su se (s)našli zahvaljujući svojoj guzici koju su sagnuli u pravo vrijeme i tuđoj guzici koju su licnuli na pravom mjestu!
U jednom im moram dati priznanje. Od inače lijenog naroda su stvorili uplašeni, lijeni narod! Uspjeli su globalnim medijskim zavaravanjem o „pravom“ stanju stvari i pravim krivcima za to isto stanje provesti klasičnu metodu „zastraši pa vladaj“. Čovjek koji se boji je čovjek kojim možete najlakše manipulirati, uvjetujući ga gubitkom posla, jadne plaće, kuće na stogodišnji kredit u kojoj brine za svoju već jadnu obitelj! Naravno, ako ju već nije pobio u napadu autodestruktivnosti ili se nije raspala već na neki drugi način! Takav se čovjek u strahu nikada neće protiv ičega buniti niti za išta boriti! Pa ni protiv ruke koja mu pili granu na kojoj sjedi u usranim gaćama!
Fascinira me kojom brzinom i lakoćom osobe na nekom nadređenom položaju (ne razumijem što točno znači ova fraza!) zaboravljaju kakav je osjećaj biti običan čovjek, prosječan građanin zemlje na čijem je čelu. Kao da, postavši političar ili neki drugi moćnik te kategorije, odjednom dobije i neke nadnaravne moći s kojima ne osjeća potrebu za hranjenjem, odijevanjem, školovanjem, suosjećanjem, osjećajem odgovornosti i ostalim potrebama koje mi homo sapiensi vulgaris imamo.
- 16:39 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
