subota, 29.07.2006.
Mikro klima
Sjećate li se kako je izgledao svijet davnih dana, u doba našeg djetinjstva, kad su zaista postojala četiri godišnja doba? Zimi je bilo hladno, a sunce koje je sjalo zvalo se zubato. Ljeti je bilo vruće. Proljeće i jesen su uglavnom bili tak-tak, svakakvi i nikakvi, ponekad sunčani, ponekad vlažni, hladni i ljigavi, a ta šugava klima bila je ublažavana prigodnim kičastim pričicama o prirodi koja se budi ili pak raskoši boja, ovisno o godišnjem dobu.
Budući da smo u međuvremenu dali sve od sebe da zeznemo lopticu na kojoj živimo, događaju nam se zime bez snijega, ljeta bez sunca, proljetne žege ili jesenske poplave. Tu i tamo priroda se smiluje i podsjeti nas na godišnja doba as they used to be, što nas toliko šokira da damo sve od sebe da ih ne doživimo u njihovom pravom sjaju. Ima ih koji zimi, kad konačno padne snijeg i temperature se spuste oko nule, danima ne izlaze iz neprirodno zagrijanih stanova oplemenjenih suhim zrakom, a ljetno aktiviranje klima-uređaja spada pod normalno.
Uglavnom, čini se da je najnoviji ideal suvremenog čovjeka imati cijele godine jednaku klimu ili barem živjeti po pravilu - zimi isključivo u kratkim rukavima, a ljeti ne preko šestnaest. Stupnjeva, nego čega?
Nema mi dražeg nego kad zimi uletim u nečiji stan, trgovinu, kafić ili već nešto, i doživim trenutni toplinski šok te se od prerane i sasvim bizarne smrti spašavam brzinskim skidanjem jakne, kape, šala i rukavica, dubokim disanjem i vježbama koncentracije na kojima bi mi pozavidio i postariji indijski lama, jerbo je u spomenutoj prostoriji ciglih dvadesetšest stupnjeva.
Zapravo, ima.
Još mi je draže kad lijepog ljetnog dana s uličnih tridesetak uletim u neku od gorespomenutih prostorija rashlađenu na, recimo, šesnaest stupnjeva. Zimsko pregrijavanje zatvorenih prostora ima u sebi dozu humanosti - možete, naime, sa sebe skidati komad po komad odjeće sve dok ne ostanete u rublju, a na vašim je domaćinima, osoblju trgovine ili konobarima da vas, ovisno o osobnim preferencama, ne gledaju, da uživaju u pogledu ili pak da se međusobno klade imate li rupice na soknama i jesu li vam gaćice i grudnjak usklađeni. Ljetno rashlađivanje je po tom pitanju mnogo okrutnije, jerbo uglavnom sa sobom ne nosite ruksak s dodatnim štramplama, puloverom, jaknom i gojzericama, koji bi vas svaki posebno ili u pažljivo izvedenoj kombinaciji, možda mogli spasiti od prisilnog rashlađivanja.
I nema veze što liječnici uporno trube da nije zdravo rashlađivati prostor za više od pet stupnjeva u odnosu na vanjsku temperaturu, a ne, uvijek će se naći neki nadobudni wannabe Eskim koji će, pogotovo radi li se o velikom prostoru sa zajednički reguliranom klimom, natjerati što veći broj svojih bližnjih na cvokotanje zubima. Takvih se likova nađe posvuda.
Recimo, u uredima. Jedan moj frend već godinama svakog ljetnog ponedjeljka na posao nosi debeli pulover kojeg petkom vraća kući. Rezignirano odmahuje glavom na spomen idijota iz održavanja koji uporno, godinu za godinom, narihtava klimu na neku poluzimsku temperaturu i nitko mu ništa ne može.
Odličan su primjer i hoteli. Otkad smo doživjeli da su nas u jednom turskom hotelu nakon stiskanja tipke on našeg sobnog klima-uređaja brzinski odbacili u grenlandski ugođaj, dobro pazimo na to da hotel u kojem uplaćujemo ljetovanje ima sobe u kojima se temperatura može individualno regulirati. Općenito smo po Turskoj primijetili opću patnju za skandinavskim zimama: klima-uređaji uglavnom se mogu samo uključiti ili isključiti, on ili off, nema sredine. Mislili smo doskočiti tom problemu uključivanjem klime i istodobnim otvaranjem prozora, kako bi zamišljena mješavina toplog i hladnog zraka stvorila koliko-toliko podnošljivu temperaturu, no mudri su nam i štedljivi Turci doskočili: na prozore je bio namontiran nekakav senzor koji je njihovim otvaranjem automatski gasio klimu. Drugim riječima, ili se hladi ili se luftaj, nema oboje istovremeno!
Ne mogu odoljeti da vam ne opišem razgovor s preljubaznim recepcionerom spomenutog hotela.
Mužić (u daljnjem tekstu M): Znate, u našoj je jako hladno kad uključimo klimu, a bez klime ne možemo disati, jer je vani prevruće. Možemo li nekako narihtati klimu na temperaturu koja bi nam bolje pasala?
Recepcioner (u daljenjem tekstu R): Posve vas shvaćam, ali to na žalost nije moguće.
M: Ali nama je zaista jako hladno kad uključimo klimu.
R: Posve vas shvaćam i htio bih vam pomoći, no to je tehnički nemoguće.
M: A ako ju ne uključimo, umiremo od vrućine.
R: Da, na žalost, jako je vruće.
M: Može li se nešto učiniti?
R: Na žalost, ne može, iako bih vam rado pomogao.
M: Baš ništa?
R (s puno suosjećanja na faci sliježe ramenima): Ništa.
M: Zar zaista ništa?
R: Na žalost, tehnički je nemoguće.
M: A da bar omogućite da klima radi dok je prozor otvoren?
R: Razumijem vas, gospodine, ali ni to nije moguće.
M: Pa što da radimo?
R (samo što se ne rasplače): Gospodine, meni je najiskrenije žao...
M - ne kaže ništa, ali ima upitnu facu.
R (na rubu suza): ...ali zaista ne mogu napraviti baš ništa (mužić i ja sad već skoro rikavamo od smijeha, što zbog apsurda situacije, a što zbog toga kaj se tip stvarno grizao).
Jadničak, vjerojatno se i on smrzavao u svojoj uniformi s kratkim rukavima, nije ni njemu bilo lako.
