69
Prije skoro dvije godine sam te prvi put pomirisala i više ništa dalje nije bilo isto. Ili jest? Na površini se živjelo i dalje isto, fakultet, manjkavosti života, ali dolje… :) Ispod si bio ti, bijelih očiju i prekrasnog čela, prevrtali smo naša tijela da vidimo što se još skriva, čupali sa dna džepova zadnje tajne, divili se nađenome kao prvim visibabama, bili smo lijepi, istinski lijepi. Predani smo gradili mašte, med na poleđini dlana, takvi smo bili. Sitnice, loptica za odlazak, kamen za povratak, osmjesi, nešto tuge, nešto izbezumljene panike, strahovi, nade. «Šta to svira?» «Odlični su, jel da?» «Fenomenalni» Nekoliko mjeseci kasnije sam ti pisala ovdje, kad si prvi put pročitao drhtala sam, prihvaćajući patetiku trenutka bez srama, prvi put u životu. Ovo je zapis mijenjanja, kroz vrijeme, zapis fluktuacija jedne ljubavi. A ti si jedna velika i moja. Da ne pišem ovo izbilo bi mi na lakat. Prvo smo se spetljali, pa smo se dobrano spetljali. Onda smo postali tandem, procvali, na mahove bijesni od ljubavi, pjena na usta. I nakon dvije godine te upoznajem, gradim od tvojeg oblaka zračnu kulu. Još uvijek ne vjerujem što to imam. Znam da nekad misliš da te kritiziram, ali to je moj način da ti kažem – Proučavam te, muškarče moj. Lijepo stariš, da. Na moje oči. /Čovjek do kraja života. Definicija koja zvuči tako strašno nekad, odrezano. Glup strah, kao kad se ljudi boje imati djecu. Ali si ga ne mogu odrezati, prirodan je kao bubreg ili oko. Nemoj mi dati da ga imam. Ne budi kavalir sa mnom. No… Zasrala sam. Bili smo najbolji od svih, a JA sam zasrala. Jesam zasrala jer sam se usrala ili sam se usrala jer sam zasrala, ne znam. Ne znam toliko toga, mili moj. Nekad čisto kad se sjetim koliko toga ne znam uzme me čisti strah i prekrije, kao znoj izbije. Odluke treba donositi brzo, odmah, a ja sam, kao i ti na neki način, spora. I plašljiva, sad je snaga prešla na tvoju stranu. Ne izvlačim se. Povrijedila sam te, ja. Ja koja sam oholo mislila da su moje ruke nevinije od svih, ja, koja sam mislila da na tebe imam najviše pravo i ja, koja sam možda jedina od svih vidjela koliko te treba štititi i koliko si poseban. Poseban na najnježniji način, i koliko god da si muškarac, upravo je ta tvoja senzibilnost ono što te najviše krasi. /ovo kmekanje mora prestat Usrala sam jučer po pedeseti put. Pitaš me da li zaslužuješ. Bože, pile, pa jel bi itko zaslužio da mu netko zabije tako nož u leđa? Ja sam napravila da više ne vjeruješ u nas. I misliš da nećemo uspjeti. … Užas. Htjela sam se maknut, da se pročistim, da se smirim, da ti mogu opet doći normalna. Tvoje reakcije su sasvim prirodne, a ja ih tumačim kroz prizmu svojih bijednih prijašnjih iskustava i od šume ne vidim drvo. Čudo, kako sad to, nekad sam te ja pacala, sad ti pokušavaš mene. Trudiš se. Situacija ti ne dopušta a ti se trudiš. Izgleda kao da sam odustala, je li? Ne mogu ni da s svijet okrene naglavačke :) Ne mogu bez tebe, pile, više to nije samo dječje ljubakanje vo čičovot gradinče (sjećaš li se?), tu je sad klupko svega. Lupi me ciglom u glavu jer ne znam cijenit. Ali nemoj odustati od nas. Rekli smo pauza. Ja sam je htjela, zamišljala sam je nekako posve utopijski i nije čudo da je rezultirala ovim govnetom od dana, sa štrucom kruha u grlu, i počelo je ružno. I spušta se večer, svi trube o zahlađenju, jučer su preda mnom pala dva tijela, jedno mrtvo jedno staro, a ja ne želim da me, jednom kad padnem niz pokretne na glavnom kolodvoru, digne nečija druga ruka. Vezala sam se uz tebe. Kao pas. Kao najveća kuja. Tvoja. I kako je to bijedno, ja sad tu plačem, a ja sam krivac za sve i ja sam ona koja želi da me sad grliš najjače što znaš i ne daš nikome, skloniti ti se na prsima kao šumska jagoda i biti tiho. I koliko me boli da bi me prihvatio, a ja, kad si bio ranjiv, sam bila hladna kao secesijska kvaka. Kako tek tebe… Nakon svega što sam napravila, a tek rekla, ne mogu očekivati da vjeruješ u nas. Ne smijem te više rastezat ni natezat, nisi igračka ni slatkiš, ti si čovjek kakvog nema, jedan jedini i poseban. I ti si moj anđeo. Ako budem takve sreće da kasnije pričamo o ovome zajedno i smijemo se mojoj gluposti, oprosti unaprijed što se pravim kul i frajer, strijelačka lavica, ionako, to je samo paravan. Sramim se, sad na površini, inače prikriveno, jer strijelci ne pokazuju sram, notorna glupost. Sad ću ići smišljati što da ti napišem u poruci a da nas još više ne pokopam, nekad ne pazim kako se izražavam, ovdje to ide tako puno lakše, pa zaserem još i više. Poanta je svega ovoga da čim ti više SEREM što ti trebaš popravit, tim mi je jasnije da se popravljat trebam jedino i isključivo ja. Ako sam sretne ruke, a mi strijelci vjerujemo u sretnu zvijezdu, imat ću priliku. ...Stihovi šta sada reka san tebi spontane su riči, bez škice, bez kroja, I kažen ti na glas šta krija san u sebi, oćeš li biti voljena moja?... |
Opis bloga
Ljubavna pisma naša svakodnevna... AKO ZNAŠ BILO ŠTO Krdaševe stihoklepine (jbg, čovjek se navuče)
... Credits
duckdz. - xo xo xo
trenutna ilustracija: Krdaš
|
